Izvor: Politika, 05.Avg.2014, 23:03   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Privatni i javni život Dobrice Ćosića

Dok Srbi uzvikuju: „Ne damo Kosovo, Kosovo je Srbija“, Ćosić, rezignirano, unosi u svoj dnevnik: „Niti možemo da odbranimo Kosovo, niti je Kosovo Srbija” , piše u knjizi Milovija Pavlovića „Ogledalo Dobrice Ćosića”

U nedelju, 18. maja, ove godine, ujutru, u snu, ugasio se život Dobrice Ćosića, pisca i javnog radnika, autora monumentalnog dela, koje impresionira obimom, sadržajem i domašajima. Živeći intenzivno i dugo, Ćosić je ostavio nezaobilazno svedočanstvo >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << o društvu, državi i narodu, uhvaćenim, kako je imao običaj da kaže, u zupčanike „velikog mehanizma Istorije“. S nalivperom u ruci, zamišljen nad uslovnostima izgradnje modernijeg, pravednijeg, prosvetljenijeg i socijalno stabilnijeg društva, bdio je nad sudbinom Srbije, takoreći do poslednjeg časa, u nedelju ujutru, dok se Srbija borila s poplavama biblijskih razmera. Pre nego što je otišao na počinak, iz kojeg se nije probudio, bio je za radnim stolom do 2.30 časova.

Novinar i književnik dr Milivoje Pavlović bio je Ćosićev tihi, ali istrajni sabesednik, tokom poslednje četiri decenije. Na osnovu tih razgovora – od kojih jedan datira iz 1971 (nikad nije objavljen, iako je bio priređen za štampu), Pavlović je u knjizi „Ogledalo Dobrice Ćosića“ (izdavač: Kompanija „Novosti“) sačinio neku vrstu preseka kroz Ćosićevo književno delo, privatni i javni život, podsetivši na glavne dimenzije Ćosićevih dela, ali i otvorene dileme, zablude, zastranjenja, izazove, tegobe i gorčine tog perioda. Osim na Ćosićev venac romana, Pavlović se u portretisanju pisca i epohe, čiji je on istorijski, ali i književni junak, oslanjao na bogate dnevničke beleške Dobrice Ćosića, kao i na dijalog s mnogobrojnim savremenicima – od Andrića, Krleže, Selimovića i Đilasa, preko Daviča, Mihiza, Vladete Jerotića, do Jovana Raškovića, Skendera Kulenovića, Ljubomira Tadića, Mihaila Markovića, Milorada Ekmečića, Dejana Medakovića, Antonija Isakovića, Dragana Nedeljkovića, Mome Kapora i drugih.

– Ako se neko u današnjem naraštaju mogao nazvati neprikosnovenim svedokom i delatnikom epohe, onda je to, svakako, Dobrica Ćosić, pisac, javni radnik, državnik, ali i disident, koji je svojim romanima, publicistikom i javnom rečju obeležio istorijske tokove u prelomnim decenijama savremene Srbije – ističe Pavlović.

Rođen u Velikoj Drenovi, kod Trstenika, 29. decembra 1921. godine, u porodici koja je poreklom iz Hercegovine (kršteno ime Dobrosav), Ćosić se kao dvadesetogodišnjak susreo s ratnim strahotama, koje su odredile njegovu životnu putanju. Postoji i verzija po kojoj je Ćosić, zapravo, rođen 4. januara 1922, ali je njegov deda Jeftimije uredio sa seoskim protom da mu se unuk rodio krajem decembra, kako bi godinu dana ranije otišao u vojsku, oženio se i počeo da unapređuje osrednje seosko imanje. Ovaj podatak objavio je Ćosićev prijatelj Živorad Stojković (1984), podsećajući da se s Brankom Ćopićem dogodilo obrnuto: Ćopićev deda Rade pomerio je unukov datum rođenja sa 1914. na 1915, kako bi što kasnije otišao u okupatorsku austrougarsku vojsku.

Prva priča Dobrice Ćosića, potpisana sa „Gedža“, objavljena je pod naslovom „Iz carstva kame“, u „Mladom borcu“ (1944). Posvećena je teroru četnika nad civilnim stanovništvom. Naredne godine priču „Pismo“ potpisuje svojim punim imenom i prezimenom. Ali, to nisu najraniji radovi Dobrice Ćosića. Kao srednjoškolac (1937), napisao je pesmu „Protiv Boga“, žaleći za vinogradima u svom zavičaju, koje je grad uništio.

Više od pola veka, Dobrica Ćosić je ispisivao hroniku kosovske krize i učestvovao u njenom (neuspešnom) rešavanju. „Kosovo je zaista srpska kob“, zapisao je Ćosić u svom dnevniku, 22. marta 1999, dan uoči početka NATO agresije na Srbiju, podsećajući da su se na kosovskom mitu održavale, ali i padale, različite srpske vlasti, da je na njemu zasnovano srpsko rodoljublje, ali i anahroni srpski nacionalizam. Dok Srbi po Srbiji i čitavom svetu, hrabro uzvikuju: „Ne damo Kosovo, Kosovo je Srbija“, Ćosić, rezignirano, unosi u svoj dnevnik: „Niti možemo da odbranimo Kosovo, niti je Kosovo Srbija.“  

Imajući neprijatna sećanja na sahrane Ive Andrića, Meše Selimovića i Skendera Kulenovića, Dobrica Ćosić, u oporuci, ostavljenoj ćerki Ani, piše: „Pripadam hrišćanskom pravoslavnom narodu. To su bili moji preci, moji roditelji, moji književni junaci i čitaoci. Ja sam, dakle, hrišćanin duhovnim bićem i moralom. Koliko sam verovao ili ne verovao u Boga tvorca, kazuju moji romani i ja nemam razloga da ta svoja shvatanja, kao moći moga uma, naknadno razjašnjavam i dopunjavam, motivisan strahom od smrti, ili saznanjima pred njom. Hrist je bio moj Bog.“ A nešto dalje stoje i ove reči: „Ana, sahrani me sa dva sveštenika, kako je sahranjen moj deda Jeftimije, moja majka Milka, moj otac Žika, brat Radoslav, moji vršnjaci i Drenovci, moji prijatelji.“

Dobrica Ćosić sahranjen je 20. maja u porodičnoj grobnici, u kojoj od 2005. godine počiva njegova supruga Božica, posle skromnog obreda u kapeli na beogradskom Novom groblju. Opelo je služio vladika bački Irinej, uputivši prisutnima samo nekoliko reči o Ćosićevom životu, književnom radu i javnoj delatnosti.

Iako slabog zdravlja, Dobrica Ćosić, desetak dana pred smrt, uspeo je da pročita rukopis ove knjige.

Zoran Radisavljević

objavljeno: 06.08.2014.

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.