Izvor: B92, 10.Feb.2013, 11:02   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Oni su najbolji mladi kritičari...

„Ne obraćaj pažnju na ono što kažu kritičari. Nikada još ni jednom kritičaru nije podignut spomenik.” Pa, nikada ne reci nikada.

Dve godine unazad u onome što danas nazivamo region održavao se projekat „Criticize this“. Kako navode organizatori, ciljevi projekta su: Da se obrazuje nadnacionalni kritički diskurs o umetnosti, s ciljem da doprinese međukulturalnom dijalogu; Da se omogući dijalog između umetnika i publike tako što će se ponovo stvoriti zajednički >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << kulturni prostor; Da se promovišu evropske vrednosti, naročito međukulturalni dijalog, uključenost i učešće, tako što će se povećati njihovo prisustvo u elektronskim i štampanim medijima.

Više desetina mladih kritičara prošlo je kroz projekat, a početkom godine odabrani su i najbolji: Nađa Bobičić u kategoriji književnosti (Podgorica-Beograd), Nikola Skočajić u kategoriji izvođačkih umetnosti (Beograd) i Bojan Kristofić u kategoriji vizuelnih umetnosti(Zagreb). Njih dvoje, Bobičić i Kristofić, pristali su da za sajt B92 odgovore na nekoliko pitanja…

Kako vidite kritičarsku scenu kod nas?

BOBIČIĆ: Kao i produkciju, koja je slaba, takva onda mora biti i kritika jer one uvijek zavise jedna od druge. Od devedesetih postoje dvije struje; jedna „nacionalistička“, druga koja bi se mogla nazvati „liberalnom“. Ni jedna ni druga sada ne uspijevaju da inspirišu autore i autorke da stvore kvalitetne književne tekstove; stvoren je nažalost svojevrstan vakuum, stalno se forsiraju iste teme i isti načini njihovog umjetničkog uobličavanja. Kritičari i kritičarke uglavnom su „igrači“ neke od ove dvije opcije. Samim tim njihove su kritike tipski i loše stilski napisane, nezanimljive i neargumentovane, ukratko nevrijedne čitanja. Ali počinju da se čuju i nešto mlađi glasovi, koji najavljuju mogućnost skorije promjene.

KRISTOFIĆ: Područje kritike ne bi trebalo promatrati kao zasebnu 'scenu', već kao integralni dio svih područja kulture, ali i društvenog života. Kako ovdje, 'kod nas', danas vlada velika kriza u gotovo svim segmentima života, tako vlada i u kritici, koja pati od primjetnog nedostatka kritičkog mišljenja među ljudima kojima bi to trebao biti temelj svih ostalih djelatnosti. Projekt Criticize this bio je hvalevrijedan pokušaj da se učini neki pomak u kritici u užem smislu riječi, dakle kazališnoj, književnoj i umjetničkoj kritici. Projekt je, barem za mene, bio izuzetno dragocjen jer me povezao s pravim ljudima, naučio mnogočemu i pružio mi priliku da jasnije artikuliram svoje želje, stavove i ambicije, na čemu sam svima uključenima u projekt vrlo zahvalan.

Šta je najveća muka mladog kritičara/ke?

BOBIČIĆ: Najveće su muke kada nema izazova, kada je produkcija loša, kao što sam objasnila u prethodnom odgovoru. Tada i kritičari odnosno kritičarke stagniraju i počinju da ponavljaju ono što su već ranije pisali, ili vremenom prestanu da pišu kritike, zbog toga što uočavaju besmislenost svog nekadašnjeg truda.

KRISTOFIĆ: Neke velike muke zasad zapravo i nema. U kritičarske vode ušao sam iz čistog entuzijazma, čak nemam ni obrazovanje koje na to upućuje (diplomirao sam dizajn vizualnih komunikacija), a otkada se bavim time doživio sam samo pozitivna, zapravo prekrasna iskustva. Otvorila su mi se neka vrata, ne bih se smio žaliti. Bavim se onime što me zanima i zahvaljujući tome učim i sklapam prijateljstva. Što čovjek više može poželjeti?

Za koga se pišu kritike i na koga treba one prvenstveno treba da utiču – publiku, pisca, umetničku javnost?

BOBIČIĆ: Kritika je jedan dio procesa nastanka i recepcije umjetničkog djela. Ona je moguća spona između spisateljice i pisca, i recipijenata. Umjetnička javnost, kako ste je nazvali, ne bi trebalo da bude povlašćena u odnosu na širu publiku, jer se djelo razvija u ukupnom procesu recepcije, bez te elitističke podjele na one sa više i one sa manje umjetničkog obrazovanja ili dara. Dobra kritika se piše kao pokušaj da se neko umjetničko djelo opiše, da se ponudi jedno od mogućih čitanja, a ne u odnosu na one koji kritiku čitaju. Ako se kritike pišu u odnosu na taj drugi kriterijum, često budu jednostrane, ne uspijevaju da opišu kompleksnost književnoumjetničkog djela.

KRISTOFIĆ: Ne bih htio zvučati preuzetno, no kritike pišem prvenstveno zbog sebe. Otkad sam upisao fakultet, ali i ranije, upijao sam veliku količinu informacija iz različitih područja umjetnosti, koje je naprosto trebalo nekako srediti i artikulirati kako bi iz tog znanja moglo nastati bilo što konstruktivno. Počelo je sa stripom, još u predškolskoj dobi, nastavilo se i s dizajnom, a približilo se, evo, i tradicionalnoj i suvremenoj umjetnosti. Pišući kritike, nastojim sebi približiti i objasniti prirodu nekog vizualnog i/ili narativnog djela, odnosno društvenog fenomena, shvatiti razloge njegovog nastanka i odrediti njegovu poziciju u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što mi ono može reći o svojemu stvaratelju, što o meni samome, a što o ljudima i drugim živim bićima. Zadatak kritike nije da vrednuje, već da djelo postavi u određeni kontekst i interpretacijom ga osvjetla sa svih mogućih strana, dajući mu nova značenja, za što također treba talenta, pored znatiželje i znanja, iako je to možda jedno te isto.

Ako Jan Sibelijus kaže: „Ne obraćaj pažnju na ono što kažu kritičari. Nikada još ni jednom kritičaru nije podignut spomenik“, vi odgovarate...

BOBIČIĆ: A Svetozaru Markoviću? Šalim se, naravno. To Vaše pitanje odražava mišljenja šire publike, o kritičarkama i kritičarima kao neuspjelim, nedarovitim umjetnicima i umjetnicama, što je „trač“ koji pretpostavljam da su sami pisci izmislili, kao neku vrstu odbrane od loše kritike. Kritičarke i kritičari su često i pisci, odnosno spisateljice, teoretičarke i teoretičari književnosti, politički angažovani, profesori i profesorice i sl.; rijetko ko samo piše kritike, jer je književnost zanimljiva i na drugim nivoima.

KRISTOFIĆ: Ako Jan Sibelijus smatra da je mišljenje neke osobe relevantno ovisno o broju spomenika podignutih u njenu čast, onda bih rekao kako je vjerojatno cijeli život šutio, jer se s mrtvima ne može razgovarati, a živima se spomenici ne podižu.

Koje kritičare i kritičarke(kako istorijske, tako savremene) cenite i zašto?

BOBIČIĆ: Od ranijih kritičara i kritičarki uglavnom pamtim neke teoretičare i teoretičarke, kao i književnike poput Oskara Vajlda i Vinavera, odnosno književnice kao Virdžinija Vulf. Od savremenih kritičara mogu pomenuti svoje mentore sa projekta Vladimira Arsenića i Mirnesa Sokolovića, kao i pojedine kritike nas polaznika i polaznica koje su obavljene na portalu Booksa.

KRISTOFIĆ: Među suvremenim kritičarima iz regije veoma cijenim Zorana Đukanovića, vjerojatno našeg najznačajnijeg suvremenog teoretičara stripa, dok u području kazališta uvijek volim pročitati kritike Nataše Govedić, koja piše za nekoliko redovnih publikacija u Hrvatskoj. Glazbeni kritičar od kojeg se može zaista mnogo naučiti je Karlo Rafaneli, koji na svom blogu zajedno s kolegama prati najsvježija zbivanja u sferi nekonvencionalne popularne glazbe različitih žanrova. U sferi vizualnih umjetnosti, pak, trenutno sam okrenut djelima renomiranih, iskusnih kritičara i teoretičara od kojih mogu i najviše naučiti, a to su redom Ješa Denegri, Miško Šuvaković, Vera Horvat-Pintarić, Tonko Maroević, itd... Klasici koje su oni napisali i dan-danas su najbolja škola za svakog nadobudnog mladca. Ah, da, hrvatskom filmskom kritikom suvereno drma Damir Radić, koji je potpuno otkačen i totalno drukčiji od drugih.

Koja dela iz vaše oblasti preporučujete?

BOBIČIĆ: Osim kanonske književnosti, koju konstantno treba čitati, ima naravno kvalitetnih savremenih autora i autorki. Eseji Đurđe Knežević su odlični, a zanimljivi su i eseji Dubravke Ugrešić. Ognjen Spahić je jedan od boljih regionalnih romanopisaca, dok je na globalnom nivou produkcija logično raznovrsnija, ali i kvalitetnija. Iako je već prije nekoliko godina bio bestseler, skorije sam čitala odličan roman Bijeli tigar Aravinda Adige. Poeziju najmanje čitam, ali mi se najviše dopadaju pjesme Gorana Korunovića i Marka Pogačara. Ovaj je spisak, naravno, veoma uslovan jer su većina pomenutih autora i autorki još u procesu sazrijevanja.

KRISTOFIĆ: U području stripa to bi bilo neizostavno djelo Scotta McClouda „Kako čitati strip”, temelj suvremene teorije stripa, dok svakome koga zanima dizajn, ali i arhitektura i srodna područja preporučujem portal Design Observer, za koji pišu najeminentniji američki teoretičari i praktičari kao što su Steven Heller, Rick Poynor, Michael Bierut, Paula Scher i ostale značajne face. Što se vizualnih umjetnosti tiče, malo mi je teže spontano izbaciti neki naslov jer u to područje tek ulazim, ali u regionalnim okvirima hrvatski časopis Život umjetnosti čini se kao dobra referenca.

Nastavak na B92...