Dve godine unazad u onome što danas nazivamo region održavao se projekat „Criticize this“. Kako navode organizatori, ciljevi projekta su:
Da se obrazuje nadnacionalni kritički diskurs o umetnosti, s ciljem da doprinese međukulturalnom dijalogu;
Da se omogući dijalog između umetnika i publike tako što će se ponovo stvoriti zajednički kulturni prostor;
Da se promovišu evropske vrednosti, naročito međukulturalni dijalog, uključenost i učešće, tako što će se povećati njihovo prisustvo u elektronskim i štampanim medijima.
Više desetina mladih kritičara prošlo je kroz projekat, a početkom godine odabrani su i najbolji: Nađa Bobičić u kategoriji književnosti (Podgorica-Beograd), Nikola Skočajić u kategoriji izvođačkih umetnosti (Beograd) i Bojan Krištofić u kategoriji vizuelnih umetnosti(Zagreb). Njih dvoje, Bobičić i Krištofić, pristali su da za sajt B92 odgovore na nekoliko pitanja…
Kako vidite kritičarsku scenu kod nas?
BOBIČIĆ: Kao i produkciju, koja je slaba, takva onda mora biti i kritika jer one uvijek zavise jedna od druge. Od devedesetih postoje dvije struje; jedna „nacionalistička“, druga koja bi se mogla nazvati „liberalnom“. Ni jedna ni druga sada ne uspijevaju da inspirišu autore i autorke da stvore kvalitetne književne tekstove; stvoren je nažalost svojevrstan vakuum, stalno se forsiraju iste teme i isti načini njihovog umjetničkog uobličavanja. Kritičari i kritičarke uglavnom su „igrači“ neke od ove dvije opcije. Samim tim njihove su kritike tipski i loše stilski napisane, nezanimljive i neargumentovane, ukratko nevrijedne čitanja. Ali počinju da se čuju i nešto mlađi glasovi, koji najavljuju mogućnost skorije promjene.
KRIŠTOFIĆ: Područje kritike ne bi trebalo promatrati kao zasebnu 'scenu', već kao integralni dio svih područja kulture, ali i društvenog života. Kako ovdje, 'kod nas', danas vlada velika kriza u gotovo svim segmentima života, tako vlada i u kritici, koja pati od primjetnog nedostatka kritičkog mišljenja među ljudima kojima bi to trebao biti temelj svih ostalih djelatnosti. Projekt Criticize this bio je hvalevrijedan pokušaj da se učini neki pomak u kritici u užem smislu riječi, dakle kazališnoj, književnoj i umjetničkoj kritici. Projekt je, barem za mene, bio izuzetno dragocjen jer me povezao s pravim ljudima, naučio mnogočemu i pružio mi priliku da jasnije artikuliram svoje želje, stavove i ambicije, na čemu sam svima uključenima u projekt vrlo zahvalan.
Šta je najveća muka mladog kritičara/ke?
BOBIČIĆ: Najveće su muke kada nema izazova, kada je produkcija loša, kao što sam objasnila u prethodnom odgovoru. Tada i kritičari odnosno kritičarke stagniraju i počinju da ponavljaju ono što su već ranije pisali, ili vremenom prestanu da pišu kritike, zbog toga što uočavaju besmislenost svog nekadašnjeg truda.
KRIŠTOFIĆ: Neke velike muke zasad zapravo i nema. U kritičarske vode ušao sam iz čistog entuzijazma, čak nemam ni obrazovanje koje na to upućuje (diplomirao sam dizajn vizualnih komunikacija), a otkada se bavim time doživio sam samo pozitivna, zapravo prekrasna iskustva. Otvorila su mi se neka vrata, ne bih se smio žaliti. Bavim se onime što me zanima i zahvaljujući tome učim i sklapam prijateljstva. Što čovjek više može poželjeti?
Za koga se pišu kritike i na koga treba one prvenstveno treba da utiču – publiku, pisca, umetničku javnost?
BOBIČIĆ: Kritika je jedan dio procesa nastanka i recepcije umjetničkog djela. Ona je moguća spona između spisateljice i pisca, i recipijenata. Umjetnička javnost, kako ste je nazvali, ne bi trebalo da bude povlašćena u odnosu na širu publiku, jer se djelo razvija u ukupnom procesu recepcije, bez te elitističke podjele na one sa više i one sa manje umjetničkog obrazovanja ili dara. Dobra kritika se piše kao pokušaj da se neko umjetničko djelo opiše, da se ponudi jedno od mogućih čitanja, a ne u odnosu na one koji kritiku čitaju. Ako se kritike pišu u odnosu na taj drugi kriterijum, često budu jednostrane, ne uspijevaju da opišu kompleksnost književnoumjetničkog djela.
KRIŠTOFIĆ: Ne bih htio zvučati preuzetno, no kritike pišem prvenstveno zbog sebe. Otkad sam upisao fakultet, ali i ranije, upijao sam veliku količinu informacija iz različitih područja umjetnosti, koje je naprosto trebalo nekako srediti i artikulirati kako bi iz tog znanja moglo nastati bilo što konstruktivno. Počelo je sa stripom, još u predškolskoj dobi, nastavilo se i s dizajnom, a približilo se, evo, i tradicionalnoj i suvremenoj umjetnosti. Pišući kritike, nastojim sebi približiti i objasniti prirodu nekog vizualnog i/ili narativnog djela, odnosno društvenog fenomena, shvatiti razloge njegovog nastanka i odrediti njegovu poziciju u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što mi ono može reći o svojemu stvaratelju, što o meni samome, a što o ljudima i drugim živim bićima. Zadatak kritike nije da vrednuje, već da djelo postavi u određeni kontekst i interpretacijom ga osvjetla sa svih mogućih strana, dajući mu nova značenja, za što također treba talenta, pored znatiželje i znanja, iako je to možda jedno te isto.
Ako Jan Sibelijus kaže: „Ne obraćaj pažnju na ono što kažu kritičari. Nikada još nijednom kritičaru nije podignut spomenik“, vi odgovarate...
BOBIČIĆ: A Svetozaru Markoviću? Šalim se, naravno. To Vaše pitanje odražava mišljenja šire publike, o kritičarkama i kritičarima kao neuspjelim, nedarovitim umjetnicima i umjetnicama, što je „trač“ koji pretpostavljam da su sami pisci izmislili, kao neku vrstu odbrane od loše kritike. Kritičarke i kritičari su često i pisci, odnosno spisateljice, teoretičarke i teoretičari književnosti, politički angažovani, profesori i profesorice i sl.; rijetko ko samo piše kritike, jer je književnost zanimljiva i na drugim nivoima.
KRIŠTOFIĆ: Ako Jan Sibelijus smatra da je mišljenje neke osobe relevantno ovisno o broju spomenika podignutih u njenu čast, onda bih rekao kako je vjerojatno cijeli život šutio, jer se s mrtvima ne može razgovarati, a živima se spomenici ne podižu.
Koje kritičare i kritičarke(kako istorijske, tako savremene) cenite i zašto?
BOBIČIĆ: Od ranijih kritičara i kritičarki uglavnom pamtim neke teoretičare i teoretičarke, kao i književnike poput Oskara Vajlda i Vinavera, odnosno književnice kao Virdžinija Vulf. Od savremenih kritičara mogu pomenuti svoje mentore sa projekta Vladimira Arsenića i Mirnesa Sokolovića, kao i pojedine kritike nas polaznika i polaznica koje su obavljene na portalu Booksa.
KRIŠTOFIĆ: Među suvremenim kritičarima iz regije veoma cijenim Zorana Đukanovića, vjerojatno našeg najznačajnijeg suvremenog teoretičara stripa, dok u području kazališta uvijek volim pročitati kritike Nataše Govedić, koja piše za nekoliko redovnih publikacija u Hrvatskoj. Glazbeni kritičar od kojeg se može zaista mnogo naučiti je Karlo Rafaneli, koji na svom blogu zajedno s kolegama prati najsvježija zbivanja u sferi nekonvencionalne popularne glazbe različitih žanrova. U sferi vizualnih umjetnosti, pak, trenutno sam okrenut djelima renomiranih, iskusnih kritičara i teoretičara od kojih mogu i najviše naučiti, a to su redom Ješa Denegri, Miško Šuvaković, Vera Horvat-Pintarić, Tonko Maroević, itd... Klasici koje su oni napisali i dan-danas su najbolja škola za svakog nadobudnog mladca. Ah, da, hrvatskom filmskom kritikom suvereno drma Damir Radić, koji je potpuno otkačen i totalno drukčiji od drugih.
Koja dela iz vaše oblasti preporučujete?
BOBIČIĆ: Osim kanonske književnosti, koju konstantno treba čitati, ima naravno kvalitetnih savremenih autora i autorki. EsejiĐurđe Knežević su odlični, a zanimljivi su i eseji Dubravke Ugrešić. Ognjen Spahić je jedan od boljih regionalnih romanopisaca, dok je na globalnom nivou produkcija logično raznovrsnija, ali i kvalitetnija. Iako je već prije nekoliko godina bio bestseler, skorije sam čitala odličan roman Bijeli tigar Aravinda Adige. Poeziju najmanje čitam, ali mi se najviše dopadaju pjesme Gorana Korunovića i Marka Pogačara. Ovaj je spisak, naravno, veoma uslovan jer su većina pomenutih autora i autorki još u procesu sazrijevanja.
KRIŠTOFIĆ: U području stripa to bi bilo neizostavno djelo Scotta McClouda „Kako čitati strip”, temelj suvremene teorije stripa, dok svakome koga zanima dizajn, ali i arhitektura i srodna područja preporučujem portal Design Observer, za koji pišu najeminentniji američki teoretičari i praktičari kao što su Steven Heller, Rick Poynor, Michael Bierut, Paula Scher i ostale značajne face. Što se vizualnih umjetnosti tiče, malo mi je teže spontano izbaciti neki naslov jer u to područje tek ulazim, ali u regionalnim okvirima hrvatski časopis Život umjetnosti čini se kao dobra referenca.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Završen je 809. dan sukoba Ukrajine i Rusije. Generalštab Oružanih snaga Ukrajine saopštio je da se Harkovskom pravcu nastavljaju teške borbe sa ruskim snagama i da se situacija dinamično menja.
Ministarstvo trgovine Kine objavilo je danas da se oštro protivi povećanju carina na kinesku robu u Sjedinjenim Američkim Državama i najavilo da će preduzeti odlučne mere da odbrani svoja prava i interese.
Iako se o otkupnoj ceni ali i rodu crvenog zlata u Srbiji još uvek polemiše, malinari ivanjičkog kraja su bez obzira na sve teškoće, već počeli da traže radnike.
Evropski komesar za susedsku politiku i proširenje Oliver Varheji saopštio da je imao konstruktivne sastanke sa vladajucom koalicijom i predstavnicima parlamenta Srbije.
Posle dogovora predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i predsednika Republike Srpske Milorada Dodika, veliki srpski sabor zakazan je za 8. jun u Beogradu.
Rusko ministarstvo obrane saopštilo je da su njihove vazdušne snage uništile 10 američkih projektila tipa velikog dometa ATACMS, koje je ukrajinska vojska lansirala tokom noći na Krim.
U utorak su vlasti privremenih institucija samouprave u Prištini zabranile su da pozorišna oprema neophodna za izvođenje predstave “Knjiga o Milutinu” Zvezdara Teatra bude prevezena na Kosovo i Metohiju.
Injekcije za mršavljenje mogle bi smanjiti rizik od srčanog udara i poboljšati kardiovaskularno zdravlje miliona odraslih širom sveta, pokazala je nova velika studija.
Kada se govori o zavisnosti, najčešće se misli na cigarete, alkohol i drogu. Ali postoji još jedna zavisnost koja pogađa čak 14 odsto odraslih i 12 odsto dece: zavisnost od hrane. Krvac za to leži u šećeru.
Svetski poznati bend Gipsy Kings nastupiće u nedelju 19. maja na platou kod Geozavoda u Beogradu na vodi, a tim povodom, momci su rešili da podele svoje tajne pred nastup, otkrivajući svoje posebne rituale koji ih pripremaju za spektakularne koncerte.
Nikolas Kejdž je najnovija holivudska zvezda koja će glumiti superheroja Spajdermena u igranoj adaptaciji popularnih Marvelovih stripova, prenosi People.
Today and tomorrow weather alarms have been lit throughout Serbia - yellow and orange, and on Friday for Banat even red, which represents the highest level of warning and means that very dangerous weather is forecast.
The mother of the boy who killed nine students and a guard at the "Vladislav Ribnikar" Elementary School was heard today in the High Court in Belgrade, presented her defense and denied guilt.
Izvršni direktor kompanije EA kaže da developeri igara imaju "očiglednu glad" za generativnom AI, pa će neke od budućih igara koristiti neki format veštačke inteligencije.
Twitter (X) zabranjuje objave ukoliko one sadrže reči koje se na ovoj društvenoj mreži smatraju uvredama, a jedna je podigla posebnu prašinu ovih dana.
Ako imate problema sa internetom, ne mora uvek uzrok da bude loš signal koji dolazi od operatera - nekad je rešenje mnogo jednostavnije, a ne biste ni pomislili na njega.
Nemaju samo zapadni brendovi poput VW i Tesle problem kada je u pitanju konkurencija na kineskom tržištu automobila. Nije lako ni lokalnim markama, a jedna je čak i napustila kontinent.
Dečji psihijatar Artur Kornhaber identifikovao je 11 uloga koje babe i dede imaju u porodici: predak, drugar, heroj, istoričar, mentor, odgajitelj, uzor, duhovni vodič, učenik, nastavnik i čarobnjak.
Međunarodni dan korisničke podrške slavi se svake treće srede u maju, a posvećen je prepoznavanju napora i doprinosa stručnjaka za korisničku podršku širom sveta.
Komentari 1
Pogledaj komentare