Izvor: TvojPortal.com, 17.Sep.2012, 09:48   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Drašković: Kada se janičar vraća u zavičaj

Tvoj portal  Ekskluzivno - Novi roman Vuka Draškovića “Via Romana”, potresna je ispovest dvojice janičara, iz istog sela, iz iste kuće, ali vekovima udaljenih (1). Jedan je služio Osmanlije, drugi Tita.
Kršima svoga rođenja vratio se čovjek koji više ničim nije ličio na momče koje je, onoga davnog dana, zgrabila i progutala Via Romana. Siroti Božidar, Čupo sa plavim kovrdžama, gladan i polugladan u svom selu Jasenovu, vratio se, istim drumom, kao Arslan beg, Arslan paša, >> Pročitaj celu vest na sajtu TvojPortal.com << sa svitom carskom i natovaren blagom, sav u svili i kadifi, strašan i nagrdan.


Vuk Drašković
Kao gusar neki, sa kožnim prevezom preko iskopanog desnog oka, nabreklih mišica i sa ožiljcima od sabalja, nijesam smio da kažem ni ko mi je majka niti da je potražim. Silahdar aga dvojice careva, Ahmeda i Osmana, ostao bi i bez blaga i bez glave kada bi, opijen rodnom grudom koju je ponovo udisao, ikome odao tajnu da nije Dubrovčanin i da je u Stambolu lagao i careve i učitelje i drugove.
Lopov i varalica Arslan beg Dubrovčanin, tako, razape šatore svoje pred kapijama Orlova, kraj Srninog vrela. A kad se malo odmorih i pribrah od povratka, uđoh u Orlovo, odabrah plac za svoj saraj, unajmih argate i projektanta, osnažih svoju pratnju orlovačkim momcima naše vjere i proučih izvještaje o buni nevjernika i planovima njihovih harambaša. Saznadoh da se buna malo utišala i da je svedena na povremenu hajdučiju i razbojništva Ludog Đorđa koji se krije u planinama.
Domaći poturčenjaci dave raju nametima i globama koje određuju po svome ćefu, robe, muče i ubijaju sirotinju. Nevjernički knezovi, Mihailo Šarčević iz Orlova i Vojin iz Banjana, otišli su u Rim sa trebinjskim vladikom da opet mole papu za Uniju, a Veneciju i Španiju za pomoć u dukatima i oružju. U svome šatoru kraj Srninog izvora napisah, na srpskom, pismo turskim glavarima.
“Ja, Arslan beg Dubrovčanin, sa ovlastima paše, dođoh sa fermanom našeg svijetlog sultana Mustafe, da uvedem red u ovaj vilajet golemih nereda, da oživim staru upravu i merhamet, kako bi nas raja prihvatila kao nekada. Došao sam da sasiječem vaše bezakonje i grabež, da vam oduzmem vlasničke tapije na zemlju i saraje, jer je to sve sultanovo a ne vaše!”
Poznavao sam dobro i njihovu vučiju narav i kokošiju pamet. Osam zorli begova iz Nevesinja, Orlova, Cernice, Bileće, Trebinja, Foče i Nikšića, u potaji skupiše oko trista momaka i po mrklom mraku udariše na moj logor. Halak i vriska te ordije skupljene sa koca i konopca ne potraja duže od pola sahata.
Polomiše sve u logoru, pa kad tamo nikog ne zatekoše baciše baklje na tovare suvog sijena i slame koje sam unio prije njihovog napada. Osvijetli vatra logor i žive mete u logoru. Iz mraka ih zasusmo strijelama i na našim atovima sjurismo se među njih. Ne opalismo ni kuršuma. Sijevale su samo sablje nas dvadesetorice za smrt uvježbanih od ratišta u Persiji i Đorđiji pa do ruskih stepa i krvavog Hoćima. Napravismo kasapnicu koja se brže od vjetra proču po Hercegovini i savi vratove bijesnih spahija, aga i begova. Svi kojima poslah ono pismo dođoše mi na poklonjenje i donesoše darove. I svi, bez pogovora, ukinuše globe i harače svojim podanicima. Vratih namete tamo đe su bili dok ja bijah u Jasenovu.
Zaustavih se na brdu, na zaravni jednoj nedaleko od straćare u kojoj sam rođen. Telali se razmilješe selom i, uz lupu doboša, pozivahu “sve živo kod paše”. Srce me je vuklo svojoj kućici, majci Đurđini i bratu Radulu, ali je pamet ustavljala i gasila želju. Biće sumnjivo ako tamo odem, razmišljao sam. Selo zna da je Đurđina davno izgubila sina Sirotog Božidara. I možda se sumnja da su ga odveli Turci. Odao bih se ili raspalio sumnju kad bih, čak, ikog i upitao za Đurđinu i Radula. Zato sam, skamenjen, sjedio na kamenu i sa kamena držao na oku kuću Sirotog Božidara, da spazim majku kad iz kuće izađe, ako izađe, jerbo možda više nije ni živa...
Ruka mi podrhtava i krivi slova moje ispovijesti Nekome, a ne znam ni kome ni zašto. Niti znam hoću li dočekati sljedeću zoru. Znam samo da ću sve ovo napisano spaliti ako katul ferman stigne prije nego što završim, jerbo niko od sada živih ne smije saznati ni ko sam, ni čiji sam, ni koji su mi grijesi i zločini.
Svi iz Jasenova dođoše mi na noge, pa i đeca na rukama majki. Dođoše svi, a ne dođe ni pola duša koje su bile žive dok sam ja živio u selu. Neki pomrli, a mnogi pobjegli na zapad, u bečku carevinu. Ostalo nešto starijih, poneki mladić i, primijetih, dosta đevojčuraka i đece. Okovao ih ledeni strah. Ćute i drhte. Ćuti i drhti i moja majka. Da ne viđeh kad je izašla iz kućice, teško bih je prepoznao. Smanjila se, okopnila i pogurila. Kao i onda davno, sve na njoj crno.
- Mi smo, kako čujem, prvi Turci koji su došli u Jasenovo - popeh se na kamen i počeh da im govorim sa osmijehom. - Zašto drhtite? Ne plašite se Turaka. Dolazim pravo iz Stambola i donosim vam pozdrave i berićetne želje sultana Mustafe. Svijetli i svemoćni car naš naredio mi je da raji smanjim namete i harače i da zgazim gulikože koji su osramotili sultana. Doveo sam sa sobom i agu Zejnila iz Suznice... to je ovaj ođe - pokazah rukom na njega. - Od danas ćete caru davati samo ono što je bilo propisano za života sultana Sulejmana i velikog vezira Mehmed paše Sokolovića!
- Bog te živio i Bog ti platio, dobri pašo i naš roditelju! - povika jedna starina, pritrča i poljubi mi čizmu.
- Jok, to nikako! - podigoh ga sa zemlje. - U čizmu i papuču ljubimo jedino sultana... Car vam je nešto poslao - maših se kese sa srebrenjacima. - Momci, podijelite narodu sultanove darove, svima jednako kako sam vam i rekao.
Odjednom, drugi ljudi stajali su ispred mene. I dalje začuđeni, ali ne ni uplašeni ni zgrčeni. Krenuo je i žamor među njima, pa i sve glasnije pohvale meni zbog onog što učinih kraj Srninog izvora, jerbo su za sječu ordije bijesnih begova već bili saznali. Takvo raspoloženje, kojemu se i nijesam nadao, iskoristih za ono zbog čega sam najviše bio i došao. Objavih im da ću tu, đe smo se okupili, ozidati sebi dvore, a dolje, na livadi kraj rijeke Sušice, ozidaću džamiju. Neka se - rekoh - odmah prijave najbolji zidari, tesari i malterdžije među njima, jerbo i saraj i džamija i sve ostalo mora biti završeno do idućeg proljeća. Argate čeka velika plata, a i nagrada preko plate. Radovi će - rekoh i to - početi već sjutra, a moji ljudi ostaće u selu...
Izvor:novosti.rs

Nastavak na TvojPortal.com...