Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 14.Maj.2020, 09:52

Ciklus intervjua "Fermatiran život" - Ratimir Martinović, pijanista (VIDEO)

Fermatiran život je ciklus intervjua s istaknutim pojedincima iz sfere muzi-čke umetnosti. O krunisanim trenucima vlastitih života stavljenim pod koronu, ali i (van)muzičkoj stanci koja je fermatirala čitavo čovečanstvo, umetnici govore iz ugla autora, izvođača – praktičara, teoretičara, predstavnika institucija i organizatora muzičkih programa.

Jedinstvena i slobodna promišljanja jesu verbalizovani prizori različitih motiva, životnih tezi i arzi, ali >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << i stvaranih i zadatih okolnosti koje su sagovornike formirale kao autentične umetnike. Ove ispovesti stavljene u ravan s metro-ritmičkim tokom neke imaginarne kompozicije, nastale samo radi jednog izvođenja, svedočanstvo su naše uslovljene, fermatirane slobode. One su, ipak, i glasnici radosti posle korone. Autor i urednik serijala: Mirjana Rastović.

Rođen sam u Kotoru, gdje sam klavir učio kod češkog đaka, uvijek nasmijane Emilije Sposojevičeve, a školovanje nastavio kod novosadskih profesora – dragog Frederika Stankovića i jezički izazovnog Arba Valdme, da bi višegodišnjeg pedagoga našao u jedinstvenom Kemalu Gekiću. Iako repertoarski i izražajno drugačijih usmjerenja, kod Gekića sam učio punih sedam godina na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i Internacionalnom univerzitetu Floride u Majamiju (SAD).

Profil moje umjetničke ličnosti ne ispoljava se samo u različitim repertoarskim aspiracijama, već se reflektuje i u dijapazonu djelovanja usmjerenih na unaprijeđenje muzičke umjetnosti na prostorima s kojih sam potekao. U taj domen spada i činjenica da sam osnivač i direktor jedne od najuglednijih svetkovina umjetničke muzike na prostoru Balkana – festivala KotorArt u rodnom gradu, na kojem već 19 godina gostuju najznačajnija imena iz svijeta muzike. Štaviše, festival često programski odgovara na brojne aktuelne društvene teme, koje bivaju isprepletane s muzikom, tvoreći nova zvučna svjedočanstva našeg doba. Aktivan sam i na pedagoškom planu, gdje od svoje 24. godine imam privilegiju da u svojoj klasi, kao jedan od najmlađih redovnih profesora u istoriji Univerziteta u Novom Sadu, samostalno formiram generacije mladih pijanista i pedagoga. Vodio sam majstorske radionice klavira u Japanu, Portugalu, SAD, Poljskoj, Njemačkoj, Italiji i drugdje, bio član žirija pijanističkih takmičenja na raznim meridijanima. Iza mene je preko 700 koncerata s preko 60 orkestara u prestižnim dvoranama Evrope, Azije, Sjeverne i Južne Amerike. Snimio sam tri kompakt-diska, jedan sa Goldberg varijacijama J. S. Baha, drugi s djelima Baha, Mocarta, Šopena, Bramsa i Prokofjeva, i poslednji s premijernim kompletnim klavirskim opusom Vasilija Mokranjca. Upravo sam Vasiliju Mokranjcu (1923–1984), jednom od najvećih kompozitora ovog dijela Evrope, posvećen od 2016. godine. Zajedno s porodicom Mokranjac osnivač sam i predsjednik Fondacije „Vasilije Mokranjac“, čiji je cilj očuvanje i unaprijeđenje ostavštine velikog kompozitora, kao i plasman njegove muzike u regionalnim i svjetskim okvirima. Do sada smo zaokružili digitalizaciju cjelokupnog Mokranjčevog klavirskog opusa, pokrenuli festival s njegovim imenom u Beogradu.

Prošle godine sam sa svojim saradnicima otpočeo još jedan događaj – Wild Beauty Art Festival, festival u netaknutoj prirodi Žabljaka, njegovog Crnog jezera, ali i na drugim lokacijama nevjerovatnog durmitorskog kraja. Spoj netaknute prirode i vrhunske umjetnosti jeste nešto što me odavno fascinira.

Elem, sve su ovo crtice iz moje zvanične biografije. A manje zvanično, moj dosadašnji život i profesionalna postignuća ne bih baš tako jednoznačno opisao. Kada bih o tome pisao duboko privatno, onda bi tu sigurno bilo oporih, kiselih komentara i teških riječi, a ovako, kada o tome moram da govorim javno, mora da bude u skladu s trendovima – slatkoriječivo i pitko. Istina je, kao i uvjek, negdje između, na sredini, u neizrečenom. Slatko-kiselo, gorko-slano, slatko-gorko… sve te i mnoge druge kombinacije – pa nijedna od tih. Na kraju, nije tu važan moj autoportret kada će sve to drugi (ne)objektivnije opisati. A zapravo me ništa bolje od samog imena ne opisuje!

A šta bih „koronirao“ iz prošlog vremena… Možda spavanje? Ronjenje? Sviranje sebi dovoljno? Čitanje, opuštanje, razonodu? Meditiranje? Stanja bez misli? Doživljaji prirode, šume, planine, plaže, mora, jezera, rijeke? Seks? Prejedanje bez gojenja? Opijanje bez mamurluka? Lista „koroniranih“ grijeha tu se ne zaustavlja. Ali ništa mi od navedenog ne nedostaje. I ne razmišljam „šta bi bilo da je bilo“. Beskorisno je stvarno, a i troši vrijeme koje nam inače procuri začas. Dakle, baš sve je kako mora i treba biti, pa da evo sada, dok ispisujem ove riječi, zauvijek zaklopim oči... Sklopih ih zaista na nekoliko trenutaka, ali zov „koronirano“ tihog poslijepodnevnog vikenda i zelenila Fruške gore, odakle pišem, još uvijek su jači od neodgovornog i nepromišljenog flerta s vječnošću. Dakle, u nazovi mom životu zaustavljanja na momentima koji su mi dragocjeni stvarno ne nedostaje. Uglavnom skakućem s jednog na drugi. To je valjda jedna od privilegija života na planeti zvanoj Umjetnost?

Korona nije pauza. Nije čekanje, zaustavljanje. Istina, termin fermata dolazi od italijanskog glagola fermare – ostati, zaustaviti se, ali u muzičkom kontekstu ima drugačije značenje. Pođite samo od početne teme Betovenove Pete. Tamo obitavaju dvije duge, jaaako duge fermate. Ništa tu ne miruje, niti čeka… Da, možda je krajnji ishod korone – fermate sličan čekanju, ali to bi bilo kao da kažete da u čekaonici u ambulanti pacijenti nešto pasivno čekaju. Većina njih nije u statusu svojevoljnog mirovanja, već nametnutog iščekivanja, koje nosi i nemir i sumnju i strah i nestrpljenje… I muzička fermata bi označavala takvu vrstu emotivnog stanja. U muzici baroka i klasike čest je slučaj bio da solista na koroni izvede kadencu, da pokaže svoj virtuozitet i talenat za improvizaciju. Dakle, već je to primjer dijametralno suprotan zaustavljanju i stajanju. U zavisnosti od toga šta joj je prethodilo, poslije fermate može slijediti ili ozbiljno uznemirenje (u tom je slučaju ona ,,zatišje pred oluju”), a nerijetko se nalazi pred smirajem ili na samom kraju istog. Dakle, ona nikada nije pauza u smislu „odmora“, kao što, ruku na srce, ni obična pauza u notnom zapisu nikada nije „pauziranje“ u muzici. Ako bih koronu transkribovao u interpunkciju pisanog jezika, ona bi najčešće bila uskličnik s dvije tačke tj. „!:” , a rjeđe samo tri tačke „…”.

Mogu dati nekoliko primjera „koronirane“ muzike ovako iz glave, a vezani su za klavirsku muziku Vasilija Mokranjca, koju trenuntno sviram. Na primjer, gotovo svih sedam njegovih etida imaju koronu na poslednjoj noti ili akordu, bez obzira što su neke od njih u tempu prestissimo possibile. Želio je smiraj na kraju, da ode al niente. Isto tako, u poznim opusima, svitama kao što su Intime ili čuveni Odjeci (koje je i najoriginalnije djelo srpske klavirske literature), korone ili drugačije ispisano uputstvo produženog trajanja, su česte oznake na pojedinim notama ili akordima… Zašto? Mokranjac je u sugestijama za izvođenje profesoru Dušanu Trbojeviću, kojem su posvećena neka od ovih djela, sugerisao : ,,Pusti da odzvuči, bez ikakve žurbe...”. Dakle, po sopstvenom osjećaju. Nije svejedno da li ,,zvuk puštate da odzvuči” u, recimo, jednoj Sinagogi ili Studiju „M“. Zato korona dolazi kao sloboda interpretatora da sam procijeni kada je ,,obavila svoju misiju”. Naravno, stvar nije samo akustička…

I to je pitanje trajanja trenutka, koji je (kao i bilo koji „drugi” trenutak) zapravo sve što imamo, bez obzira na naše (ne)opravdane nade u vječni život. Sve što jeste stane u ovu jednu sekundu mog tipkanja ili vašeg čitanja. Dok ne budemo znali cijeniti vrijednost trenutka, ovakva ,,prizemljavanja” u vidu korone iznova će nas podsjećati na fenomen kom prelako i prečesto izgovaramo ime.

A svi pričaju da će se vrijeme računati ,,prije i posle korone”. Čitam prognoze ekonomskih kretanja, političkih nestabilnosti, čak i revolucija. Lično mislim da od svega toga neće biti ništa. I dodaću – nažalost. Sjajni Duško Kovačević je u nedavnom intervjuu to briljantno jednostavno definisao. „Planeta nam je dala 'žuti karton'. A mi na to reagujemo tako što 'peremo ruke'.” Kakve majstorske stilske figure u samo dvije rečenice!

Sjećate se 2005. i 2011. godine, kada su SAD i Japan pogodile prirodne katastrofe ogromnih razmjera – uragan u Americi i zemljotres i cunami u Japanu. Duboko su mi se urezale slike redova ljudi u Japanu koji su izgubili sve, ljudi koji bez suza, bez zapomaganja, već s dostojanstvom i uzdržanošću čekaju svoju koru kruha. Iz Nju Orleansa se, pak, sjećam slika drame zbog tragedije, krađa, panike, anarhije… Ovih dana sam bio u samoizolaciji jer sam se vratio s putovanja. Policijski službenici i volonteri s Medicinskog fakulteta zvali su me svakog dana i provjeravali. Jedni da pitaju da li sam kod kuće, drugi kakvog sam zdravlja. Zahvalan sam im na tome, zaista, iako u mom slučaju, kao ni u slučaju Japanaca, nema potrebe za spoljašnjom kontrolom. Elem, kada zapadna civilizacija u svoj kôd demokratije, slobode, prava i, naročito, tržišnog kapitala, umjesto represivnih i rigidnih mjera za mase, uspije ugraditi svijetle etičke vrline pojedinca, onda ćemo moći govoriti o novom formatiranju. Ali kažem – ne vjerujem da smo na to još spremni. Štaviše, mislim da će mnogi koji su nekim čudom na čelnim pozicijama država i važnih institucija ne samo na našim prostorima već i širom svijeta, iskoristiti korona vrijeme kao šansu za obračun sa neistomišljenicima, za gomilanje moći, kapitala, a umanjenje svih tekovina demokratije, ljudskih prava i sloboda. Odgovornost je pojedinca da na to reaguje, da stvari naziva pravim imenima i da svako u okviru svojih mogućnosti i angažmana daje pozitivan primjer. Govorim o društveno odgovornom ponašanju i svemu što iz njega sledi.

Ljudi našeg podneblja spremni su na ovakve vanredne okolnosti. Svašta se ovdje proživjelo u poslednjih tridesetak godina da bi nam promjene nagore bile iznenađenje. Mimo toga, mislim da smo i kao vrsta prilagodljivi. Vidite šta smo sve promijenili samo u posljednjih nekoliko decenija. Istorija civilizacije je najbolja potvrda naše prilagodljivosti. Naša mašta, ali i tijela stvarno mogu čuda, no je važno da pri tome ne zaboravimo da i kao ljudi (ili ovdje preciznije – kao generacije ljudi) imamo ograničenja, a ograničenja ima i planeta, koju mijenjamo po svojim potrebama, ne osluškujući dovoljno njene.

Sjećam se, putovao sam povodom koncerta u neki grad na krajnji sjever Italije. Avion, voz, automobil, nikako put da se završi… Samo sam što prije želio da se pružim u hotelskoj sobi. I konačno stigoh, izađoh iz automobila, okrenuh se i – zaledih se. Potpuno neočekivano, iznad mene se nadvio planinski masiv Alpa takvom prijetnjom, tolikom snagom, i neopisivom ljepotom… Odjednom nisam bio umoran od puta, ni od života civilizacije, bio sam zapanjen i zadivljen snagom prirode. Puno je onih koji prirodu vide samo na prepunim plažama ili u gradskim parkovima. Otuđili smo se od nje. A ona nije manje živa od ljudi. Kad zaronite u dubine mora, kada se izgubite u tišini šume, kada se suočite s beskrajnim horizontom okeana ili zaledite pred planinskim masivom, shvatite koliko ste mali. I zato sam, između ostalog, srećan što sam iz Boke jer kada prestanemo da se divimo u zahvalnosti, prestajemo da živimo u onom trenutku koji sam ranije spomenuo. Ovo je parafraza iz govora koji sam posvetio godišnjici zemljotresa koji je promijenio život Kotora daleke 1979.

Upravo takve velike nesreće, kataklizme, za one koji imaju sreće da ih prežive, trebaju poslužiti kao uskličnici, kao podsjećanje da naša uživanja i materijalna blagostanja cijenu ne smiju imati u prirodi jer poslije žutog slijedi crveni karton. Istovremeno, moramo držati na oku i spomenute mešetare i njihove planove da ovakve nesreće iskoriste za obesmišljavanje i poništavanje demokratskih tekovina i procesa i mehanizme njihove kontrole, uključujući ljudska prava i slobode. Umjetnost, ali i kultura, obrazovanje i nauka biće, takođe, među prvima na njihovom udaru i društvo se mora postarati da ove oblasti ne plaćaju „korona cijenu” procentualno veću od one koje će platiti privreda, politika, mediji ili popularna kultura.

Ja se lično ne osjećam fermatiranim. Za sada su pomjereni neki moji proljećni nastupi po Evropi i Kini, ali kako da vam kažem… Iza mene je nekoliko napornih mjeseci putovanja, snimanja i sviranja i ostanak kod kuće sa samo mojim klavirom, knjigama, krevetom, baštom, pogledima, mislima, obavezama, bližnjima… – stvarno mi prija! Ja sam izgleda jedan od onih koji tokom ovih dana nemaju vremena da završe sve što žele… Pri tome, nije mi strana stanovita doza nelagode i stida koje idu uz ovo priznanje, ali nosim se i s tim.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...