Izvor: KMnovine.com, 28.Jul.2023, 17:29

Velika, 28.07.1944: Krvavi pir Osmana Rastodera pod Čakorom

Velika, 28.07.1944: Krvavi pir Osmana Rastodera pod Čakorom  Za samo dva sata, zlikovci iz fašističkih jedinica „Princ Eugen“ i „Skender-beg“, pobili su 428 osoba – žena, staraca i djece u Velici i Gornjoj Rženici. Sem Njemaca, u monstruoznom zločinu učestvovali su i Albanci sa Kosova i muslimani iz Plava, Gusinja i Sandžaka, među kojima su se isticali Osman Rastoder i Sahit Hodža


   
Parastos u selu >> Pročitaj celu vest na sajtu KMnovine.com << Velika, danas 28. 07. 2023.    


Piše: Branko Otašević



To je bila najkrvavija epizoda zločinačkog pira koji je u ovom kraju trajao od oktobra 1943. do avgusta 1944. godine, a u kome su, sem Njemaca, učestvovali i Albanci sa Kosova, te muslimani iz Plava, Gusinja i Sandžaka, među kojima su se svirepim zločinima isticali Osman Rastoder i Sahit Hodža.
U petnaest varvarskih naleta u pomenutom periodu, fašistički zlikovci su, u tadašnjem Andrijevičkim srezu, od Malog krša do Čakora, ubili više od 800 nedužnih civila. Da su ih bar ubili vojnički, puškom, prosti jadi. Ne, ubijali su ih zvjerski, sadistički, na divljački način.





Dječake i djevojčice vješali su za noge, o granu kakvog jabukovog ili šljivovog stabla, žive ih drali i čekali da umru u najstrašnijim mukama. Postepeno su ih drali žive, na očigled njihovih majki, djedova i baba, a kada bi prestalo krkljanje i svaki trzaj unakaženih tijela, bacali su ih u vatru zapaljenih kuća ili stogova sijena.
Žene silovane i spaljivane
Tek što je sunce ogrijalo vrhove Štita i Sjekirice, 28. jula 1944. godine, vojnici razbijene „Skenderbeg“ i „Princ Eugen“ divizije, koji su se povlačili i naporedo s tim izvlačili svoje ranjenike preko Čakora, poslali su svoje izaslanike Sait Hodžu i Osmana Rastodera kroz veličke zaseoke da obavijeste Veličane da budu kod kuće, pošto će tuda proći „civilizovana vojska koja nikoga ne dira“, kako bi im iznijeli nešto da jedu i popiju.
Kroz nekoliko sati, Velika je doživjela strašnu tragediju. Rezultat od 428 poklanih, spaljenih i na druge svirepe načine ubijenih veličkih civila, govori kako su Rastoder i Hodža održali riječ.

Fašističke ubice su se trudile da unište sve živo u selu. Međutim, nijesu uspjeli da unište svoje krvave tragove. Preživjela je poneka žrtva s ranama i opekotinama. Zahvaljujući i njihovim svjedočenjima, komandant „Princ Eugen“ divizije Hans Šmit Huber strijeljan je kao ratni zločinac u Beogradu posle rata, a u materijalu sa suđenja postoji niz dokaza o ovom i drugim genocidnim zločinima „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“ divizije.



Iz sudskog materijala koji se čuva u Arhivu Jugoslavije, vidi se da su „Skenderbeg“ diviziju sačinjavali pripadnici šiptarske i muslimanske manjine sa Kosova i Metohije, plavsko-gusinjskog kraja i Sandžaka.
O ovom zločinu, jednom od najmonstruoznijih u 20. vijeku, ćutalo se u Jugoslaviji decenijama poslije Drugog svjetskog rata, da se ne bi remetilo „bratstvo i jedinstvo“. Jedino su se Radovan Lekić i Pavle Ivanov Dželetović usudili da pišu u svojim istorijskim knjigama, dok je Veljko Mijović, prije dvije decenije, objavio roman „Crni vjetar“ u kome je detaljno opisao masakr u Velici, navodeći i tačna imena zlikovaca i žrtava.
Djeca vješana na šljive
Stravični pokolj nedužne nejači u Velici, treći je po broju žrtava, u odnosu na broj stanovnika, u ondašnjoj porobljenoj Evropi, iako su Velika i Gornja Rženica bili najzabačeniji i najbeznačajniji kutak na pravcima zločinačkog djelovanja fašista.
Tog dana u kući Tomice Gojkovića zateklo se petnaestoro djece, dvije djevojke, pet žena i jedan starac. U divljem bijesu, naišla je horda lešinara. Ubice su hvatale žrtvu po žrtvu i ređale ih po veličini uz zid kuće. Uslijedio je rafal iz automata. Od 23 žrtve ispred kuće Tomice Gojkovića, preživjele su četiri. Mala Stevka Simonović uspjela je na neobjašnjiv način da umakne u jednu obližnju kolibu. Mali Momo Gojković spasio se ispod leša strijeljane babe. Dola Gojković je upucana pala na svog najmlađeg sina i tako ga spasila sigurne smrti.
Mihaila Gojkovića odveli su do Veličke rijeke da im nosi košnicu pčela, a kada su prešli rijeku – uzeli su mu košnicu i rekli da ide kući; kada se on okrenuo, sasuli su mu rafal u leđa.
U drugom zaseoku Velike, fašisti su pokušali da siluju Poljku i Milku Živaljević, koje su se grčevito branile, pa je u tom besomučnom rvanju Milki pošlo za rukom da pobjegne. To je pokušala i Poljka, ali su je krvnički kuršumi stigli i prosvirali joj glavu.



Milevu i Novku Stešević ubice su zgrabile za noge i ruke i žive ih ubacile u zapaljenu kuću njihovog rođaka Milivoja Staševića. Anđu Gojković zatvorili su u kuću njenog oca Alekse, posle čega su zapalili kuću u kojoj je ona izgorela.
Na Papratištu, u kući Živaljevića bilo je 18 osoba. Sve djeca, osim četiri odrasle djevojke i tri žene. Bilo je kasno da bježe, pa su preplašeni sjedjeli u kući i čekali da naiđu ubice. O tome su kasnije pričale Milica Živaljević i Milosava Tomović koje su preživjele. Utjerali su ih u kuću i bacili bombu. Jednu od djevojaka su pokušali da siluju. Ona je uspjela da se otrgne i baci kroz prozor. Pucali su na nju i ranili je, da bi ona pola sata kasnije izdahnula. Od 18 osoba, ubijeno je 10, troje je ranjeno, petoro je uspjelo da pobjegne.
U kući Dušana Simonovića dijete od 10 mjeseci je ubijeno nožem i obješeno za nogu na šljivu pred kućom. Dvogodišnju Kosu Petrović podigli su na nož i bacili je s puta na livadu. U kući Alekse Gojkovića ubijeno je osam osoba. U kući Puniše Vučetića ubijeno je 20 osoba; Lepu Radenović bacili su sa dvoje unučadi u vatru, a ostale su poubijali.
Puniši Vučetiću zapalili su ženu, dvije kćeri i sina; Punišinom bratu od strica – ženu i tri kćerke; Savu Tomoviću – ženu, sina i dvije kćeri; Đolu Radenoviću – ženu, snahu i dvoje  djece.
Drali žive ljude
Jeziv zločin napravili su fašistički zlikovci nad porodicom Milovana Vučetića. Tog dana u njegovoj kući bilo je devet osoba. Naišli su vojnici koji su tjerali opljačkanu stoku. Pozvali su jednu od žena da im pomogne i odmah je upucali. Pored nje je palo i jedno dijete. Zatim su pucali na ostale. Starijeg sina Milovanovog, Toma, živog su drali. Odrali su mu kožu s lica, desnu ruku slomili na tri mjesta, te je tako umro u najvećim mukama.
Divni Vučetić ubili su sinčića koga je držala u naručju, a nju teško ranili. Rakitu Knežević, koja je jednu ćerku držala u narčju a drugu za ruku, ubili su na zvjerski način.
Miličku Kneževiću ubijena je žena, ćerka sasječena noževima, a sin bačen u vatru. Dušanu Simoviću ubili su sedam članova porodice. Muška djeca su poklana i obješena o grane šljivovih krošnji.
Stravičan pokolj zadesio je i Gornju Rženicu. U kući Radonje Lalevića, ubili su 25 osoba, od kojih su 12 bile žene, a ostalo djeca. Pokolj je učinjen i u kući Aleksandra Leka Popadića, tako što su žene i djecu utjerali u kuću, pobili i kuću zapalili. Milevi Lalević, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, razrezali su trbuh, uzvadili plod, utjerali u kuću i zapalili.
U zaseoku Firišta, Vujadin Stešević, koji je igrom slučaja preživio i kasnije postao profesor doktor, svojim očima je gledao kako su ubice, čije je likove zauvijek zapamtio, ubile 18 žena i djece, među kojima i njegovu majku i sestru.
I tako redom, za samo dva sata u ova dva sela ubijeno je 428 nemoćnih i nedužnih osoba, od kojih 128 djece, dok je 50 muškaraca zarobljeno i internirano u logor u Beču. Zapaljeno je 300 kuća. Od tada do danas, za ovih 73 godine, uglavnom se ćutalo o jednom od najsvirepijih zločina u Drugom svjetskom ratu. Crnogorska vlast i istoriografija nikada nijesu našle za shodno da na adekvatan način obilježe i osvijetle najmračniji događaj u Crnoj Gori u 20. vijeku.
Osman Rastoder

   
Osman Rastoder    
Osman Rastoder je rođen 1882. godine u Radmancima (Petnjica) od oca Avdulaha (Muratovog) i majke Umke rođene Kurpejović iz Rožaja. Šest razreda turske medrese je završio u Đakovici, tri razreda u Novom Pazaru i još tri u Carigradu. Radio je u osnovnim školama i bio vjeroučitelj u Petnjici i Savinom Boru od 1926. godine. Bio je i matičar u Petnjici od 1929. godine.
Sklopio je brak sa sestrom komite Saita Hadrovića, Pašom Hadrović iz obližnjeg sela Vrbice.
U Drugom svjetskom ratu, Osman Rastoder „iz brige za opstanak svoga naroda“ organizuje vojnu formaciju poznatu pod nazivom „Muslimanska milicija“ koja će počiniti brojne zločine nad pravoslavnim narodom u Polimlju.
Bio je jedan od predvodnika zločinačkog pira u Velici i Gornjoj Rženici 28. jula 1944. godine.
 

 
* * *




Zbog cenzure i blokiranja svih medija i alternativnih pogleda, pratite naš Telegram kanal



KM novine su jedini nezavisni srpski medij sa Kosova i Metohije koji se u potpunosti oslanja na podršku svojih čitalaca


Pomozite naš rad






 




Pratite nas na Facebook, Twiter ili Instagram


Izvor: Sedmica.me    :: © 2014 - 2023 ::    Hvala na interesovanju

Pogledaj vesti o: Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija

Nastavak na KMnovine.com...