Izvor: NoviMagazin.rs, 15.Maj.2019, 11:29 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Jelka Jovanović: Crveni salon brige
Republika Srbija je svetovna država. Crkve i verske zajednice su odvojene od države. Nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna. Tako kaže član 11 Ustava Srbije.
Ukratko, u sekularnoj Srbiji crkvene organizacije ne mogu voditi državne poslove; zna se ko je za to nadležan. Otuda i čuđenje mnogih što su na, kako se kaže diplomatski, marginama majskog Sabora SPC vladike na čelu s patrijarhom Irinejem saslušale predsednika Srbije. O Kosovu, razume >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << se.
Nema sumnje da je Aleksandar Vučić u pravu kad kaže da crkva, mada bi tačnije bilo reći crkveni velikodostojnici i službenici, imaju pravo na mišljenje i javno izražavanje stavova. To im, uostalom, Ustav garantuje kao i svakom drugom građaninu Srbije. Nesporno je i da SPC ima posebne interese za budno praćenje kosovskog dijaloga jer većinska crkva u Srbiji ima veliku imovinu na Kosovu, koja je – što je za državu ključno – značajna kulturno-istorijska baština. Napokon, i SPC i predsednik imaju pravo i na nastavak onog nesrećno vođenog unutrašnjeg dijaloga o Kosovu, čiji rezultati nisu predočeni javnosti premda je obećani rok za to davno istekao.
No, sve to nije dovoljno da objasni zbog čega je predsednik odlučio da sve detalje o pregovorima s kosovskim institucijama, među kojima je – kako je razjasnio drugi politički predstavnik Srba na sastanku u Patrijaršiji Milorad Dodik – razgraničenje, predstavi vladikama pre nego narodnim poslanicima koji su zaduženi da donose ključne odluke o svemu, pa i o sudbini kosovskih pregovora i samog Kosova? I Ustava, napokon, u kojem će sve to jednom biti zapisano.
Možda se Vučić nada da će prelomiti SPC i odvratiti ih od zalaganja za tzv. zamrznuti konflikt i tako ukloniti jednu od najozbiljnijih prepreka na putu razvezivanja kosovskog čvora? Patrijarhove i predsednikove reči nakon susreta u ponedeljak sugerišu da može biti tako; razmenili su posle dvoiposatnog druženja razumevanje za brige koje ih more i saglasili se da Vučić nastavi lavovsku borbu.
I to je sve, bar zasad. Uprkos značajnom interesovanju javnosti i tzv. međunarodnih faktora za razgovore u Crvenom salonu i Dodikove opaske o razgraničenju, nema naznaka o otopljavanju zamrznutog crkvenog stava. Istina, dobri poznavaoci crkvenih prilika kažu da će se rezultat sesije brzo znati – kad SPC izda saborsko saopštenje. Ukoliko ponovi prošlogodišnje stavove biće jasno da je susret bio zaludan i da je predsedniku nedostižno to zaleđe za ono (odbačeno?) rešenje o kojem ostatak Srbije nema pojma. Ukoliko zvanični stav arhijereja bude balansiraniji, utrt je put ka kompromisu kojim će, zasigurno, bar deo baštine i deo srpskog naroda trajno ostati u sastavu Kosova. Ukoliko to dozvoli, kako patrijarh pažljivo reče, situacija u svetu i – “druga strana”. Nema se tim rečima šta zameriti iako je “druga strana” jasna da je celo Kosovo njeno.
No, i u jednom i u drugom slučaju jasno je da crkveni velikodostojnici jedne crkve, suprotno Ustavu, imaju veliki, a možda i presudni uticaj na državne poslove. Uz predsednikov blagoslov, što se u budućnosti može ispostaviti kao problem veliki koliko i sam kosovski. Jer, ako “popuste”, tražiće nove ustupke, ne samo u novcu. A ako ne popuste, biće jasno da su jači od države.