Do godine u Prizrenu u inat dušmanima

Izvor: KMnovine.com, 17.Jun.2020, 18:57

Do godine u Prizrenu u inat dušmanima

Pitam vas Srbi: hoćemo li ostati narod, nepokoran, neponizan, hrabar i junački, ponosit i inatan, ili ćemo se odreći svega onoga što nas čini onim što jesmo: svoje tradicije, korena, porekla, vere, svojih početaka, svojih predaka?


Piše: Marija Vukićević



Dve stvari u vezi Kosova i Metohije me izuzetno ljute: sve glasniji povici i tvrdnje autošovinista da je >> Pročitaj celu vest na sajtu KMnovine.com << Kosovo i Metohija izgubljeno i da treba da ga se odreknemo i oprostimo se od njega i sve češće otimanje, prisvajanje i svojatanje od strane Albanaca ne samo istorije KIM, već i srpskih manastira i crkava, pa čak i vladara.

Zašto je bitno da se Kosovo i Metohija brani kako od unutrašnjih izdajica, tako i od spoljašnih neprijatelja?

„Srbija je hram, a Kosovo je oltar. Bez oltara, hram gubi svaku svoju svrhu i smisao postojanja. Srbija je telo, a Kosovo srce u tom telu. Iščupa li se srce iz tela, ostaje leš koji se raspada“ – Episkop Artemije.

Bude li Kosovo i Metohija otrgnuto, oduzeto, oteto od Srbije, biće to kao otimanje deteta majci iz krila, čupanje srca iz grudi. Odreknemo li se Svete Srpske zemlje, odreći ćemo se svog porekla, svoje istorije i prošlosti, vladara. Odreći ćemo se svog identiteta, kulture, nacionalne pripadnosti, vere. Početak Srpkog naroda je na Kosovu i Metohiji, ali tamo nikako ne sme biti njegov kraj. A biće ako ga se odreknemo.

A šta se to dešavalo zadnjih decenija na Kosovu, kad smo došli u ovu situaciju da se mora objašnjavati, pogotovo novim generacijama, zašto je Kosovo i Metohija bitno i zašto ne sme da se izda?



Najpre, da razjasnimo da su Albanci još u vreme Turaka, kao muhamedanci uživali sve povlastice pa su nekažnjeno mogli da terorišu pravoslavno stanovništvo. Čak i da ne idemo daleko u prošlost i da krenem samo od perioda posle II svetskog rata kada su srbomrzac Tito i njegovi politički poslušnici zabranili povratak preko 200.000 Srba i Crnogoraca na svoja vekovna ognjišta, a istovremeno dozvolili naseljavanje 200.000 Albanaca. Tako je posleratna jugoslovenska vlada svesno učestvovala u albanizaciji Kosova, a istovremeno aminovala teror Šiptara nad Srbima. Samo u periodu od 1986. do 1988. godine zabeleženo je 2692 slučaja nasilja nad Srbima. O tome možete više pročitati ovde i ovde.

Dakle, ko god tvrdio da su Srbi ti koji su vršili nasilje i teror nad Šipatrima, ko god ih brani, ili je zlonameran ili naivan i neupućen u stvarno stanje stvari. Isključivo je teror i etničko čišćenje vršeno nad Srbima.

Dalje, na teritoriji Kosova i Metohije nalazi se začetak našeg nacionalnog, verskog i kulturnog identiteta. Još za vreme Turske okupacije, Kosovo i Metohija, njen zavet i obećanje, bila je ona spona, karika koja je Srbima omogućila da prežive i izdrže Tursku okupaciju bez gubitka nacionalnog identiteta, nacionalne pripadnosti i vere. Na prostoru Kosova i Metohije nalazi se najveći broj srpskih manastira, starih gradova, crkvi… Više o manastirima na Kosovu i Metohiji možete pročitati ovde.

A ko su Albanci koji toliko prisvajaju našu istoriju, manastire i crkve? Ko su Albanci tj. Šiptari možete pročitati ovde. Nacija koju je Austro-Ugarska stvarala u periodu od 1896. do 1908. godine sa ciljem slabljenja uticaja kako Srbije i Crne Gore, tako i Rusije. O stvaranju albanske nacije imate ovde i ovde.

Ukratko, do stvaranja albanske nacije od strane Beča, Albanci su bili razjedinjeni i podeljeni u nekoliko plemena, koja su živela izolovano, bez ikakve povezanosti, osim kada ratuju. Nisu čak govorili ni istim jezikom, već su postojala dva osnovna dijalekta ali toliko različita da se plemena međusobno nisu razumela. Nije postojao ni jedinstven književni jezik, već više od 20 različitih načina pisanja na lokalnim dijalektima. Koeficijenat pismenosti je bio, pazite sad dobro, 2 %!!!

U takvim istorijskim prilikama i okolnostima, tvrdnja Alabanaca da su Srpski pravoslavni manastiri ustvari njihovi (pri tom ne zaboravite da su Albanci uglavnom muslimanske vere) i da su Srbi od njih oteli i prisvojili manastire i crkve, zaista vređa moj intelekt, kao i intelekt svakog prosečnog Srbina. Zar narod koji je još 1349. godine imao Dušanov zakonik, sa crkvama i manastirima koje je izgradio u 13. veku i pre, da krade kulturnu baštinu, manastire i crkve od plemena čija je pismenost u 19. veku bila ispod 2%? Molim vas, bez grubuih i neumesnih šala, jer ovo nikako drugačije ne mogu da shvatim.

Osim toga, ako su manastiri i crkve navodno njihovi, zašto su ih palili, uništavali, skrnavili, pljačkali?

Na Kosmetu je od 1999. godine uništeno 150 crkava i manastira od kojih 61 imaju status spomenika kulture. Šiptari su pokrali više od 1.000 ikona, crkvenoumetničkih i bogoslužnih premeta koji se uveliko nude na svatskom ilegalnom tržištu antikviteta. Dakle, imamo jedan paradoks da Šiptari uništavaju, pale i pljačkaju crkvene svetinje za koje tvrde da su njihovi. Malo teže za poverovati ako se iole uključi razum, zar ne? Pa naravno, kad se celokupna priča Albanaca o manastirima i crkvama zasniva isključivo na laži i krađi istorije.

S obzirom na sve iznete istorijske činjenice ili okolnosti, koje će neko prihvatiti ili iz različitih motiva odbaciti, postoji još nešto što nije nigde dokumentovano i zapisano. A to „nešto“ zove se lični osećaj pripadnosti jednom narodu čiji su koreni na Kosmetu, lični osećaj obaveznosti zaveta datih Kosovskim junacima da ih nikada nećemo zaboraviti, lični osećaj čuvanja nasleđa, kulturnog, nacionalnog, verskog.
Zašto je meni lično bitno Kosovo i Metohija ujedno je i pitanje zašto svakom Srbinu treba da bude bitan Kosmet? Ja sam Šapčanka, svi moji preci potiču iz Mačve. Na Kosmetu nemam rodbine, nemam prijatelja sa Kosova. Nisam bila na Kosmetu, mada uskoro nameravam da idem. I prvo pitanje koje mi autošovinisti postavljaju je zašto se je meni bitno Kosovo i Metohija kada nikada nisam bila i nemam nikoga tamo? Nikada nisam bila u Subotici, da li to znači da treba da se ono pripoji Mađarskoj? Nikada nisam bila u Negotinu, da li to znači da treba da ga prepustimo Bugarima? Nikada nisam bila u Priboju, da li treba Bosni i Hercegovini da poklonimo? Ako nikada ne posetim ni jedan kraj ove države osim Mačve i Pocerine, da li to znači da treba da insistiram da mi se država svede na šabački pašaluk? Prema tome, manite me te priče da treba da se odreknemo Kosmeta zato što nikada tamo nismo bili. Ako Bog da uskoro, ili dogodine u lepom Prizrenu, biću i bićemo. Jer, Kosmet je kolevka naše civilizacije, Kosmet je koren iz kojeg je naš narod potekao. Ili, još bolje, kroz reči pesme grupe „Beogradski sindikat“ opisaću zašto je neophodno braniti Kosovo i Metohiju:

Kuda bih da ne znam gde je naša tačka polazna
gde je naših grobova kao u polju božura,
nemih svedoka svih vekova silnih podviga
junaka koji radije su stradali na nogama?
Zar su plodnu zemlju nahranili oni kostima
da danas bismo ćutali, dok nam je sila otima?
Zar je bitno da li sam s Metohije il s Dorćola,
da bi me zbog nepravde sama duša zabolela?

Stalno pitate vi mene šta mi znači Kosovo.
Nije vam jasno? Objasniću vam ponovo:
Kosovo je seme iz kojeg sam ja ponik’o,
izvor i korito iz kog je narod potek’o.

Kažu nam zli jezici da Kosovo je propalo.
Neverni i slabi kažu Kosovo je gotovo.
A ja vam svima kažem samo Kosovo je oteto,
rušeno i spaljeno od dušmanina prokletog.

Čudno vam što gradsko dete nema neke druge teme
jer sad je takvo vreme – svako gleda samo sebe.
Živimo bez vere, bez nade i bez želje.
Zidamo kule a zaboravljamo temelj.
Jer narod bez porekla to je presušena reka.

Bez majke mi smo čeda, što su ostala bez mleka.
Al’ tu na mestu starom, gde je Miloš život dao
vođen Lazarovom pravdom, opet vaskrsnuće narod.

Jer u nama i dalje živi predskazanje –
Kosovski zavet koji trajaće zanavek.
Zato učimo decu da znaju pravu istinu.
I nek nam pozdrav bude: „Dogodine u Prizrenu!“

A ja molim se,
ognjištu svom da vratim se.
Duša tebe cjeliva,
zemljo sveta od Neba kupljena.

Oj, Kosovo, Kosovo, zemljo moja voljena,
Orao si moga neba, al’ krila su ti slomljena.
Moja gorka suza, u mojim grudima praznina,
srce otadžbine moje, moje ličnosti suština…

U polju božuri nikli, iz krvi junaka bez straha.
Na mestu gde se moja zemlja uzdiže do neba,
pokazao nam vladar za šta valja da se strada.
Za Kosmet nas je Lazar vez’o i mitom i kletvom.

Đavo tada nije stao, pa je zla i dalje slao –
gadne dušmane i bagru, na ovo što ostade nas malo.
Samo nekad bili Turci, onda došli gladni vuci.
Juče bio nam je kolac, sad nas muče u žutoj kući.

I još brane mi da ne smem da gledam moje freske
jer će za čas da me sete na ponosne nam pretke,
da ne čujem nikada pesmu Dečanskih monaha,
u srcu, Miloša junaka, da ne probudi se snaga.
Sve te podvale ja znam i bezbroj puta vi’do sam
krstove kad lome nam i skrnave nam Vidovdan,
Al’ nije prvi put nam, ovde, da smo u zbegu i seobi
Al’, kad vreme prođe, seljak svojoj njivi dođe.
Jer mi ginuli smo svuda, za slobodu stalno,
da junaku bi se, sutra, Srbin dete zvalo.
Zato dobro slušaj, sine: I najgorem se prašta
al’ za otadžbinu gine.
Kosmet večno zemlja naša!
A ja molim se,
ognjištu svom da vratim se.
Duša tebe cjeliva,
zemljo sveta od Neba kupljena.
Božuri da nam vaskrsnu
slavu, dogodine u Prizrenu!


POGLEDAJTE VIDEO:




Zar posle ovih stihova ima potrebe da išta objašnjavam zašto je odbrana Kosmeta naš sveti zadatak? Zar treba da prepustimo na milost i nemilost Srpski narod koji na Kosovu i Metohiji živi u teškim uslovima, u strahu od stalnog terora Šiptara, u enklavama, koji se bori da očuva postojanje Srpstva na Svetoj Srpskoj zemlji? Zar treba da ih prepustimo Šiptarskim zverima, da ih rastrgnu, izbrišu postojanje Srba na Kosmetu? I kao što reče istoričar Miloš Ković: „Napuštanjem Srba na Kosovu i Metohiji konačno bi se potvrdilo da više nismo nacija, nego gomila pojedinaca koji se, svako za sebe, snalaze i preživljavaju“.


Pitam vas Srbi: hoćemo li ostati narod, nepokoran, neponizan, hrabar i junački, ponosit i inatan, ili ćemo se odreći svega onoga što nas čini onim što jesmo: svoje tradicije, korena, porekla, vere, svojih početaka, svojih predaka?



PROČITAJTE JOŠ:
Srpske svetinje na Kosovu uvrštene na UNESKO-vu listu svetske baštine - KM NovineSrpske svetinje na Kosovu uvrštene na UNESKO-vu listu svetske baštine #Kosovo #Metohija #Srbi #Vera #Crkva #Pravoslavlje #Baština #UNESKO Srbija je zemlja koja čuva izuzetno vredne srednjovekovne spomenike u vidu manastira i crkava, a one najstarije su smeštene upravo na prostoru Kosova i Metohije.


PROČITAJTE JOŠ:
Supruga heroja sa Paštrika: Dao bi i poslednju kap krvi za otadžbinu - KM Novine"Bio je najbolji suprug i otac. Poslednji put smo ga videli sedam dana pre pogibije. Došao je na dva dana da nas vidi. Živeli smo u sobici od devet kvadrata u kolektivnom smeštaju kod porodilišta na Zvezdari od septembra 1991, kada smo izbegli iz Zadra."


PROČITAJTE JOŠ:
Sumanutost Vučićevih poslušnika poprimila ekstremno visok i zabrinjavajući nivo - KM NovineSumanutost Vučićevih poslušnika poprimila ekstremno visok i zabrinjavajući nivo #Kosovo #Metohija #Izdaja Takozvana "Srpska lista" koju je Aleksandar Vučić osnovao 2013. godine kako bi neutralisao otpor Srba na Kosovu i Metohiji i priključio ih separatističkom sistemu, pita gde su ti Srbi?


KM Novinama je potrebna vaša podrška - pročitajte zašto KLIK
Izvor: Srpska Ramonda    :: © 2014 - 2020 ::    Hvala na interesovanju



Nastavak na KMnovine.com...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta KMnovine.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta KMnovine.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.