Izvor: JUGpress.com, 23.Jan.2021, 19:19

Kad je Leskovac bio. . . Đelošev most

LESKOVAC

Ako vas dugo nije bilo u gradu pa ste se vratili ili negde putujete i poželite da usput svratite nakratko u rodni grad i kao nekada što ste činili prošetate obalom reke, možda ću vas razočarati ako vam kažem da ćete uzalud očekivati da će vas negde pri samom kraju grada dočekati drveni most poznat kao Đelošev most. Tako smo ga zvali po Miladinu Đeloševiću, čije je imanje, zapravo veliki vinograd, od mesta gde se niz kratku nizbrdicu silazi sa mosta, a >> Pročitaj celu vest na sajtu JUGpress.com << zatim dugom uzbrdicom ide do Svetoilijske ulice.

Stazu koja je išla sredinom vinograda i bila poznata kao – putinka, u vreme zadušnica koristile su žene kao prečicu da ne bi, sa korpama punim sa daćom – podušjem za pokoj duše upokojenih, išle naokolo. U korpama su do samog vrha bile poslagane pite, pogače, sir, papričice, sarme, punjene paprike, razna pečenja, kolači, ratluci i puslice sa orasima, flaše sa vinom i flašice sa rakijom, pa čak i novine koje je upokojeni svakoga dana čitao uz obaveznu kafu, ratluk i čašu vode. Tako natovarene korpama, žene u crnini sa crnim marama ubradačama ( povezače) na glavama, silazile su sa mosta i “hvatale prečicu” koja je išla kroz Đeloševićev vinograd.

U početku Đeloševićevi su se bunili, a kad to nije pomoglo, na “putinku” u vinogradu stavljali su bagremovo granje i drugo trnje i šiblje da se tu ne bi prolazilo. Žene su, međutim, sklanjale trnje ili su išle između giža i tako pravile novu, paralelnu putinku. I Đeloševićevi su najzad “digli ruke od svega” i prestali da dovlače i na putinku stavljaju bagremovo granje i šiblje. Od tada “prečicu”, za koju su se “izborile” žene da bi skratile put kad sa punim i teškim korpama idu na groblje u vreme zadušnica – koristili su i ostali građani. S vremenom, s desne strane “prečice” sazidane su kuće i tako je nastao sokak takođe poznat kao -Đelošev sokak.

-I toj je oduvek bija – Đelošev sokak. Al, kad dođoše “oslobodioci” prekrstiše ga u Korčaginova ulica, pa toj izbrisaše i napisaše Titogradska ulica, al’ i d’n d’nas znamo ga kao Đelošov sokak. Đeloševi su velika gospoda i društveni ljudi. Živeli su u staru kuću – imala je preko sto godine. Do reku gim je bio letnjikovac i veliki astal. I tuj dođev – soberev se svi Đeloševi i gosti. Prase na ražanj se već ispeklo. Dođe i muzika, tuj je i Šefket ss klarinet i do ponoć svira muzika i veseliv se – takav gim je život bio! Jako fini i gostoprimljivi ljudi su bili. Stari Đeloš – Miladin Đelošević bio je učitelj, žena Lepa, deca Bata, Radoš, Branislav, Vera i Daca. Bata Đelošević, advokat, žena Mica, Aleksandar – Aca, oficir, i Velibor advokat.

Đeloševa kuća je bila stara i imali su sve stare stvari, nesu imali neki skup nameštaj. Samo za hranu – na to su polagali. Imali su služavku – zvala se Jula i zamuckuješe kad priča. I beše kod nji i jedan Grade što je kolica vozija. I taj Jula se odala za toga Grade što kolica tera. Grade je bija aljav, malo je mutav bija. Jula je prvo stanjuvala kod Đeloševi dok se nije odala. Đeloševi su imali i služavku Jelenu Mađaricu. Ona je stanjuvala preko put kod Gorešnjaci. A evo zašto je tuj stanovala – Nata Natalija Gorešnjakova. Moj otac Dušan Popović je imao vršalicu i imanje od dva hektara u Kosančiću. Muž od Jelenu je kao majstor radio na toj vršalici i on se tako upozna i oženi s tom Jelenom Mađaricom što je bila služavka kod Đeloševi i dovede Jelenu da stanuje kod nas Gorešnjaci. I Đeloševi čuju da taj Mađarica Jelena dobro sprema jela i dobro kuva i tako je Jelena sedela kod Gorešnjaci, a kod Đeloševi spremala i kuvala. Posle za nju čuje i doktor Dušan Dekleva – “Mađarica, kaže, dobro kuva, pa je preuzme od Đeloševi i tamo je Jelena Mađarica je kod doktora Deklevu kuvala i hranila se, a kod nas je stanovala. Taj Jelena je bila vrlo zgodna žena, nju je Dekleva držao dugo kao kuvaricu i ona se hvalila da joj je tamo bilo mnogo lepo…

U Đeloševo sokače od Svetoilijsku ulicu nakud reku s desne strane prvo je Đoka Kocić, žena Vuka od Guckinu familiju, deca Rada, muž Mile Karakeja, zatim Sida,

Živka i Aca. Živka se odala za Vlada, a Sida za Tomu zvanog Taksi. Onda je Gorča Dimitrijević, žena Deska, deca Vida, Brana i Vera. Pa su Jabučiki. Blagoja Stanković, zvani Jabuče, žena Brana, ćerka Nadica, muž Bogdan, kamenorezac, deca Radica, Bratislav – Bata, Vukica, Dušica, Živka i Dragan. U tuj kuću sedeja je Vukašin – Vule Pešić, jedan od najboljih glumaca u Leskovac, žena Persida Miletić – Hoperska. Vukašin je imao iz prvog braka ćerku Miru i sina Dragana.

Jabučini su bili pedantni i uvek im je u kuću i avliju sve lepo bilo sređeno. A bili su i veoma škrti ljudi. Nesu voleli da im se dolazi u kuću, nedruštveni su bili, nesu imali dobar odnos prma komšiluk i ja ne znam da li im je neko i dolazio u kuću. Ustvari, takva je Brana Jabučina bila. Blagoja Stanković Jabuče je bija putnik i jako dobar čovek. Bija je veseljak i da zapeva. Voleja je da sluša muziku i kaže ženi Brani: Ajde, bre, da kupimo radio..” , jer je bija željan da ima radio i sluša muziku.A Brana kaže: – Ma šta će mi radio! Blagoja će mi glavu razbije s tj radio!” Neće radio da sluša.. Takva je Brana bila – nije volela društvo, nije volela da joj neko dolazi i da se meša s komšije. Više je volela sama da sedi i gledala je mnogo baštu.

Do sm reku – Gorešnjaci. Dušan Popović, učitelj, žena Zora, deca Predrag, Natalija, Tomislav, Verica, Miodrag i Katarina. A odokle nadimak – gorešnjak? Mi smo veoma poštena i čuvena porodica, kaže Natalija Gorešnjakova. Naš stric Vasa Popović bio je narodni poslanik. Ali, ovde u Svetoilijsku ulicu bija je trgovac Mile Dodić – držao je trgovinu kod Dušana Ćopu odma do sarača – tuj je bilo dućanče. Taj Mile Dodić je voleo da prevari, i da, kako se govorilo “izgori” mušterije kad kupujev robu kod njega.I kao deca smo primetili da on kao trgovac voli da vara seljake. Mi smo mu to rekli i on nas je nazvao – Gorešnjaci. – Koje, vika – ja da oću da ..“izgorim” mušterije! Vi ste – gorešnjaci!

Na ćoš od Svetoilijsku ulifu nakud reku su Kulinci – Milan Tonić Kulinac, žena Lepa, deca Ruža i Žika, žena mu je Jula, deca Slaviša, Milan i imaju i jednu ćerku. Onda su Šućuranovi – Đorđa Živković Šućuran, žena Jovanka od Zajci, deca Stojan, Žika i Novica. Novica, žena Danče Vranjanče. Ćerka Svetlana.

Đeloševi gi više nema. Nema ga ni onoj vreme. Ni onaj drveni Đelošev most. Ima ga još u ovija zapisi. Ko što ga ima zapisano i kako se Mile Gorešnjak u reku banjaja gol do pola na minus dva i u reku ripaja od obalu i ozgor od Đelošev most. Na minus dva. A možda, kaže, i na više minusi. Zima je cvrsta i koj bi ga znaja kolko je ladna voda bila. Al, ako se ne zna po kakvu je ladnoću od obalu i most u reku ripaja – zna se i ovde u zapis ostade da ga u uspomene i sg ima kao – Mile Ledeni Tarzan!

Sava Dimitrijević

I ovo Vam može biti interesantno

Nastavak na JUGpress.com...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta JUGpress.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta JUGpress.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.