Izvor: KMnovine.com, 27.Dec.2018, 16:03 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Dr. Zorica Turjačanin: Knjige Mihajla Orlovića - U ogledalu fantastičnog
"Iako fantastična priča ulazi u domen oniričkog, Orlovićevi junaci se ne predaju snu kao spasonosnom utočištu od životnih nedaća."
(″Fantastično (je) za savremenog čovjeka samo jedan između stotinu načina da vidi svoj sopstveni odraz, svoju sopstvenu sliku. ″ Sartr)
Knjige priča „Škola prosjaka“ i ″Kišni snovi″, Mihajla Orlovića, pjsnika, pripovjedača, romansijera, sineaste, >> Pročitaj celu vest na sajtu KMnovine.com << autora brojnih dokumnetarno- igranih filmova sabrale su među svojim koricama niz kraćih proza koje su, gotovo sve, bile nagrađene na konkursima za novinsku priču po listovima i časopisima RS i Srbije.
Naravno, ovakav izbor predstavlja svog tvorca u najboljem svjetlu, potvrđuje naš ranije stečeni sud o autorovom pripovjednom majstorstvu, umijeću stvaranja napete atmosfere pune zastrašujećeg tamnog elektriciteta koji u strujno kolo povezuje ljude i stvari, ponor unutarnjeg doživljaja i upaničeno lice stvarnosti, otkriva prostor u kojem se jezivo i idilično gledaju oči u oči u rečenici čija sugestivnost nadilazi značenje upotrebljenih riječi.
Orlovićeve TV reportaže, kao i njegovi tekstovi, otkrivaju dar zapažanja i naklonost prema stvarima koje odudaraju od prosječnosti, koje su posebne i samim tim neobične, ali ipak susretljive u osiromašenoj stvarnosti koja je potrošila svoja svijetla iznenađenja. Sve je moguće, ali čudno, drugačije, izuzetno po nekom kvalitetu koji nadmašuje mjeru svakidašnjeg i svojim opterećenjem remeti ravnotežu iskustva. Otupjelih čula mi i ne zapažamo pojave oko nas, a Orlović ih uočava, predemenzionira i čini zastrašujućim čak u slučajevima kada se radi o osobinama koje predstavljaju priznate etičke i socijalne vrijednosti. Njegovi junaci su, makar po spoljašnjem izgledu, ljudi koji ne skreću pažnju, ne izdvajaju iz gomile do onog trenutka kada njihova ″običnost″, stavljena pod uveličavajuće staklo piščevog pojačanog interesa, ne otkrije zastrašujuće dimenzije poremećaja ličnosti. Tako se, napr. pozitivno svojstvo štedljivost koja je ″mudrost trošenja″ preobraća u patološku škrtost (″Vratile se Momirove pare″), a odgovornost, osjećaj časti i poštenja preobražava u zločin, čak i nad vlastitom krvlju. (″Pričam da mi bude gore″).
Ovakav odnos prema životu nas iznenađuje i čudi, a to čudo nije dio ″najizuzetnije stvarnosti″ (kako je Dostojevski okarakterisao Poovu fantastiku) nego čudo svijeta oko nas, čudo koje se, kako reče jedan kritičar, ″ne izmišlja nego otkriva″.
Slijedeći svojom intimnom stvaralačkom vokacijom, kako bi definisao Zoran Mišić u ″ Antologiji francuske fantastike″ - ″trag oniričkog tajanstva″ Orlović je objema nogama zagazio na tle fantastičnog u čijoj je atmosferi prodisao punim kapacitetom i otkrio zamašan volumen svoje ″raskošne tamne imaginacije″.
Pojam fantastičnog ″prekriva″ značenja čudnog, čudesnog, neobičnog, izmaštanog, poremećenog, rasprostire se između bezopasne transcedentalne čarovitosti narodnih bajki nastalih u ″zoru čovječanstva″ do ubijajućih, strahotičnih stanja košmara, šoka, patoloških poremećaja, strave i užasa, panike koja atakuje na um i srce i vodi totalnoj destrukciji ljudskog. U fantastici dešavaju se događaji koji se otimaju bilo kakvoj prethodnoj spoznaji, koji otkrivaju ″furioznost svijeta″ kojim vladaju čovjeku nepojamni zakoni pri čemu njegova svijest ostaje očuvana ili se nešto dešava u njegovoj glavi pa on u trenucima ″psihičkih iskliznuća″, fizičkog bola, somnambulnih stanja, ugrožavajućeg sna ili iscrpljujuće insomnije zapada u košmar, halucinacije, a da se pri tom, u spoljašnjem svijetu, ništa nije promijenilo. Svaka stvar je na svom mjestu, sve teče svojim tokom, ali poremećaj u samom čovjeku deformiše slike, potire iskustvo, muti percepciju, ispunjava biće dezorijentacijom, patološkim strahom koji dovodi do (samo)uništenja.
Naslovna strana poslednje Orlovićeve knjige
Stranice Orlovićevih proza zastrte su tamnom sjenkom. Najobičnije stvari i najbanalnije situacije mogu da se, bez vidljivog povoda, slijedom ″čudesnih metamorfoza″, preobraze u prostor strave. Ali, za neupućenog posmatrača ništa se nije promijenilo niti, kod ovog auotora, čak izgubilo mjestimice od svoje idiličnosti.
Orlović se u svojim fantastičnim pričama ne prirdržava pravila vrste (uostalom fantastika je, rečeno je, ″prozna forma koja čeka svoje značenje″) nego slijedi svoj vlastiti instinkt, svoje stvaralačko čulo. Ako se, kako je zapisao Zoran Mišić, ″trag oniričkog tajanstva″ otjelovljuje u fantastičnoj književnosti, onda se otisci piščevih stopa, tragovi njegovog pera mogu uočiti u hermetičnoj, ″poetskoj, alegoričnoj, pa i svakoj vrsti literature koja ne reprodukuje spoljašnji izgled stvari.″
Tu nepodudarenost, ″iskošenost uglova″ subjektivnog doživljaja i objektivne stvarnosti, tu svojevrsnu aberaciju optičkog zraka Orlović je naglasio već u naslovu, ustvari naslovom je u metaforičkom obliku ″pokrio″ sadržajni i formalni prostor ″pokislih priča″.
U djelima fantastičnog usmjerenja kao svojevrsno ″objašnjenje″ ili kapija koja omogućava ulazak u predio ″iza granica mogućeg″, u ″zemlju čudesa″ pojavljuje se predmet – ogledalo kao ″sredstvo univerzalne magije″. Od maćehinog ogledala u ″Snježani″ do Alisinog poniranja u svijet sna i zaumnih stanja, svijet iza ogledala do Mabejevog ″Ogledala čudesnog″ ogledalo se javlja u bezbroj pojavnih oblika kao prozorsko staklo, uglačana površina dijamanata, kao bistrina nečijeg pogleda (″Oči su ogledalo duše!″), kao voda, izvor ili kapi kiše ili suza. U kapi se kao u mikro ogledalu odražava kondenzovana stvarnost, kondenzacija čulne i iskustvene supstance ( ″Haiku pjesnici su svoje pjesmotvore upoređivali sa kapima rose u kojima se minimumom površine ostvaruje maksimalni unutarnji volumen.″) Drugi dio sintagme upućuje na autorovu oniričku naklonost, put neobičavanja koji vodi kroz snove ili u kojima snovi, potpuno potiskuju javu i postaju jedina stvarnost snevača.
Oneobičajavanje, gubljenje tla pod nogama, izgubljenost, vrtoglavica, pojačana fizička nelagoda, bol, satrtost, nemogućnost prepoznavanja stvari, gubljenje pamćenja, potpuni raskid sa okruženjem dovodi do gubljenja psihičke i iskustvene ravnoteže što potencira osjećaj straha, užasa, panike. Strah ne gospodari samo ljudima nego i stvarima. ( Strašilo ″zaduženo″ da plaši ptice (″Posao strašila″) osjeća užas pred noćnicom ″koja nosi vatru u očima″.) Strah ledi krv, muti razum, otupljuje osjetila. Prisutan je u svemu: pojavama, bićima, predmetima, izbija iz zemlje i zidova, pobunjene stvari prijete svojom dugo prikrivanom mržnjom, voćke odbijaju da rađaju - (″Pričam da mi bude gore″). Sve se dešava naglo i neočekivano. ″Udar″ je iznenadan, jak, ali ipak ne poprima intenzitet onog Kastersovog ″žestokog prodora tajne u okvir stvarnog života″ koji ruši mostove povratka i nesretnika ostavlja na drugoj obali, obali užasa i ludila. Gotovo svi Orlovićevi junaci se, nakon doživljenog šoka, vraćaju sebi sa osjećanjem čuđenja ( ″Slatka zaboravnost″), neobjšnjivosti koja ruje po mozgu tražeći odgovor na čvor čvrsto upletenih pitanja života i smrti (″Gojkova sahrana″) ili sa užasnim saznanjem da uzrok i posljedica mogu biti u žestokoj zavadi i da se iz najplemenitije namjere može izroditi najveće zlo. (″Pričam da mi bude gore″).
Inače, što se tiče motiva Orlović ne izbjegava ″opšta mjesta″ fantatstične literature: motivi sna i smrti (Hypnosa i Tanatosa), osobito smrti čije se hladno prisustvo osjeća u svakom trenutku čovjekovog ovozemaljskog postojanja. Prisutan je i motiv ″čudesnih metamorfoza″, stravičnih preobrazbi ( Njegov junak se neće jednog jutra probuditi u obličju kukca, ali će posmatrajući svojh lik u ogledalu ugledati krticu - ″Loš dan″), pa zatim motiv sjenke, odraza, dvojnika, drugog ja. Motiv sjenke je, pak, doživio svoje preinačenje. Protogonista nije sjenku izgubio, prodao đavolu, poklonio, on je ne traži nego bježi od nje, želi da se nje otarasi po svaku cijenu, da je uništi, zbriše, zazida jer je ona mračno oličenje njegovog drugog ja, brata blizanca koga je ubio u majčinoj utrobi.
Rečeno je da se literatura pravi od literature a ne od života. U ″Snovima″ i u „Školi“ se osjeća boja i romor kiše ranijih Orlovićevih čitalačkih prebavališta, ali je u cjelini i detaljima prisutan jedan sasvim lični kreativni angažman i aranžman u kome se individualno i kolektivno, vlastito i folklorno otjelovljuju gustom mustrom narativnog veza.
Iako fantastična priča ulazi u domen oniričkog, Orlovićevi junaci se ne predaju snu kao spasonosnom utočištu od životnih nedaća. Protagonistkinja proze ″Idem ja prvi″ između sna i nesna opredjeljuje se za insomniju da se ne bi izgubila i ostala zaboravljena u nekom snu.
Folklorna potka vrlo je prisutna u ″Pismu sa onog svijeta″. Kršna seoska udovica u po ljeta plete vunene čarape jer ne zna kakvo će je vrijeme dočekati na onom svijetu. Na nevjericu svog susjeda ona mu odgovara da će mu uskoro, kad ode, poslati pismo ″raz njega″.
Kad se uskoro na opšte zaprepaštenje selom pronio glas da se Zorka, sasvim neočekivano, ″predstavila″, komšija zatiče na stolu pismo adresovanu na njegovo ime koje ukućani ne mogu da vide. Naravno, i njemu pismo najavljuje put bez povratka. Priča je prožeta atmosferom straha od onostranog. To onostrano prisutno je u jedva vidljivim nagovještajima, a izrečeno simbolikom sačuvanom u dubokim slojevima kolektivno nesvjesnog, u mitu i predaji. Interesantan je detalj o vunenim čarapama koje ukazuju na drevni ruralni ambijent nastanka simobola. ( Govori se da neko u neprilici gazi ″kao bos po trnju″. Žestoke zime su takođe neprilike koje je naš davni predak trebao da pregazi ne u gumenim opancima ili čizmama već u – vunenim čarapama. Detalj sa čarapama podsjeća na jednu anegdotu vezanu za kralja Petra Prvog Karađođevića Oslobodioca kome je majka jednog mladog ratnika koji je stradao u ledom okovanim albanskim gudurama Prvog svjetskog rata dala par čarapa da ih preda njenom nestalom sinu. Da bi ispunio majčinu molbu, umirući kralj je naredio da mu čarape stave pod samrtničko uzglavlje da ih na dugom putu između dva svijeta ne bi zaboravio.)
Detalj ukazuje na Orlovićevu ukorjenjenost u tradiciju narodnog usmenovanja, vjerovanje, običaje, psihologiju seoskog svijeta, u pejsaž ali i jezički idiom svog kraja što daje njegovom pripovjedanju dinamizam i plastičnost.
Ono što pada u oči je činjenica da, ne odričući se visokog stepena emocionalne napregnutosti, Orlovićeva priča nije ispunjena samo strahom. U njoj ima mnogo običnog, svakodnevnog životnog dešavanja, ali i, neočekivano za vrstu, ima i humora u različitim nijansama od crnohumornog grča od kojeg cvokoću zubi do vedrih iskara šaljivig kazivanja o Ćosinom ″varakanju″ sa mlinarom u eminovačkoj vodenici. Tako se potvrđuje Bretonova misao da fantastična priča ″obuhvata čitavu osjećajnost″, a emotivna klavijatura Orlovićevog kazivanja ima veoma širok raspon i ne dozvoljava da se čitalac prepusti osjećanju bespomoćnosti na kojem insistiraju brojna djela ovakvog tematskog usmjerenja.
U savremenoj književnosti RS fantastična priča doživljava kreativnu ekspanziju. Zapažene rezultate zabilježili su brojni stvaraoci: Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Zdravko Kecman, Slobodan Janković, Rajko Krneta i dr. Među njima Mihajlo Orlović zauzima vrlo istaknuto mjesto. Kod njega fantastično ima ne samo, kako bi rekao Sartr, ″gnoseološki status″ nego je umjetnički oblik u kojem on može najbolje da izrazi svoje ljudsko i stvaralačko biće, ostvari ″tešku priču″ koja udara kao malj i ″može satrti konja″, ali i takvu koja oslobađa napetosti, liječi ″kao kamilica″, sva ″umivena″ i zdrava kao dragocjena jezička milošta pričanja i slušanja.
Dr. Zorica Turjačanin
Mihajlo Orlović
Mihajlo Orlović je rođen u Bosanskom Milanovcu kod Sanskog Mosta. Završio je Fakultet političkih nauka, smjer žurnalistika, u Beogradu. Trenutno živi u Banjaluci.
Objavio je 22 knjige proze, poezije i zapisa. Autor je brojnih novinskih, radijskih i TV reportaža, kao i dokumentarnih filmova, za koje je nagrađivan ( Srebrni pastir, Zlatna buklija i druge)
Za svoje književno stvaralaštvo dobio je više nagrada. ( Nagradu Međunarodnih književnih susreta Šušnjar, Slovo Podgrmeča, nagrade za najbolju priču u Trebinju, Šamcu, Gradišci, Glas Srpske, te nagrade za najbolje knjige (Aleksinac, Trebinje, Sokolac, Tjentište) kao i drugu nagradu na Međunarodnosm festivalu poezije slavenskih zemalja u Bugarskoj.
Za roman „Nebo i ništa“ nagrađen je nagradom Grada Banja Luka, kao najbolje ostvarenje u 2007. godini.
Zastupljen je u više antologija srpskih pripovjedača i pjesnika.
KM Novinama je potrebna vaša podrška - pročitajte zašto KLIK
Izvor: KM novine :: © 2014 - 2018 :: Hvala na interesovanju
