Izvor: Vostok.rs, 26.Nov.2016, 17:53 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tarnerov dnevnik (Turner diaries)
Jedan prilično očit primjer kako književnost kao takva, još uvijek ima svoj značaj za određene vrste tema. Gotovo kao prije pojave televizije. Teško da bi ovo štivo u dogledno vrijeme moglo da dobije visoki budžet za filmovanje, ili pretakanje u seriju kakva je, recimo, Čovjek u visokom zamku. Bez obzira što se bave sličnim vizijama svijeta, bave se u različito vrijeme. U Zamku su nacisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu, a u Dnevnicima njihovi nasljednici devedesetih godina prošlog vijeka zauzimaju Ameriku i čitav svijet za životni prostor bijele rase. Pročitaćete i kako.
Misaona osnova ovog romana u obliku dnevnika je ustavom zabranjena širom svijeta. Ona je stoga i zanimljiva. Endrju MekDonald u ovoj knjizi zastupa rasne poglede iz svog, pošto je pretjerano inkluzivno reći bjelačkog ugla.
Činjenica da se njegova knjiga može naći i u SAD, i u ostatku svijeta, a da on nije trpio veće pravne posljedice, leži u prvom amandmanu na američki ustav. Sloboda govora i mišljenja, bez djelovanja u tom pravcu, nije kažnjiva. U ustavima većine evropskih zemalja, pa tako i Srpske, zabranjeno je pozivati na rušenje ustavnog poretka i, pogotovo, izazivanje vjerske, nacionalne i rasne mržnje; te glasilo koje to čini može biti zabranjeno. Sa maštom i književnim djelima je druga, mada slična priča.
Ovdje je rasna mržnja osnova za bilo kakvo zdravo mišljenje. Znajući kakve muke može proći zbog toga, Endrju MekDonald nije pravo ime pisca, jer u državnim dokumentima sačinitelja Tarnerovih dnevnika piše Viljem Luter Pirs.
Uzeše bijelcima oružje
Fikcionalna promjena, i to baš ustavnog poretka SAD na legalan način, vremenski određena na kraj osamdesetih i početak devedesetih, beočug je za otpočinjanje ovog dnevnika i samim tim nasilne Revolucije koju provodi Organizacija. Glavni junak i pripovjedač, Erl Tarner, koristi te termine bilježeći ih velikim slovom, te bez većeg obrazlaganja. Revolucija je rat za istrebljenje nebjelačkih i opstanak bijele rase, a Organizacija je tajna teroristička mreža sa igrokaznim obredima nalik na fuziju Kju Kuks Klana i masonerije. Njihov glavni neprijatelj je Sistem, odnosno savezna vlada.
Koenovim aktom, ukida se drugi amandman na Ustav SAD i građanima je zabranjeno da bez odobrenja ubuduće posjeduju i nose naoružanje. Grupe na brzinu imenovanih šerifovih zamjenika (crnci koje predvode Jevreji) nose kuhinjske noževe za pasom, vrše racije po stanovima i hapse one (bijelce) koji su se oglušili na rok koje su vlasti dale za predaju naoružanja. Tada Erl prelazi u ilegalu i u njoj ostaje do kraja ove, 120 stranica dugačke knjige.
Priča o kontroli vatrenog oružja u SAD je bitna tema, a dugogodišnji predsjednik Nacionalne puškarske asocijacije, čuveni Juda Ben Hur i Mojsije sa filmskog platna, Čarlton Heston, neophodnost zadržavanja amandmana na američki ustav obrazlagao je upravo "mješanom etničnošću SAD". Ljudi moraju imati pravo da se odbrane, jer kada se država sjeti da zaštiti njihovo privatno vlasništvo i živote, tada može biti kasno. To sve korijen ima u vremenu kada su bijeli naseljenici uz pomoć vatrenog oružja otimali teritoriju Indijancima, odnosno daleko od gradova i državnih institucija, branili svoj posjed i porodicu. Najposlije tim oružjem i istjerali Britance u ratu za nezavisnost.
Timoti MekVej kao promoter knjige
Kao što se za kategorički imperativ Emanuela Kanta u sociološkoj primjeni može reći da je tadašnja savremena reinterpretacija načela Isusa Hrista, odnosno hrišćanstva na kome je počivalo tadašnje evropsko i njemačko društvo; tako je Tarnerov dnevnik književna popagandizacija učenja iz Majn Kampfa Adolfa Hitlera, prilagođena publici i situaciji u kojoj su se u trenutku pisanja nalazili bijeli rasisti u SAD. Možda ne bez razloga, nazivaju je Biblijom bijelih suprematista.
Zato se MekDonald, odnosno Pirs, sa toliko volje i sladostrasti razračunava sa raznim pokretima, kao što su konzervativci, u cilju naglašavanja njihove nesvrsishodnosti i neželje za stvarnom izmjenom sistema i obračuna sa vladaćućim režimom. U nekim trenucima, kako to često biva kad čitate misli ekstremista koji smatraju da su drugi ljudi manje vrijedni, čitajući Tarner-MekDonaldove vizije ne zvuče strašno, neljudski, bolesno; već upravo prostački i nedotupavno. Za Erla je rok "muzika" pod navodnicima, dočim ne ističe bilo kakvu alternativu. Valjda je dovoljno što su crnci i Jevreji poput Elvisa Prislija imali veze sa razvojem ovog muzičkog pravca u Americi.
Internet-popularnost i uopšte svjetska poznatost Dnevnika, desila se kada je izveden napad na federalnu zgradu u Oklahoma Sitiju, koji je veoma sličan onom koji Erl Tarner sa svojim saborcima izvodi u zgradi FBI u romanu. Među ostalim stvarima, prilikom gotovo pa slučajnog MekVejevog hapšenja, među njegovim stvarima u vozilu bile su i kopije stranica iz ove knjige. Isti je parkirao kamion pun eksploziva napravljen od vještačkog gnojiva, tačno kao u romanu, te je i promijenio svoju prvobitnu nakanu kad da ga detonira, kako bi to bilo tačno u vrijeme (09:15) kada u romanu strada zgrada FBI u Vašingtonu.
Zavjerenička uzbudljivost
Ovaj roman ima jako malo dijelova koji su umjetnički zanimljivi u jeziku pripovjedača. Osjeća se da artistički dojam i nije prevashodna briga pisca. Paradoksalno onda, umjetnički valjan dio bi bio upravo taj. To, što se drži vjerodostojan nivo izražajnosti i misaonosti, koji bi morao imati jedan gotovo pa idealan pripadnik bijele rasističke tajne organizacije, čiji cilj je slomiti vladajući Sistem u SAD nakon ukidanja drugog amandmana. Isključivost, kao takva, neprijatelj je kreativnog zamaha ljudskog uma, pogotovo za pisca, ali ovdje služi svrsi. Ostavlja čak i umjetnički dojam, pošto pisci najčešće griješe i pretjeruju u unutrašnjim monolozima svojih likova. Bivaju preknjiževni i prepismeni, sa dosta patetike i misli kakve ljudi često ne formulišu, još manje izgovaraju. Ali pišu. Ovdje pismeno pripovjedanje u prvom licu odaje jezik aktiviste.
Čitajući, nailazimo i na napomene u zagradama, koje su, u imanentnoj logici samog djela, sačinjene dosta nakon uspješnog završetka fikcionalne Revolucije. 2099. godine, odnosno sto godina nakon okončanja opisanih događaja. Tad je došlo do uređivanja, priređivanja i štampanja Tarnerovih dnevnika, koji u tom novom svijetu nakon uspješne Revolucije vrši fukciju Priča o Titu iz osnovnih škola u SFRJ. Tu nalazimo objašnjenja sasvim razumljivih riječi kao što su "afro" ili "honki", gdje nam se objašnjava da je prvi pojam vezan uglavnom za crnu rasu "koja je prestala da postoji nakon revolucije". Honki je takođe pojam koji Amerikancima danas ne treba objašnjavati, ali se tumači kao jedan u nizu omalovažavajućih nadimaka koji su crnci, Jevreji i latinosi koristili za bijelce.
U smislu akcionog i (naučno)fantastičnog romana, ovaj samim uzimanjem teme vrši svoju funkciju zanimljivosti. Djelu se mora odati priznanje da je ipak uspješno proizveo uzbudljivost koja proizniče iz zavjereničkog djelovanja snalažljivih i visoko motivisanih bijelih gerilaca. Pratimo njihov razvoj od običnih pljačkaša i ljudi koji se muče da ostanu izvan dosega sistema koji namjerava da uvede elektronske lične karte za identifikaciju, do razgranate mreže boraca koji se finansiraju falsifikovanjem dolara, te se svi koncentrišu u Južnoj Kaliforniji, gdje uspjevaju napraviti slobodnu teritoriju na kojoj uspostavljaju državnu organizaciju na rasističkim principima. Uz to, Erl i njegovi saborci su vrlo odrešiti i nasilni bez razmišljanja. Nasilje se nameće kao jedini način da se sačuva budućnost bijele rase. Bijela rasa se, kao takva, uzima za bolju i predodređenu za život i nadređenost drugim rasama, bez neke ozbiljnije analize ili obrazloženja.
Uočavam u jednom dijelu patetičnu neoklasicističku frazu kakva me, budući da sam oba djela čitao na engleskom jeziku, sjeća na kičaste usklike iz Moje borbe. Provjerom pomoću pretraživača, utvrđujem da je to zaista namjerni, skriveni citat Adolfa Hitlera. No, kao i u Hitlerovom djelu, mada se otac Nacional-socijalističke radničke partije zalagao za naučan pristup, ovdje i nakon razvoja genetike i raspakivanja ljudskog genoma, uopšte nema takve vrste obrazlaganja razlike među rasama. Crnci i Čikanosi (latinoamerikanci) se ovdje posmatraju samo kao remetilački faktor u razvoju civilizacije, a najviše po pitanju SAD.
Amerika kao centar svijeta
Samo na jednom mjestu u čitavoj knjizi, duboko u njenoj drugoj polovini, unutrašnji građanski rat koji započinje Organizacija budi Tarnerovu bojazan da bi to moglo izazvati slabljenje SAD i invaziju neke strane sile. Uopšte, demonstrira autističnu politička svijest tamošnjeg čovjeka, te nemamo nikakve izvještaje o reakciji ostatka svijeta na dešavanja u jednoj nuklearnoj sili. Makar od strane drugih nuklearnih sila i konkurenata na svjetskom tržištu.
Sve se to dramatično mijenja u završnih dvadesetak stranica, kada dolazi do nuklearnog obračuna između slobodne teritorije koju je Organizacija uspostavila na jugu Kalifornije i Sistema sa komandom u Pentagonu.
Često sva ta djelovanja Organizacije zvuče nevjerovatno i pomalo naivno. Imamo ljekara koji uz pomoć naročite droge hipnotiše članove Organizacije, te mu oni kažu sve što želi. Ukoliko procijeni da su ubačeni elementi ili nepodesni za borbu, iz narkoze se nikad ni ne probude. Sve to zvuči kao vjera u novobožanski razvoj računarske tehnike u Autostoperskom vodiču kroz galaksiju. Posebno u oko upadaju detalji oko procedure ulaska kamiona sa eksplozivom u podzemnu garažu FBI.
Međutim, djelo je objavljeno 1978. U tom svjetlu, odnosno pozitivističkom pristupu istom, odabir vremena i vrsta dešavanja zvuče proročki na način Top liste nadrealista. Osim što se stvarno desila svjetska kriza početkom devedesetih, jedino je propast sistema i građanski rat snašao Sovjetski savez. Ne SAD, u kojoj je broj bijelaca na popisima nastavio rapidno da pada. Do te mjere, da rasisti poput ovog, danas u pobjedi Donalda Trampa vide „posljednju odsudnu odbranu bijelog čovjeka“.
Takođe, mjere obezbjeđenja su podignute i usavršene tako da Timoti MekVej stvarni kamion, sa stvarnim eksplozivom, parkira ispred zgrade u Oklahoma Sitiju, a ne u njen podrum, gdje bi efekat bio razorniji. U vremenu u kojem je pisan roman, možda bi taj plan bio i izvodljiv. Sa naglaskom na možda.
Rasa, vjera, nacija
Rasizam, kao jedan od temelja na kojim je iskovana Amerika, nešto je što daleko više opterećuje ovu zemlju, nego ostatak svijeta. Recimo komšijsku Kubu, na kojoj nema diskriminacije ili uopšte razgovora o segregaciji. Vatreno oružje i nasilje uz pomoć istog, daleko je manje prisutno u sjevernijoj Kanadi. Stoga je ovo djelo u SAD i dalje neuralgično i aktuelno.
Napretkom čovjeka, smanjenjem prostora dijeljenog sa vremenom u kretanju istog po zemljinoj kori, sve više dolazi do susreta različitih sistema vrijednosti i samim tim različitih genetskih porijekla. Najviše u velikim gradovima, žednim radnih mjesta. Posebno u razvijenim industrijskim zemljama Zapada, gdje se sve te teme guraju pod tepih u kosmopolitski lažnoj želji za profitom.
Moć u razaranju koju ima samo različitost u pogledu vjere i nacije, vidjeli smo u istim tim devedesetim iz romana ovdje, kod kuće. Gdje smo svi bijelci. Osim braće Cigana (koji se generacijama teško integrišu upravo zbog boje kože). Moć rasizma u uništiteljskom smislu je daleko veća i aktivira se onog trenutka kada se sistem počne urušavati i one koji (kao danas u SAD) žive mirno jedni pored drugih, usmjere da resurse ili krivicu za loše stanje u kojem se nalaze, potraže kod onih druge boje kože.
Pobjeda u Černobilu
Trijumf u rasnom ratu se kod MekDonald-Pirsa desio zahvaljujući tome što je iz nuklearnog postrojenja koje je zauzela Organizacija, projektili šalju na SSSR, koji onda odgovara po svim bitnijim američkim gradovima. Vlada iz Vašingtona je jedino gađala Južnu Kaliforniju.
Rusi, kao bijela rasa za čijim neophodnim ali nevinm žrtvama Tarner žali, u romanu nakon apokaliptičkih razaranja po njihovim gradovima, automatski se okreću protiv Jevreja u svojim redovima, iz pepela stvarajući novi bjelački svijet, a ne tražeći osvetu nad bijelim manijacima iz SAD, koji su ih gađali rascijepljenim atomima.
Posebno očito i prenategnuto, u svjetlu govora mržnje, djeluje epizoda sa opisom spikera Jevreja, koji izvještava o nuklearnom ratu. Tu je Pirs dao sebi oduška. Iznoseći lažne vijesti o tome da je Južna Kalifornija i Organizacija u njoj potpuno uništena, ima ispade na kojima priča ivrit, i pjeni kako sve bijelce treba pobiti. Sve dok ga propagandno razumniji Jevreji ne sklone sa ekrana. Erl Tarner nas o svemu tome izvijesti, prije nego sjedne u klipni avion za zaprašivanje usjeva i njim ponese, u stilu Matijaša Rusta i njegovog slijetanja na Crveni trg, atomsku bombu na Pentagon.
To treba biti posljednji udarac judeomasonskom režimu koji vlada u Vašingtonu. U toj borbi, nakon što je izgubio ilegalsku ljubav, Erl će položiti svoj prvoborački život. Taj zadatak mu je dala Organizacija sa sviješću da neće preživjeti, jer je propustio da se ubije kada je zarobljen. Članstvo u Redu, unutrašnjem krugu Organizacije na masonskim principima gdje je samo vođa otkrivenog lica, važnija mu je od sopstvenog života. Nešto kao kad vas prime u SKOJ.
Rasizam će postojati dokle god bude rasa. Netrpeljivosti dok je čovjeka. Razuma dok bude uma da se o tome priča.
Dani(j)el Simić,
Frontal
