Izvor: Vostok.rs, 24.Sep.2018, 10:15 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Politika vjere: U ime oca i đakca
Izvor: FRONTAL
Niko ni danas ne zna tačne okolnosti smrti dvadesetjednogodišnjaka, ili može da upre prstom u očevica, te da nam on, ili bilo ko drugi, pred sudom potvrdi svima razumljivim jezikom i materijalnim dokazima, da je ubijen ili nije ubijen. Kako je uopšte izgubio život? Bez oglašavanja suda, u civilizovanom društvu nikakve tvrdnje nemaju smisla.
Sa druge strane, njegov otac tvrdi kako to dobro zna, ali da će imena ubica iz nekog razloga saopštiti tek 5. oktobra. Čak da „neće biti izbora“ ako neko drugi, bez njegove pomoći, ne dođe do istog zaključka.
Vezanjem za politiku i izborni proces, nanosi se nemjerljiva šteta stvarnim naporima da se dođe do odgovora šta se zaista desilo pokojnom Davidu. Usljed tolike prisutnosti u javnosti, te upotrebe ovog slučaja pri govoru o najrazličitijim sferama društvenog života, danas još manje znamo, nego što smo to znali par dana nakon pronalaska tijela na ušću Crkvene u Vrbas.
A to je loše i za pravdu. Ne samo za istinu.
Slučaj Policijske stanice Lauš, već mjesecima je pozicioniran kao prvorazredna tema visoke politike, uz pominjanje i uključivanje ključnih državnih ustanova i pojedinaca na njihovom čelu, te uz stalna nastojanja njegove internacionalizacije.
ŠTA NAM TO GOVORI?
To je, prije svega, pokazatelj nikakve snage srpske države zapadno od Drine. Malog, ili nikakvog povjerenja u rad policije i pravosuđa Srpske. U privatizovanoj zemlji kao što je naša, u kojoj neformalno, ali suštinski vladaju tuđini, to je u predizbornoj godini gotovo pa očekivano. Ali nije normalno. Što ne treba zaboraviti, nego stalno ponavljati.
Od Frontalovog prošlog analitičkog teksta Slučaj Davida Dragičevića je politizovan, desilo svega nekoliko zaista bitnih stvari. Tri. Tužilaštvo se, pod nezapamćenim pritiskom javnosti, odredilo da se istražuje osnovanu sumnju da je NN lice, ili više njih, počinilac ubistva; odnosno podnijete su tužbe protiv dva policijska službenika, zbog mogućnosti da su namjerno bacili donji veš pokojnika, kako bi prikrili dokaze. Te sudski nalog za jednomjesečni pritvor protiv lica koje se sumnjiči da je pomoglo u prikrivanju dokaza.
Ništa se, suštinski novo za rješenje ovog slučaja u visokom stepenu vjerovatnoće i ubjedljivosti, osim ovog nije desilo. Niti je moguće do izbora bilo šta od ovog sudski okončati.
A piše se svaki dan.
USTAVNE SLOBODE I PRAVA
Imamo samo sumnje, pretpostavke, ubjeđenje, nadanja i vjeru. No, to nisu kategorije kojima se pristupa ozbiljnim analizama bilo čega, niti lični stavovi bez čvrstih dokaza, ikada mogu dovesti do bilo kakvog tačnog zaključka. Zato svako ko, sa namjerom većeg prava na argument u svom govoru, a posebno u javnosti, nasrće netrpeljivošću na sagovornika, prelazi u sferu vjere. Dogme. Ličnog ubjeđenja. Slobode govora.
Osim što su to neupitna prava grantovana Ustavom, ona su garantovana svima. No, jedni su veoma agresivni u tome da drugi nemaju čak ni to pravo. Pravo na mišljenje. To je osnovna poruka i funkcija ovog teksta, teško usamljenog u polarizovanoj i do stepena nasilja zavađenoj predizbornoj javnosti.
Ponavljamo: Niko ne zna ime ubice, motiv ili dokaze da je to zaista tako. Zato ovo nije tekst koji daje odgovor na pitanje šta se desilo između 17. i 24. marta 2018. godine, niti negira bilo koji scenario smrti koji se mogao čuti u medijima ili privatnim razgovorima. Još jednom: to niko ne zna.
Tekst se bavi fenomenom političke rijalitizacije kriminalističke istrage i pravnog postupka u predizbornom periodu, te fundamentalističke agresivnosti prema neistomišljenicima koja se toleriše u javnom prostoru, uvođenjem maksime: Ako se ne slažeš sa nama, slažeš se sa ubicama!Što je nedopustivo u demokratskom društvu koje garantuje ljudska prava.
Paradoksalno, a baš zbog izbora, i predstavnici vlasti su prenaglašeno tolerantni prema pojavama za koji je zakonom predviđen postupak nadležnih organa. Što je isto jedna vrsta zloupotrebe ovog slučaja u političke svrhe. Zakon bi trebao biti primjenjivan prema svima jednako, bez obzira da li su izbori za četiri godine, ili dvije sedmice.
VJEŠTAČENjE IZVJEŠTAVANjA
Imate medije koji su se odavno i jasno opredjelili da upotrebljavaju termin „ubijen“, dok drugi izvještavaju da se Tužilaštvo oglasilo da istražuje najmanji nivo sumnje da se radi o ubistvu. Ovo drugo je, koliko god nekom zvučalo „režimski“, „kukavički“, „bljutavo“; jedino što bi neki medij mogao profesionalno reći. Mediji nisu medijumi, odnosno babe vračare, vidioci u grah i rastopljeno olovo.
Prošlo je i više nego dovoljno vremena, a slučaj je toliko ušao u svakodnevni masmedijsko-politički život, da je malo već postalo degutantno, kako se svako započinjanje ozbiljne i objektivne priče o ovom jasno politizovanom slučaju mora pretvoriti u dugotrajan uvod, uz ograđivanje od pogrešnog razumjevanja, izjavljivanje saučešća, te ispucavanje opštečovječanskih, patetičnih fraza.
Davno je, svim okolnostima i dešavanjima, pogotovo potezima roditelja samih, prošao voz za to. Dovodimo se u opasnost da se i ovdje više od pola sadržaja svede na takav pristup, a većina medija koja izvještava o ovom slučaju radi tako. Polarizovano.
Sasvim je neprofesionalno objavljivati, ako ste ozbiljan medij, naslove (Sine, kako tata da kaže tvojoj sestri da te više nema) koji sami ne govore ništa novo u čitavom slučaju, a sadržaj teksta sa teško emotivnim izjavama još manje. Osim što ga se želi što više istaći u javnosti i zadržati tu svakodnevno. Upravo zato što Frontal.SRB niko ne može optužiti da je bilo čiji plaćenik, a još manje postoji neko ko bi se drznuo da kaže kako je naše glasilo neprijatelj Republike Srpske, imamo obavezu da se oglasimo analizom u sferi politizacije ovog slučaja, koja je sveprisutna i preočigledna.
ZANIMA LI VIŠE IKOGA ŠTA SE STVARNO DESILO SA DAVIDOM?
Istragom, te pritiskom na one poluge koje zaista mogu dovesti do razrješenja ili barem najpribližnije rekonstrukcije smrtnog ishoda, mediji se najmanje bave. Bilo koje boje ili načina izvještavanja da su.
Bave se političkim prepucavanjima, dok je Davidova smrt samo povod za iste. Slučaj je visoko politizovan i to od strane najbližih srodnika pokojnika. Svakim danom sve više. Trenutno tako orijentisan, da se sa sigurnoću može reći kako je najširi spektar simpatizera pokreta Pravda za Davida, ma kako bila različita njihova politička ubjeđenja, potpuno jedinstven kao protivnik politike personalizovane u Milorada Dodika. Svi oni su u nadi da će oko ovog motiva doći do velikih promjena u društvu.
No, mi smatramo kako je neophodno prvo napraviti pravi redoslijed prioriteta, a tek onda ih staviti u cjelokupan društvenopolitički kontekst. Ovako će ispasti da su u Srpskoj svi ili peripatetični dnevnopolitikanti, ili nekreativni botovi vlasti.
Glavno pitanje u ovom slučaju je da li je David Dragičević ubijen, i ako jeste, ko ga je ubio?!
Mi od toga nećemo odustati ni nakon izbora.
TUŽILAC IZ PROŠLOG VIJEKA
Nakon čitavog niza kršenja zakona i propisa od strane same države, koja je estradno davala poseban tretman porodici stradalog (što joj se jednako estradno vratilo), oglasilo se Okružno javno tužilaštvo Banja Luka.
U tom svjetlu, desio se jedan izuzetno bitan slučaj za društveni, a ne samo medijski život u Srpskoj. Želimir Lepir, u svojstvu tužioca, izašao je pred TV ekrane. To je, kada se kasnije bude analizirao stvarni učinak, možda i najbitnija pozitivna tekovina dosadašnjih dešavanja. Inače, čak u slučajevima koji daleko više zahtijevaju javno očitovanje tužilaštava, nevoljni su da daju i pisane izjave za medije.
Prvi put od završetka rata do danas, imali smo novinara „jedan na jedan“ sa tužiocem na ovakav način. Javnost je prvi put vidjela kako izgleda, priča i razmišlja neko iz treće poluge (sudske) vlasti. I to kad je u nebranom grožđu.
Lepir je pokazao da je sasvim prevaziđenih kapaciteta za novo vrijeme. U smislu konkretnog posla, na način na koji ga je do sada obavljao, on može biti i vrhunski stručnjak u okviru esnafa, ali tako nevještom pričom i tolikom količinom ortoepijskih grešaka, pokazuje da je današnjici nedorastao i on, i institucija koju vodi.
Šta dalje?
ONAKO, SVJETSKI: DUGOTRAJNA NESENZACIONALNA REALNOST
Dalje se treba pripremiti za realnost. Svako ko je jednom posjetio prostorije policijskih službenika u Srpskoj, sa naglaskom na uniformisanu policiju, vidio njihove izlizane stolove od šperploče i poderani skaj na stolicama, zna u kakvim neuslovima rade taj težak posao. Još je jasnije da stručnost baš i nije prvi uslov pri biranju kadra na rukovodeća mjesta svugdje, pa najposlije i u policiji.
U SAD, recimo, između trećine i polovine ubistava nikad ne budu riješena. Broj ubistava po glavi stanovnika, svrstava ih na 14. mjesto svjetske rang liste, dok je na toj istoj listi Srpska (nažalost popola sa Efbihom) na 143. mjestu, od 203. zemlje u statistici. No, to nije dovoljno da se iz Ambasade SAD ne miješaju i u ovaj proces, dok već tri godine pričaju svijetu bajku o ruskom miješanju u njihove izbore. Istovremeno, sami priznaju da su u Ukrajini potrošili pet milijardi dolara da bi izazvali vojni puč i građanski rat, kako bi poništili od na demokratskim izborima izabrane skupštine ovjeren savez sa Rusijom i odbijanje približavanja EU. Kod nas to dosta manje košta.
Poređenja sa stvarnošću radi, nedavno je objavljeno kako je policija predala Tužilaštvu izvještaj protiv dva lica, koja se sumnjiče da su još 2014. godine izvršila ubistvo Bojana Koprene. Njemu uopšte nije pronađeno tijelo, ali su ih uhapsili. To se može desiti i u ovom slučaju. Može, i dešava se svugdje, pa i u najbogatijim zemljama svijeta, da neka ubistva ostanu dugo nerazjašnjena ili se u visokom procentu nikad ne razjasne.
Za neka, čak i ako sve posredne okolnosti jasno ukazuju na počinioca, on bez dokaza prihvatljivog na sudu ne može biti osuđen. Može se, najposlije, desiti da Tužilaštvo nema dovoljno dokaza da bi nastavilo voditi istragu o ubistvu, ili da sud sam odbije da prihvati optužnicu.
Čak i u slučaju dva policajca koja su optuženi da su namjerno sklonili pokojnikove gaće iz dokaznog materijala, te lica koje je u pritvoru zbog osnovane sumnje u pomaganje prikrivanja dokaza, treba tek provesti postupak. Jedino se na ovaj način, tražeći krivicu onih koji su prekršili zakon tamo gdje istaga staje, te eventualnim međusobnim optužbama mogućih zavjerenika u ubistvu, može doći do učinioca krivičnog djela ubistva. Možda bude nemoguće uz dosadašnju praksu, dokazati namjeru u odnosu na nestručnost i nesposobnost. Mogući nalogodavci takvog mogućeg čina su tek tad nedodirljivi, osim ako se pojavi neka insajderska informacija, odnosno svjedočenje. Zato se ovaj potez može posmatrati i kao kupovina vremena od strane Tužilaštva.
To nije sve.
ŠTA MOŽE, A ŠTA SE MORA DESITI?
Sve može i ne mora biti. Ljudska mašta je neograničena i scenarija, čak veoma uvjerljivih, može biti bezbroj. Problem je što smo u društvenopolitičkoj podijeljenosti prešli granicu i pitanje je sada:
Koliko će ljudi povjerovati u zvaničnu verziju, čak i u slučaju da ona bude stoodstotno istinita?
E, to je ono što se ustanove i službe, a prije svega sudska vlast, jasnim i transparentnim djelovanjem moraju postarati da se desi.
Društvena tragedija je kad se široke narodne mase počnu baviti pitanjima, o kojima nemaju ni najblažeg pojma. Na koje odgovor mogu dati samo stručna lica, ovlaštena da to čine. A mi se nalazimo upravo u tom predvorju pakla. Dovođenja u istu ravan bilo koga ko svoje uvjerenje kaže u medijima i nadležne osobe najbitnijih državnih ustanova. Tu se iskazuje sva nefunkcionalnost i nesposobnost državnog aparata, na način na koji operiše danas. A neko snosi odgovornost za takvo stanje.
Na vama je da, kao pojedinci ili grupe, ta lica identifikujete. Zauzmete stav oko toga, da li to znači da je naša policija:
1. nesposobna i korumpirana
2. predumišljajno ubilačka i diktatorska
3. ili je u pitanju slučaj koji teško da bi bilo koja policija svijeta u datim uslovima mogla da riješi?
To su sve različiti stepeni ogrešenja o društveni ugovor, po kojem svi oni imaju svoj zadatak, a naše je da plaćamo porez. Možete zaokružiti u svom uvjerenju i sva tri ponuđena odgovora, no, ako ste nezadovoljni radom policije, jedini civilizovan način da to zaista vrednujete, promijenite ili spriječite, jeste da na biralištima izaberete nekog drugog.
I tu dolazimo do politizacije.
PRODUŽENI PREDIZBORNI MITING
Slučaj Davida Dragičevića nije više politizovan, on je prepolitizovan. Do neukusa. Stvarno smirenje se može očekivati tek nakon implementacije izbornih rezultata, glasanjem za novu vladu u skupštini. Tada će iščeznuti i osnovni motiv za ovoliku prisutnost slučaja u javnosti.
Okupljanja građana koji traže pravdu za Davida, pretvorila su se u produženi predizborni miting, gdje su roditelji jasno zauzeli stav da su protiv aktuelne vlasti. Što je sasvim legitimno. Zato jedino čudi tolika količina ljutnje, mržnje i agresije; ukoliko je neko ranije objektivno cijenio da je to tako? Zašto je to odbacivano kao nešto krajnje uvredljivo?
Izuzimajući svjesno kompromitovanje potrage za istinom, politizacija je zakonsko i ustavno pravo roditelja, rodbine i prijatelja Davida Dragičevića; kao i svih onih koji se okupljaju, javno djeluju ili prosto identifikuju da su u okviru ovog heterogenog pokreta.
KASNO JE ZA PRIČE O STRANIM PLAĆENICIMA (U VLASTI POGOTOVO)
Vlast, putem svojih medija koje plaćamo svi, može do mile volje da pjeni o zavjerama ovih ili onih obavještajaca. To su oveštale i prežvakane priče, koje teško da mogu sakriti i stare, a kamoli da riješe nove probleme.
Obavještajci su tu odavno. Mediji i organizacije plaćeni da pljuju Srpsku, izazivaju apatiju i uvjerenje kako se mora slušati Zapad gdje je sve bolje nego kod nas, imaju već tradiciju u izlaženju i radu. Strani agenti i njihovi paravani kao što su NDI, USAID, Sorošev Fond za otvoreno društvo, razni šiftunzi i ini… prisutni su u Srpskoj od kraja rata. Neprestano utiču na javno mnenje i izborni proces. Jedno vrijeme su, uz stranog cenzora na RTRS, suvereno vladali medijskim prostorom. Oni u ovom slučaju samo hvataju priključak i rade svoj posao u poboljšanim uslovima.
No, budući da je baš NDI obučavao članstvo i sponzorisao SNSD pri posljednjem dolasku na vlast, o čemu je Frontal.SRB pisao bezbroj puta, besmisleno je da ozbiljnije analiziramo ove tvrdnje vlasti.
Ostaje činjenica da ima puno ljudi koji su nezadovoljni rezultatima aktuelne vlasti. Jedan broj je uvjeren kako policija ubija ljude i zataškava te slučajeve. Smrt Davida Dragičevića je u takvim okolnostima isključivo okidač za eksploziju nezadovoljstva. To nezadovoljstvo je još u domenu društvenih mreža, dok masovnost na trgu izostaje, izuzev o posebnim danima. Ne izostaje nasilje kao opcija u žestokoj retorici i nepotkrijepljenim optužbama. Visi kao Damoklov mač.
I tu dolazimo do raskrsnice:
DO IZBORA VODE DVA PUTIĆA
Prvi put vodi u produženo djelovanje i pojačavanje pritiska do uticaja na sam izborni rezultat, gdje bi promjena na vlasti zadovoljila demonstrante i omogućila da vjeruju kako će slučaj biti nepristrasno istražen i okončan.
Taj put je legitiman.
Drugi, obavještajno-intervencionistički put, vodi u postepeno isprobavanje masovnosti i mehanizama njenog postizanja, koja bi uz pomoć lica koja nemaju glasačko pravo na teritoriji Srpske, preusmjerila proteste u fizičke napade na bilo koju od institucija vlasti. Makar na samo izazivanje individualnog incidenta, okupacije javnog prostora u cilju ugrožavanja normalnog života, bacanja jaja na vladu ili tužilaštvo, pri čemu bi morala biti upotrebljena policijska sila, kojoj bi se pružio otpor, pa da se ti snimci u zapaljivim prilozima emituju domaćoj i svjetskoj javnosti.
Ukoliko bi se izazvala masovnost, cilj je obično da preraste u povod za nasilnu promjenu poretka, čak i nakon izbora. Poslije toga je kasno vapiti za slobodom govora i fer izborima. To otvara mogućnost međunarodne vojne intervencije, koju je društvo iz NATO-kuhinje planiralo preliti u Srpsku još 2014. godine. U javnosti ne čitamo bombastične naslove da su pohapšeni izvršioci i nalogodavci napada i povrijeđivanja policajaca Efbiha i Sipe, te paljevinu i pljačku ključnih institucija po tamošnjim gradovima. Još manje za njih neko traži pravdu.
Ovaj put ne samo da je nelegitiman, već niko punoljetan i zdrave pameti to neće.
TELEVIZIJSKI SNIJEG, ISTO POKRIVA BRIJEG
Za ovaj prvi put, tražioci Pravde za Davida već su se davno opredijelili. Trebali su u javnosti još davno skinuti svaki oblik sumnje, prije pojave samo kod Dodika, prilikom početka predizborne kampanje. To bi bilo pošteno. Niko trenutno sa ozbiljnim dokazima ne optužuje organizatore protesta da su za drugi put.
Niko, osim njih samih.
Od samog početka u grupi se toleriše, pa i potiče zapaljiva retorika, pozivi na nasilje prema izabranim političkim predstavnicima, za unitarizaciju BiH, „humano ukidanje entiteta“, približavanje Banje Luke i Sarajeva, nebitnost da li će se država zvati Srpska ili BiH, da se masovno dolazi u Banju Luku iz svih krajeva „cijele BiH“, da će RTRS mijenjati i logo i ime, zazivaju se vehabije, najavljuje se da će „za ono što se desi u budućnosti, odgovnornost snositi policija“, te se, bez ikakvog demantija ili ograđivanja od namjera da dođe do neinstitucionalne promjene ustavnog poretka, u grupi kristališe motiv mesijanske uloge oca koji je „ujedinio narode“.
Glavni grad Srpske je Sarajevu toliko blizak, da čak u centru grada, pred Narodnom skupštinom RS, postoji putokaz za Sarajevo. Od Sarajeva pak, sve do Babanovca na Vlašiću i granice Srpske, nema ni jedan putokaz za Banju Luku.
Kada su, čisto ekvilibrijuma ove politike radi, u Sarajevu pokušani protesti traženja pravde za Dženana Memića, em su bili jednokratni, daleko manje masovni, medijski i na druge načine ispraćeni, em na njima nije bio ni jedan jedini transparent na ćirilici. Još je manji odziv u Tuzli, gdje se tražila Pravda za Danijelu, da su i organizatori sami (21:51 u snimku ispod) to pominjali sa bine. U tom svjetlu i svog obraza radi, više ni jedan autobus iz Efbiha ne bi smio doći u Banju Luku da traži pravdu za bilo koga. Red je da se prvo počisti u svom dvorištu.
Pokuša li neko da ukaže na to, ili traži objašnjenje za nelogičnosti u iznesenim tvrdnjama oko istrage, nebrojeno puta detektovanim u istupima samog Davora Dragičevića, u Fejsbuk grupi Pravda za Davida nailazi na klasične oblike zamjene teza, poturanje emotivnih stanja i promišljanja za čvrste pravne dokaze, te neskrivene uvrede, govor mržnje i prijetnje.
INCIDENT NA ČUKUR ČESMI
Nepametan bi bio svako ko bi, kao dvorski analitičari državnih medija, podigao tezu da je sav ovaj društveni proces posljedica isključivo rada stranih obavještajnih službi i njihovih domaćih poluga. Ova pojava ima više aspekata od tog jednog.
Kao prvo, postoji plodno tlo. Rad naše policije nije dobar. Još manje se može reći da korupcija i besposobnjakovići vladajuće oligarhije u uslovima odsustva suvereniteta, nisu rastočili društvo do masovnih emigrantskih poriva mlađeg stanovništva, usred obilja resursa i malog broja stanovnika Srpske. Sudska vlast je, i to je nesumnjivo, kao nereformisana pravilno iz doba samoupravnog socijalizma i jednopartijske diktature, najozbiljnija rak rana našeg društva. Ima ih više, ali ova je najpogubnija.
Široke narodne mase u Srpskoj su u stanju istrpiti sve od vlasti, pa i uporno glasati za nju, ukoliko im se učini da su u stanju da očuvaju državnost i spriječe ponavljanje novog rata. Sve suprotno od Efbiha. U političkoj atmosferi masa pod sloganima „samo da ne puca“ ili „neka je živa glava“; mrtva glava nečijeg djeteta uspjela je (do određene mjere) da pokrene efekat Čukur česme.
Za neupućene, incident na Čukur česmi se desio u Beogradu 1862. godine. Nikad nije dokazano da li je turski nizam teško povrijedio ili ubio šegrta Savu, zbog stava da može da pije prije njega i iz njegove testije. Zbog toga došlo je do sukoba Turaka i srpskih žandarma, te su pale mrtve glave. Opštenarodna histerija koja je uslijedila, poslužila je Srbiji kao povod da istjera turske vojne posade (čitaj vojne baze NATO) iz svojih većih gradova.
SMJENA GENERACIJA
Još jedan sloj u naftnoj smješi poriva koji pogone pojedince i grupe na proteste za pravdu, a zapravo protiv vlasti, jeste generacijski jaz i bunt. Sve trenutno žive generacije su odrasle uz porodične skupove gdje se priča kako je kod nas sve raspad, a kako je negdje drugo mnogo bolje. No, neko ko je imao 15 godina kada je Milorad Dodik drugi put došao na vlast, danas je već čovjek od najmanje 27 ljeta.
Takvi, prosto po zakonima prirode, sve kardinalne falinke u našem društvu, koje su postojale još od svrgavanja turskog i austrougarskog ropstva, te koje su živo cvjetale u vrijeme diktature Josipa Broza, personifikuje u Milorada Dodika. Kao što su se u srednjoj školi bunili protiv svojih roditelja i profesora.
Kultura protesta stvara podkulturu, obilježja primamljivih za mlađe ljude koji tako prvi put definišu sebe i traže srhu. Oni, ali i dosta stariji buntovnici, lako u ovom široko inkluzivnom motivu vide svoju priliku za bunt i oglašavanje. Na protestima nađu istomišljenike, prošire svoj krug prijatelja i poznanika, zaljube se, požene i poudavaju. Kroz njihovu dioptriju, ovo su dešavanja od istorijskog značaja, a ne jedan od gomile neriješenih slučajeva medijski forsiran u predizborje. Većina njih je opijena samim svojim ustajanjem za neku njima razumljivu i široko podržanu ideju, u čemu su vrlo iskreni i pravdoljubivi.
Istinski vjeruju da će, kao što su neki mislili i za Slobodana Miloševića, prosta smjena „baje“ sa čelne pozicije, dovesti do civilizacijske promjene i napretka. Nažalost, ovi malo stariji znaju da to ne mora ništa da znači. Pogotovo što je pri oba dolaska na vlast, uz iste takve priče, Milorad Dodik bio finansiran od zemalja NATO. Prije svega SAD. U svom prvom dolasku na premijersku poziciju, institucionalno je ozvaničio nelegalnu smjenu prethodnika na funkciji predsjednika (Nikolu Poplašena) od strane visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa, te radio sve kako bi sa teritorije Srpske, pomagao nasilni prevrat u Srbiji 5. oktobra 2000. godine.
Stoga zvuči nadrealno što je ideologija i ikonografija pokreta, naglašeno prekopirana i namjerno se poistovjećuje sa događajima koji su se odigrali na taj dan.
ŽEDNI PAŽNjE I ZABRINUTI PRELETAČI
Fenomen društvenih mreža i ovoizborni izrazito povećan upliv politike na internet, još je jedan od preduslova i obilježja. Najviše izraženo preko preduvavanja značaja broja ljudi u već pominjanoj FB-grupi.
Ona je, opet, mikrokosmos za sebe. Magnet za raznovrsne ličnosti željne pažnje, kojima samostalno djelovanje preko interneta do sada nije pružalo dovoljno širok poligon za poznatost ili ih lansiralo u tradicionalne medije. Oni drže govore, provode akcije i okupljanja. Likovno, scenski i jezički se izražavaju na zadatu temu. Pišu pjesme, pripovjetke i tekstove; sa velikom dozom patetike i iskrenog uvjerenja, a bez racionalne podloge. Svakojaki aktivisti, blogeri i nevladinići, iz raznoraznih motiva, upinju se da bi došli do javnosti. Makar samo za veći broj klikova ili pratilaca na mreži.
Ogroman broj ljudi, usljed užarene isključivosti i predizborne napetosti, osjeća potrebu da se makar jednim lajkom svrsta „dok je vremena“. Drugačije u odnosu na ranije slične predizborne povode za istup u javnosti (npr. Picin park), jeste što se lično oglašavaju i oni koji su zaposleni u državnim službama, preduzećima i ustanovama; a koji su ranije mudro ćutali. Od zaposlenih u Vladi RS, preko RTRS, do univerziteta. Slično nekim političarima, koji na ovom slučaju uzdižu svoje ime i skupljaju hipotetičke glasove.
DEPROGRAMIRANjE POLITIKE
Opozicione partije u saopštenjima i istupima, vlastima redovno postavljaju pitanje: Ko je ubio Davida Dragičevića? Što je legitimno i očekivano. No, pošto se niko ne ograđuje od izjava organizatora, koje zadiru u državne prerogative Srpske, to baca sjenku na političare koji dolaze da se slikaju na protestima. U smislu da se ovdje puca na Dodika, a nišani na policiju kao ustanovu. Glasači u Srpskoj su tradicionalno osjetljivi na pitanja samostalnosti policije i pitanje je koliko se ta šutnja isplati.
To, naravno, ne znači automatski da se oni sa tim slažu. No u suprotnom je sigurno da to ne smiju demantovati, u strahu od zavade sa organizatorima lakim na jeziku, što bi ih moglo okačiti na stub srama. Lična nesreća ili nezadovoljstvo, rezonovalo je pravo u srce mnogih politički nepismenih. A to je kapital koji do sada nije bio na raspolaganju, pa se uzdiže na nivo diplomatske komunikacije sa najvišim predstavnicima supersila.
Ovi protesti su još uvijek na nivou medijsko-aktivističkog proizvođača vijesti koje pogoduju opozicionom taboru. Stavlja ih u poziciju da ne moraju objašnjavati po čemu će to biti uspješnija od aktuelne vlasti i kako će to izvesti, već simplifikuje opredjeljenje glasača šaljući neracionalnim, emotivnim kanalima poruku da je vlast gora.
Patetika i populizam nisu zakonom zabranjeni u predizbornoj kampanji, ali treba isključiti svaku mogućnost da ulično nasilje postane uopšte opcija. Da se o tome uopšte razgovara. To se očekuje od odgovornih političara.
Sa druge strane, nekima je to osnovni predizborni program. Prije svega poslaniku Adamu Šukalu, koji je ovakvim temama bio zabavljen i ranije. Nakon istupanja iz skupštinske većine, koja je i njegovim mandatom od 260 glasova sa kompenzacione liste DNS, izabrala aktuelnu vlast i dala joj manevarskog prostora do kupovine tzv. papaka, koristio je metode dvojca Sinčić-Pernar. Radi se o sprečavanju deložacija korisnika kredita u švajcarskim francima, čime je pomenuti dvojac dospio do javnosti i hrvatskog parlamenta. Sve u svemu, ništa novo ili originalno.
Dakle, postoje ljudi koji čvrsto vjeruju da je neko ubio Davida Dragičevića. Ne neko, već najviši vrh države lično. Tu, sa politizacije, prelazimo na fenomen vjere.
VEĆE PRAVO NA DOGMU I PREČE PRAVO NA PRAVO
Sa Davorom Dragičevićem, iz ljudski sasvim razumljivih razloga, nije smisleno polemisati. Sa stanovišta bilo kakvog objektivnog pristupa ovoj temi, on je u sukobu interesa. Njemu se u javnosti mogu tolerisati teorije zavjere, pa i potpune kontradiktornosti i dokazano netačne tvrdnje; uz eksplozije emotivnog bijesa.
Problem je što to nije ograničeno na srodnike, već je to ponašanje osobina i većine onih koji se izjašnjavaju kao dio pokreta Pravda za Davida. Samo ukoliko im ukažete na neku objektivnu nelogičnost u njihovom vjerovanju. Ako odbacite ili problematizujete njihove izjave o sferama života, koje nemaju ama baš nikakve veze sa slučajem. Oni se, rekli smo to već, jako uvrijede i agresivno pokušavaju prevesti priču sa kriminalističke istrage, na područje ljudske patnje, roditeljske ljubavi, ujedinjavanja naroda, zločinaca iz rata, socijalne pravde, ratnih i poratnih profitera, te prelivanja na druge slučajeve neriješenih smrti i drugih vrsta nepravdi u društvu.
Sve to nerijetko sa proste diskvalifikacije govornika, njegovog proklinjanja i željenja mu „Davorove sudbine“, ide u čisto nasilje nad pravom na drugačije mišljenje, ali i klasičnu harangu, klevetu, uznemiravanje, kačenje mete i prijetnje fizičkim integritetom onog ko to mišljenje zastupa. Najprimitivnijim jezikom i tabloidnim argumentima.
Verbalni sukob i hvatanje za ruku, u jednom slučaju se kvalifikuje se kao „napad“, te je dostojan nenajavljenih protesta ispred Centra javne bezbjednosti Banja Luka, te uzvika: Ubice, ubice! Isto takvo ponašanje i retorika, često dosta gore od strane oca stradalog, podvodi se pod razumijevanje, empatiju i „ne daj Bože nikom“. Ovakav stav, osim što nije pravičan, mogu zastupati samo oni koji nisu za demokratsko uređenje, pravnu državu, a pogotovo se nisu našli u atmosferi linča.
Sve bi vam se to isto desilo, da probate ući u neki religiozni objekat i pokušate raspravljati o njihovom učenju sa stanovišta egzaktne nauke. Naprimjer da na Božić ili Vaskrs banete u crkvu i počnete uzvikivati da žena ne može zatrudniti bez penetracije, ili da medicina naučava kako je nemoguće da čovjek umre, pa za tri dana oživi. Upravo ono što se naziva „psihologija mase“, pri čemu se i oni koji se ne slažu baš sa svim izgovorenim, ne usuđuju javno reći svoje mišljenje iz straha od kaštige.
Ukoliko su, pak, nešto tolerantnije ličnosti, pri suočavanju sa protivuriječnostima u izjavama i djelanju, u odnosu na proklamovanje ciljeve, nepogrešivo jedinstveno izgovaraju sljedeće:
Ja mislim…
Možda je…
Nadam se da…
Zar ne misliš da bi moglo biti…
Šta ako…
I ključno za kraj:
Ja vjerujem!
RELIGIOZNI POKRET
Stoga, sociološko-kulturološki gledano, Pravda za Davida se pretvorila u neku vrstu religioznog pokreta, u čijem središtu je David. Antropomorfno božanstvo, ili svetac, kojem se daju osobine i značaj koji definitivno nije imao za života. U njemu se skupila sva tuga i jad ove ratom i stranom okupacijom napaćene zemlje.
Religioznoj karakteristici doprinosi jasna i jaka uloga motiva smrti, koja polučuje transedenciju. Slično, kao što pokojni predsjednik Milan Jelić nije imao nikakve zasluge u nauci i obrazovanju Srpske, a da bi se po njemu zvao fond koji stipendira studente. Izuzev što je preminuo u vrijeme mandata. Dovođenje u pitanje karaktera takve ličnosti, te njenog stavljanja baš u takav kontekst, krajnji je jeres u oba slučaja.
Patrijarh ovog pokreta je, logično, Davidov otac. Od samog početka kršten kao Tata Lav. On opet ima svoje apostole u „Dvanaest veličanstvenih“. Dvanaest mladih djevojaka, čiji simbolizam i polna isključivost u odabiru, izuzev broja 12, nije baš najjasniji. Uniformno obučene, dolaze pred skupštinu ili sa dignutim pesnicama stoje kao scenografija kakvu viđamo kod političara u pozadini kadra, prilikom davanja predizbornih obećanja.
TOTEMIZAM 5. OKTOBRA
Patrijarh ima i tri prvosveštenika: Slobodan Vasković, Borislav Radovanović i Daca Ratešić-Došen. U njihovo učenje nije dozvoljeno sumnjati, jer tada ste saučesnik u ubistvu.
Pokret ima i svoju himnu. Krajnje formulativnu, klinačku pjesmu, po matrici sjevernoameričkih rep muzičara, čiji tekst je metodom podražavanja kopiran do prepoznatljivosti izvora. To je, u opštoj masmedijsko-političkoj društvenoj histeriji, bilo dovoljno da Demofest, koji pjesmu pet godina nije ni primjetio, ali čiji je tekst smrću postao „proročki“, uvuče u privredno-političku kontraverzu oko uspostavljanja nagrade „Đakac“. I promjene političke stranke kojoj marketinška agencija radi kampanju.
Tu su čak i bajkoviti snovi o tome da će neko zaista, zvanično, Trg Krajine preimenovati u Davidov. Kako sada piše na vandalistički uzurpiranom (doduše jako lošem) javnom spomeniku stradalima u zemljotresu. Valjda nekad poslije izbora, kada se utvrdi koji je pojam bitniji.
U idolatrijskom sistemu, osim Davidovog lika na naljepnicama, transparentima i majicama, pokret posjeduje i svoj totem, u vidu isklesane drvene pesnice. Ona je, putujući od mjesta izrade kao štafeta mladosti, stigla na samopreimenovani trg, te smještena u oltar. On je u vidu srca na pločniku, u koji na početku skupa ulazi Tata Lav i pali svijeću. Nakon toga ide liturgija u vidu govora centralne ličnosti, čitanja pisama ili druge vrste verbalnog obraćanja još nekoga, zajedničkog pjevanja numere „Klinac u getu“, da bi se završilo horskim izvikivanjem utvrđenih slogana uz pozdrav uzdignutom i stegnutom šakom.
SVETI DUH
Sveti duh ovog pokre
.jpg)
