Izvor: NoviMagazin.rs, 03.Jul.2018, 20:40 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Intervju Bobo Jelčić: Ovo je vreme na koje se isplati upozoriti
Jedan od najcenjenijih autora u Hrvatskoj prvi put režira u JDP. O tome Zašto je poludeo gospodin R. i u kakvom okruženju živimo, govori za Novi magazin
Razgovarala: Aleksandra Ćuk
Bobo Jelčić, jedan od najcenjenijih autora u Hrvatskoj i profesor glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, posle 10 godina pregovora prvi put je režirao za beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište. Reč je o komadu Zašto je poludeo gospodin R?, prema istoimenom filmu >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << Rajnera Vernera Fasbindera. Dramaturgiju je radila Nataša Govedarica, scenografiju Aleksandar Denić, a u komadu igraju Boris Isaković, Nataša Tapušković, Dubravka Kovjanić, Milan Marić, Bojan Dimitrijević, Branko Cvejić, Vesna Čipčić, Feđa Stojanović, Jelena Stupljanin i Pavle Korać. Svi odreda pohvalili su Jelčića, istakavši da su radeći s njim prošli kroz jedinstveni proces, neki od njih kao Bojan Dimitrijević rekli su da su prvi put radili bez stresa, da je Bobo dubok i jednostavan. Taj poseban način na koji Jelčić radi s glumcima nešto je o čemu se mnogo govori, ali ga je i pored toga teško dokučiti, osim što posle odgledane predstave zaključite da niko nije pokušao da vas zadivi mistifikacijom nego vas glumci onim što demonstriraju na sceni pozivaju da komunicirate s njima, a posledično i sa samim sobom.
Koristi li pozorište danas dovoljno svoju direktnost, to što se dešava u određenom vremenu i za određenu publiku?
Ne, ne koristi je ili je koristi vrlo malo. To što kazalište ima nema nijedna druga umjetnost. Da bude ovđe i sad, neposredno pred nama, i da nam se obrati iz sadašnjeg trenutka, da kaže nazdravlje ako neko kihne u publici, potpuno nehotično jer mu je na primjer ušao topao zrak u nos. To bogatstvo trenutka potpuno je zanemareno. Kako da kažem, tu negđe počinje moje bavljenje teatrom. Ja moram imati odnos, moram komunicirati s publikom, moram im se obratiti ili suprotstaviti, ne mogu zanemariti njeno postojanje tu nadomak scene, njihovo prisustvo i reakcije. Kazalište može i mora puno bolje koristiti vlastite resurse. A prije toga, naravno, mora znati koji su.
Mnogo puta ste istakli da ono što radite mora biti i vaša duboka priča. Zašto je to ovaj Fasbinderov film?
Zato što je naš bekgraund takav. Ili sličan. Malograđanski. Srednja klasa u socijalizmu. Fotelja, trosjed i regal u dnevnoj sobi. TV radi, obitelj na okupu. Kako je lijep socijalizam iz svoje druge faze, sedamdesete godine. Privid obilja, moda sugerira glamur. Ta slika je slika kojom započinje ovaj komad. Majka, otac i dijete sjede skamenjeni na trosjedu. Kao i povratno da sve više postajemo upravo onakvi kakvi su nekad bili naši roditelji. Klasno, svjetonazorski, kako god hoćete. Doduše, mi sad imamo daljinski u ruci.
Glavni junak drame na prvi pogled bez nekog očitog razloga u završnici puca i poubija svoju porodicu. To ga na izvestan način čini sličnim sa junakom Kamijevog Stranca. Zašto ste vi izabrali da se bavite baš gospodinom R?
Kami svakako ima utjecaja. Kao i gomila egzistencijalističkog i u književnosti i na filmu, što je utjecalo na Fasbindera. Godara da ne spominjem. Zanimljivo, Fasbinder je često isticao Daglasa Sirka kao veliki uzor, specijalno kasnije kad je počeo snimati takozvane velike filmove, melodramskog žanra. U Strancu to ubojstvo ima ipak neki konkretan povod, ovđe kod Fasbindera je predmet jednog nataloženog frustrirajućeg materijala i vrlo je zapravo okrutno, bijes bez granice, stradaju najbliži. Dodatni naslov filma je Amok – malajsko ludilo, što u prijevodu znači stanje u kojem pojedinac usljed nekontroliranog bijesa neselektivno ubija sve oko sebe.
Zašto je gospodin R. važan za ovo vreme?
Ovo je Vrijeme na koje se isplati upozoriti. Priličnog i kontinuiranog privrednog rasta, ekonomskih brojki koje su potpuno promjenile politički diskurs. Mantra se u uspjehu, i rastu, progresu, kako državnom tako i individualnom. Fokus neoliberalizma je na pojedincu i njegovim sposobnostima. Sve radi za njega, a zapravo mu se stavlja sve veći teret na leđa. Zahtjevi postaju prezahtjevni, slabi otpadaju, kapitalizam se uvlači u sve pore, u unutarobiteljske odnose, za stol, u krevet i, što je najvažnije, na trosjed. Kod Fasbindera se to događa 1969, 25 godina nakon rata. Ovđe se kod nas događa ove godine, isto dvadesetak godina nakon rata. Šta ako čovjek ispadne iz tog kolosjeka, iz tog napretka sveopćeg – to je ono što propituje ova predstava. I kako živjeti i da li živjeti nakon toga.
Od koga najviše čujete tu blebetavu priču o progresu?
Pa ako pratite Vučićeva izlaganja, a to nije teško budući da je konstantno na televiziji, on gotovo svaki put govori o četiri, zarez pet nečega, nekih poboljšanja, nekih suficita, tako da se Srbija makar deklarativno pretvara u jednu ekonomsku činjenicu, puno više nego u sve one identitete koje ima sa sobom, što je, naravno, put svake kapitalizacije društva. Vučić zapravo želi tim progresom pretvoriti državu u jednu najnormalniju evropsku zemlju, a najnormalnija evropska zemlja je upravo ona protiv koje se buni Fasbinder, i na koju on reagira.
Mi zapravo taj sistem potkrepljujemo?
Da, i ne možemo iz tog kola izać. Naime, unutra smo. Već znamo koju košulju nosimo i koju ćemo čašu vina nakon kojeg jela popiti. Na taj komfor kapitalizam računa, u njemu, kao i u svemu, u suštini je ambicija. Da smo netko ko živi bolje nego drugi. U utakmici smo, a da toga nismo ni svjesni.
Kako mu se vi odupirete?
Pa evo, predstavom. Radim predstavu, pa onda nastojim da kažem sve ovo o čemu i sad mudrujemo, šta ću drugo, ili ovako sasipam gorčinu po intervjuima, ako me još neko želi slušati, a naravno da se pitam ima li sve to smisla. Ali opet, bolje je da govorim nego da ne govorim – tek to nema smisla. Ne bih li proširio krug istomišljenika, koji su bili istomišljenici i prije nego sam počeo govoriti. Ili nešto konkretno treba napraviti? Konkretnije?
Svaka vaša predstava je neka vrsta alarma. O kojoj vrsti uzbunjivanja je sada reč?
Usmjereno je na ekonomiju, na nagli privredni rast, progres, povećanje BDP-a, na društvo obilja. Obratimo malo pažnju na te i slične pojmove.
Živimo li Tiraniju izbora, kako je Renata Salecl nazvala svoju knjigu?
Još prije, osamdesetih, neko u nekoj zaboravljenoj knjizi to je nazvao – prividom izbora. Da su izbori zapravo prividni, ili su lažni, ili su jako kontrolirani. U toj knjizi još piše kako taj privid dovodi do tjeskobe usljed neodlučnosti šta da čovjek izabere, a to opet do frustracije, posebice onda kad moramo svoje izbore prilagoditi svojim platežnim mogućnostima. Moda je sve uniformiranija – u svakom gradu je jedna ulica koja je šoping-zona i gđe kupujete. Imate potpuno iste dućane u Zagrebu, u Beogradu, Moskvi... bilo gđe i zapravo svuda na svijetu imate istu robu. Gradovi, ulice i trgovi postaju isti i stvari gube na individualnosti ili gradovi na svom karakteru.
Kad kažete da gradovi gube na svom karakteru, kako na vas deluju noviteti u Beogradu u odnosu na onaj koji poznajete odranije?
Ne znam, ako mislite na Beograd na vodi – to mi se ne sviđa. To je, čini se, proizvod ove politike naglašenog nacionalnog progresa. Gospodin R. radi u jednoj takvoj projektantskoj firmi. On crta garaže od tih zgrada na Savi. Novi Beograd sad je dvostruko veći nego prije – ili mi se samo tako čini. Gradovi rastu svi, bujaju, ovi postjugoslovenski u skladu sa spomenutim društvenim napretkom. Građevinski biznis je očito jako unosna stvar.
Da se vratimo predstavi. Da li se trauma rata Fasbinderove Nemačke može preneti i na Srbiju. Kako vidite Srbiju i njeno suočavanje sa žrtvama, masovnim grobnicama, traumama rata?
Vučić želi da se to vidi, želi da se to čuje, zna šta se od njega traži i u tome je vrlo discipliniran. Strpljivo i predano to odrađuje, mada će, kad je bio u Hrvatskoj, prokomentarisati da svatko ima svoj kut. Da, ima, ali u tom slučaju nema katarze.
Završili ste svoj novi film Sam samcat. O čemu on govori?
O onom postbračnom, kad treba organizirati život sa đetetom, a bez bazične familije. Film je iz očeve, dakle muške perspektive. Žena, majka se ne pojavljuje u filmu. Koncentracija je dakle na ograničeno provođenje vremena oca i đeteta. On dijete dobiva u točno određene dane i za točno određeno vrijeme, što povećava njihovo međusobno neodustajanje i potencira, naravno, malo pretjerani strah da jedno drugo ne izgube usljed svakodnevne rutine.
Moglo bi se reći da ovo vreme utiče i na to da su se uloge u roditeljstvu izmenjale?
Zavisi od slučaja do slučaja, ali naravno, činjenica da muškarac može otići na porodiljno je veliki civilizacijski korak naprijed za sve. Tradicionalne funkcije roditelja se fleksibiliziraju, što je dobro. Zapravo je bilo neophodno. Muškarac, naime, sasvim odgovorno može zamijeniti ženu u nekadašnjim samo ženskim poslovima. Uostalom, i gej par može da usvoji dete, osim ako vam se, kao u Hrvatskoj, ne dogodi referendum protiv gej braka.
U Hrvatskoj su bili protesti zbog Istanbulske konvencije. Kako to komentarišete?
Desničari bespotrebno desničare oko bazičnih ljudskih prava oko kojih ne bi trebalo biti spora. Čak ni među desničarima, ali eto, mora tako, i gotovo. Čak i naše reklame za pivo izgledaju desnije nego ikad. Pune su nacionalnog naboja. Još uvijek smo duboko tradicionalna društva. Istanbulska konvencija je zapravo u punom nazivu, parafraziram, o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Moram li dalje objašnjavati.
Kazali ste da uvek radite predstave za određenu publiku u konkretnom gradu. Hoće li s tim u vezi ovdašnja publika prepoznati neke reference?
Pa evo, upravo takve reakcije su bile nakon premijere. Sve govori da je to doista bilo tako.
Dobili ste komplimente od glumaca, da je rad s vama jedinstven proces u kojem su mnogo naučili, a neki su, što je retkost, rekli i da je sve prošlo bez stresa. Kako vi to radite sa glumcima?
Morate znati šta želite i to je već ozbiljan deo puta. Morate poznavati psihološke mehanizme kojima možete ostvariti procese koje želite, šta i kako napraviti s kojim likom u kojoj situaciji. Nije dovoljno samo viđeti gotovu sliku scene, redatelj do nje mora doći nekim putem i, što je još važnije, održavati je tijekom dugotrajnog procesa proba. Znam da to zvuči općenito, ali bi nam trebalo puno više prostora za studioznije objašnjenje. Polako i oprezno gradimo poziciju iz koje će glumac moći đelovati. To je osnov sistema po kojem radim.
I granice?
Apsolutno. To u stvari znači staviti nekog u situaciju koja je zadana da nešto pita publiku, i viđet koji su to mehanizmi koji to proizvode, i radit s njima. Morate imati što konkretniju situaciju.
Postoji li neka replika koja sumira predstavu?
Ne mogu izdvojiti baš nijednu jer se u ovom komadu svi trude biti jako pristojni i razgovarat o temama koje ne zadiru ni u šta ozbiljno. Sve su rečenice jako banalne. Nema nijedne pametne. Sve je brbljanje, floskula, opće mjesto. Nemam ništa za sumirati. Oprostite.
Da li zbog toga gospodin R. poludi?
Možda. Ali ta je logoreičnost kojoj on nikako nije sklon svakako triger, kap koja prelije čašu.
.jpg)
