Izvor: Blic, 13.Mar.2002, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Drama o ludilu pre velikog ludila
Drama o ludilu pre velikog ludila
Ime hrvatske književnice Zorice Radaković svojevremeno je bilo poznato na prostorima čitave bivše Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije. Gotovo da nije bilo nijednog značajnijeg časopisa koji nije objavljivao ili preštampavao njene pesme. Zvali su je poetskom zvezdom osamdesetih. Imala je i svoje epigone. Njene prve dve knjige pesama rasprodate su u rekordnom roku. Naslućivala je dolazak rata, o čemu govori i naslov knjige pesama 'Bit >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << će rata', objavljene 1989. godine (kasnije prevedene i na makedonski). Kada je došao rat – sve je prekinuto. Zorica se nije mogla uklopiti u 'novi trend'. I dalje je pisala antiratnu, a ne ratnu poeziju i prozu. Iza sebe je imala pet objavljenih knjiga, bila je član Društva hrvatskih književnika, ali je bila u svojevrsnoj izolaciji. Mogla je objavljivati samo ponekad i ponegde 'na kapaljku'. Nakon višegodišnje izolacije nedavno se svojom dramom 'Susjeda' na velika vrata vratila na kulturnu scenu Hrvatske. Hrabro je zagrizla u 'odioznu' temu nacionalizma i demistifikacije rata, oslikavajući događaje i atmosferu nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine. Od sto dramskih tekstova prispelih na takmičenje bečkog pozorišta M.B.H. za najbolji dramski tekst sa područja bivše Jugoslavije, 'Susjeda' Zorice Radaković dobila je drugu nagradu. U tom bečkom teatru drama je (krajem prošle godine) doživela praizvedbu na nemačkom jeziku, a nedavno u (Šnajderovom) Zagrebačkom kazalištu mladih (ZeKaEm) praizvedbu i na hrvatskom jeziku. Bio je to povod razgovora za 'Blic'.
Kako ste se odlučili za 'odioznu' temu nacionalizma i demistifikacije poslednjeg rata?
- Ta me tema kopkala deset godina. Htjela sam objasniti kako je došlo do rata, pronaći njegov pravi početak. Pokazati sve ono što se događalo prije strahovitih razaranja i stradanja ljudi, prije ludila u kojem je sve moguće, kada nastupa politika koja nije odgovorna nikome. Za mene je to ključni moment, a ne sami rat. Osjećala sam potrebu da to iskažem. To mi je značilo nešto više od samog teksta, koji umjetnički može biti ovako ili onako napisan. A, deset godina je strahovito mnogo u životu jednog čovjeka i kada ima neku svoju privatnu tegobu, a kamoli kada je ta tegoba i društvena. Ma koliko bili intelektualno jaki, počinjete se raspadati, jer se društveni okoliš tako jezivo penetrira u sve sfere života, pa i u vašu privatnost, da je čovjek koji se ne želi prilagoditi nekakvim 'novim' stavovima, podleći razornoj medijskoj propagandi, osuđen na izolaciju. Ja sam na neki način proživjela tu izolaciju, jer se nisam htjela prilagoditi. A, moja je specifična situacija bila i u tome što sam biološki, po roditeljima, Hrvatica, a po prezimenu su me tretirali kao Srpkinju. Jeste li bili iznenađeni kada je Šnajder vašu dramu stavio na repertoar ZeKaEma?
- Šnajder je bio i u žiriju u Beču koji je dramu nagradio, no iznenadilo me je kada me pozvao i obavijestio da će je staviti na repertoar ZeKaEma. Tako se desilo nešto mnogo više od onoga što sam mogla sanjati – tekst je zaista sam sebi prokrčio put, jer do bečkog natjecaja Šnajdera osobno nisam ni poznavala. On je prepoznao tekst i hrabro ga stavio na repertoar, riskirajući da zbog teme izazove negativne reakcije, a možda i skandal. Radi se o jednoj od prvih, ako ne i prvoj drami koja opisuje uspon nacionalizma, atmosferu straha i svega što se dešavalo u glavama ljudi uoči rata. Sviđa li vam se više bečka ili zagrebačka predstava?
- Kao autoru teksta, kome je stalo da mu tekst ostane što vjerniji, moram reći da mi je draža bečka izvedba, jer je u zagrebačkoj tekst kraćen. Režiserka Ivica Boban imala je u početku otpor prema tekstu, jer odiše pacifizmom, a njoj su se (kako je izjavila i u jednom intervjuu) 'gadili pacifisti iz ratnih dana', no kasnije je savladala taj otpor i prihvatila tekst, ali je izvela neka kraćenja. Time je 'očišćen' veliki dio društvenog konteksta i priča se svela malo više na privatnu' priču glavne junakinje. No, ipak je ostao i dio društvene kritike, koji je publika prepoznala. To se može zaključiti i po reakcijama dijela publike i kritike, koja ne napada tekst, ali se prema predstavi odnosi suzdržano i hladno. Uz to se još zakotrljala zapanjujuća priča da tekst u biti ne valja, da su ga morali preuređivati! Zato mi je žao što u Hrvatskoj nije objavljen, da se vidi o čemu se radi. Objavio ga je samo novosadski časopis 'Scena'.
Verovatno biste želeli da dramu izvede još neki teatar sa prostora bivše Jugoslavije?
- Voljela bih, ne zbog neke moje taštine i ambicije, nego zato što bih željela da tekst zaživi u svojoj punini, bez kraćenja. U zagrebačkoj je verziji obuhvaćen znatan dio teksta, onoliko koliko je publika mogla primiti. No, željela bih da tekst zaživi i u nekoj drugoj sredini, koja bi zagrebačku situaciju iz moje drame prepoznala kao sličnu svojoj situaciji. Mislim da je tekst takav da ga se može prepoznati i u drugim sredinama. Kakva je sudbina izvođenja vašeg teksta u Beču?
- Drama je u Teatru M.B.H. imala 24 izvedbe, a upravo se desilo nešto nevjerojatno -: Narodno kazalište iz Beča izabralo je tu predstavu između mnogo predstava malih kazališta sa područja Austrije za prikazivanje (turneju) po bečkim općinama! Svrha je takvih turneja da se predstava približi običnom, malom čovjeku, koji rijetko ili nikako ne ide u kazalište. Za mene, koja sam pred dvije godine bila u dilemi da li da uopće šaljem tekst, to je naravno prekrasna vijest. Jeste li i vi u FAK-u ili sa suprugom Borom i ostalim 'fakovcima' nastupate samo ponekad?
- Nisam bila među sedmoricom članova stalnog kruga, ali sam bila među članovima koji variraju, koji im se povremeno priključuju, dok kriterij nije postao isključivo objavljena knjiga proze. Moja knjiga antiratne proze, u kojoj sam također govorila o nadolazećem vremenu rata, iako odavno napisana, još nije objavljena, mada je izdavač bio uzeo novac za njeno izdavanje.
