„Da” sigurnoj energetskoj budućnosti

Izvor: Politika, 09.Avg.2010, 00:13   (ažurirano 02.Apr.2020.)

„Da” sigurnoj energetskoj budućnosti

Godišnje se u svetu iz termoelektrana direktno u atmosferu ispusti više od 25 milijardi tona štetnih gasova

Naravno! Moj odgovor je jednostran, bez dileme, bez skrivenih interesa, ali ipak baziran na znanju koje sam do sada stekla. Nadam se, kada pročitate ovaj i druge tekstove o ovoj temi, da ćete i vi reći „da” kako cepanju atoma tako i sigurnoj energetskoj budućnosti Srbije.

Mnogima će verovatno prvo pasti na pamet da Srbiji ne treba novi izvor energije, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << da mi imamo neiskorišćene rečne potencijale, da možemo da gradimo vetroparkove, da u nedogled možemo da spaljujemo niskokalorični lignit. Nažalost, realna situacija u Srbiji je ipak malo drugačija.

U sastav elektroenergetskog sistema Srbije trenutno spadaju elektrane instalisane snage 8.355 MW (5.171 MW u termoelektranama na lignit, 2.831 MW hidroelektrane i 353 MW termoelektrane-toplane na mazut i gas), i 1.235MW instalisane snage u termoelektranama na Kosovu i Metohiji. Znači, laički rečeno oko 60 odsto električne energije dobijamo iz termoelektrana, a ostatak iz hidroelektrana. Rezerve i energetski resursi Srbije su veoma nepovoljni: rezerve kvalitetnih energenata (nafta, gas) čine manje od jedan odsto ukupnih rezervi Srbije dok preostalih 99 procenata čini pretežno lignit veoma niskog kvaliteta.

Da bismo uopšte imali predstavu kakvom snagom raspolaže nuklearka u odnosu na termoelektranu navešću nekoliko brojeva:

– Iz jednog kilograma uglja može se proizvesti 3 kWh, dok iz jednog kilograma uranijuma možemo da dobijemo čak 350.000 kWh.

– Termoelektrana snage 1.000 MW godišnje sagori četiri miliona tona lignita, a nuklearna elektrana samo 35 tona obogaćenog uranijuma (koji nakon upotrebe može da se preradi i ponovo koristi).

– Godišnje se u svetu direktno u atmosferu ispusti više od 25 milijardi tona štetnih gasova (sumpor-dioksid, SO2, ugljen-dioksid, CO2, čestice prašine itd.) iz termoelektrana, dok se otpad iz nuklearnih elektrana (oko 12.000 tona godišnje) brižno skladišti i danonoćno čuva i prati.

– U slučaju prerade otpada iz nuklearnih elektrana (što je tehnika već proverena i verifikovana), samo četiri odsto od 12.000 tona otpada iz nuklearki stvarno bi činilo otpad, dok bi ostalih 96 procenata bio uranijum i torijum koji se mogu reciklirati i ponovo koristiti u nuklearnim elektranama.

Moguće je da vas ove informacije nisu navele da se zamislite pa stoga i dalje verujete da Srbija ima druge izvore energije osim termoelektrana. Pokušaću zato da sagledam situaciju iz druge perspektive. Rečni tokovi Srbije su iskorišćeni maksimalno, pa se u budućnosti mogu graditi samo male hidroelektrane snage do 10 MW. Vetrenjače predstavljaju zeleni izvor energije, ali kao glavni problem navodi se pre svega nesigurnost u proizvodnji energije (vetar čas duva, čas ne), zatim cena gradnje s obzirom na to da jedna vetrenjača ima snagu do 1 MW, pa bi u zamenu za jedan nuklearni reaktor bilo potrebno izgraditi čak 1.000 vetrenjača! Sunčeva energija može u Srbiji da bude dovoljna samo za domaćinstva pojedinačno ali nikako za celu državu (a postoji i rizik da u jesen i zimu sunce neće sijati, pa šta ćemo onda?)

Kada se svi brojevi saberu i oduzmu, Srbiji neminovno treba (ili će trebati) novi izvor energije, pa se saradnja u oblasti nuklearne tehnologije javlja kao realna i praktično jedina mogućnost koju imamo. Istina je da Srbija nema sredstva da sama izgradi nuklearnu elektranu, a uporedo se u proteklih 20 godina desio veliki odliv stručnjaka iz oblasti nuklearne tehnike iz zemlje, zato se kao realno rešenje javlja upravo saradnja sa susednim državama. S obzirom na to da Bugarska planira izgradnju jedne takve nuklearke bilo bi, kako za naše stručnjake (kojih je u Srbiji malo), tako i za mlade istraživače, korisno da se uključe u projekat takvih razmera.

Jedno od glavnih pitanja kada se otvara diskusija na temu „Nuklearka u Srbiji“ jeste, pre svega, moratorijum na gradnju nuklearnih centrala, ali, složićete se, ukoliko želimo da gradimo nuklearku, nećemo je graditi ni sutra ni preksutra, znači potrebno je pre svega planirati edukaciju mladih ljudi i na fakultetima otvoriti odseke za nuklearnu tehniku kako bismo pre svega obrazovali stručnjake u tom sektoru. Neizostavno je formiranje odgovarajućeg nezavisnog regulatornog tela koje će pratiti i kontrolisati istraživače reaktora i nuklearne centrale u zemlji, pratiti uticaje na životnu sredinu i brinuti o zaštiti od jonizujućeg zračenja i nuklearnoj bezbednosti, upravljanje istrošenim gorivom i menadžment radioaktivnog otpada itd.

Ako bismo se uključili u izgradnju „Belene” elektrane u Bugarskoj, i ako bi se ispostavilo da je struja koju proizvede elektrana višak u odnosu na naše domaće potrebe i potrošnju, mogla bi se jednostavno prodati po skupljoj ceni i država bi samo tako zaradila više miliona evra godišnje.

*Student doktorskih studija na Češkom tehničkom univerzitetu,

Fakultet za nuklearnu fiziku i fizički inženjering

Marija Miletić

objavljeno: 09/08/2010

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.