Izvor: Danas, 21.Jun.2016, 13:20 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pronalaženje pojedinačnih propusta
Sličnom metodom izvrtanja istine služe se Vladimir Horvat i Igor Vukić u knjizi Jasenovački logori - istraživanja koja je opširno analizirana na prethodnim stranicama ovog našeg izdanja.
Osnovna im je teza da Jasenovac od 1941. do 1945. nije bio logor smrti, već samo sabirni, kažnjenički i radni logor, pa se ne bave utvrđivanjem ukupnog broja žrtava. Za ostatke žrtava koji su pronađeni u iskopavanjima šezdesetih i kasnijih godina Horvat i Vukić tvrde da nisu stradale >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << u ustaškom logoru do travnja 1945. godine, već u poslijeratnom logoru pod partizansko-komunističkom vlašću. Postojanje takvog logora uzalud se trude dokazati Stipo Pilić i Blanka Matković u trećem dijelu knjige Jasenovački logori - istraživanja, ali nakon 90 ispisanih stranica ipak korektno priznaju da čvrstih dokaza nisu pronašli.
Upravo dok dovršavamo ovaj tekst, prvih dana ožujka 2016. godine, pojavila se knjiga Tomislava Vukovića Kako je nastao mit u izdanju zagrebačkog Glasa koncila. Od svih revizionističkih autora Vuković se posljednjih godina najviše bavio kritikom poimeničnog popisa u obradi JUSP Jasenovac s 83.145 pobrojanih žrtava. Pronašao je pojedinačne propuste kakvi su neizbježivi u takvim golemim popisima koji se stjecajem okolnosti izrađuju tako kasno, punih 60-70 godina nakon zločina, a glavna je Vukovićeva zamjerka da u popisu ima veliki broj ponavljanih imena. Njegova je preuveličana procjena da ima oko 14.000 takvih ponavljanja i da je time povećana ukupna brojka stradalih. Jasenovački kustosi, koji kontinuirano rade na dorađivanju popisa, dokazano tvrde da duplikati nikad nisu utjecali na ukupan broj popisanih, jer se pri zbrajanju uvijek uzimala u obzir samo prvoimenovana žrtva, a ne duplikati. A kad su revizijom u proljeće 2015. duplikati uklonjeni, ukupni se broj jasenovačkih žrtava nije promijenio.
Dakle, osim Tuđmana u Bespućima, nijedan drugi hrvatski autor revizionističke orijentacije i ne nastoji utvrditi ukupni broj jasenovačkih žrtava. Traženjem pojedinačnih propusta u velikom popisu sugeriraju minimalizaciju približno utvrđenih brojki od 80 do 100 tisuća, implicirajući da su one preuveličane, izmišljene i u službi neprijateljskih političkih opcija.
Izuzev Tuđmanovih Bespuća, nijedna od spomenutih revizionističkih knjiga i nijedna iz dugog niza nespomenutih, sama za sebe, u hrvatskoj javnosti nije imala znatnijeg odjeka, ali su sve one zajedno, svojom brojnošću i upornošću u ponavljanju revizionističkih stereotipa, postale važan oslonac političkom revizionizmu u odnosu na ustaštvo i NDH, pa onda i tvrdnjama o mnogo manjem broju jasenovačkih žrtava.
Na prijelomu iz osamdesetih u devedesete Vladimir Žerjavić objavljuje dvije temeljne knjige o ukupnim žrtvama Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom prostoru: u njima utvrđuje da je u Jasenovcu, uključujući Staru Gradišku, ubijeno oko 80.000 do 90.000 ljudi. Nadalje, procijenio je da je među njima bilo 48.000 do 52.000 Srba, 13.000 Židova, 12.000 Hrvata, 10.000 Roma. Srpski statističar dr. Bogoljub Kočović, koji je živio u Parizu, potkraj osamdesetih godina, nezavisno od Žerjavića, obavio je statističko-demografsko istraživanje i došao do približno sličnih rezultata - da je u logorima u NDH život izgubilo između 150 i 200.000 Srba, što je navelo kasnije Žerjavića da (prilično logično) zaključi kako bi Kočović procijenio da je u Jasenovcu stradalo oko 70.000 ljudi.
Nastavlja se
