Izvor: Politika, 27.Jul.2014, 23:02 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tragom pradedove fotografije
Pričali su Dragomiru Drašku Topaloviću iz Brđana kod Gornjeg Milanovca da je njegov pradeda i imenjak prešao Albaniju, u zimu 1915. godine. Pričali su mu da je, u povratku, dojahao u svoje selo na dobrom pastuvu koga je oteo od nekog Albanca. Sva kasnija ždrebad u brđanskim domaćinstvima potomci su toga pastuva.
– Kako je oteo konja Albancu kad se posle Solunskog >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << fronta nije vratio preko Albanije? – posumnjao je Draško u priču koju je čuo. – Dao sam se u traganje i u drvenom vojničkom sanduku na tavanu naše stare kuće pronašao sam pradedovu fotografiju. Iskrzana, požutela, ali sasvim očuvan njegov lik.
Fotografija je bila na poštanskoj dopisnici. Sa naličja je, na nemačkom, pisalo: „Ratna zarobljenička pošiljka, Keniskbrik (Saksonija), Novi logor”. A na Dragutinovom vojničkom koporanu se jasno video zarobljenički broj 3656. I odmah novo pitanje: kako je pradeda prešao Albaniju, prošao Solunski front, a dopao ropstva i proveo u nemačkom logoru nekoliko godina? Znači, pradeda Dragutin nikako nije mogao da odstupi sa čitavom vojskom i, preko Albanije, dospe na Krf i Solun.
– Odlučio sam da rešim zagonetku. Otišao sam u kragujevački arhiv. Tamo zateknem jednog starca zadubljenog u papire. Vidim da je to čovek koji dosta vremena provodi u arhivu i ispričam mu što sam došao. Kažem mu da sam iz istorije učio o Prvom svetskom ratu, znam kako je bilo, ali ne mogu da rešim jednu porodičnu zagonetku. „Ništa ti, mladiću, ne znaš iz istorije. Nema to u tvojim udžbenicima, ali ćeš sad čuti”, rekao mi je, smeškajući se.
Tada je praunuk od starca doznao sledeće:
Kad je, posle Poćorekovog sloma na Ceru i Kolubari, na Srbiju udario Makenzi, generalštab srpske vojske je procenio da će teško moći da se odupre austrougarskoj invaziji. Zato je odlučeno, pošto su Bugari presekli odstupnicu ka Grčkoj, da se jedna elitna jedinica srpske vojske uputi preko Kosmeta ka Albaniji i obezbedi koridor za eventualno povlačenje. Ona se probila do Jadranskog mora, pobola srpske zastave na obali, a potom se vratila u Srbiju. Ima razloga da se veruje da su je na to primorali Francuzi i Englezi topovima sa brodova, jer bi povlačenje Srba pojačalo pritisak na njihove armije na zapadnom frontu. Očito je da tada ultimatum ruskog cara zapadnim saveznicima da prihvate srpsku vojsku i narod na svoje brodove još nije bio upućen.
– Znači, moj pradeda je bio u toj jedinici, u povratku zaplenio rasnog pastuva i na njemu dojahao u Brđane. Potom se priključio srpskoj vojsci, imao je čin narednika, i ubrzo bio zarobljen. Nije on ni video Solunskog fronta – zaključuje danas praunuk Draško.
Da li je moguće da je pomenuta izvidnica srpske vojske, dva puta prešla Albaniju (neki njeni pripadnici i treći put), a da to nigde u udžbenicima istorije nije zapisano? Čak ni u fakultetskim knjigama i skriptama?
– Diplomirao sam istoriju, dobar deo radnog staža sam se njome bavio, ali na takav podatak nisam naišao. Sad prvi put za to čujem. Međutim, sasvim je logično da jedan sposoban generalštab predvidi snagu srpske vojske naspram austrougarskog okupatora, uzaludnost otpora i postupi tako – kaže istoričar Borisav Čeliković kome smo se obratili da potvrdi ili opovrgne Draškov zaključak.
Praunuk Dragomira Topalovića se nada da će, posle objavljivanja njegovog otkrića, dobri znalci naše istorije o svemu reći svoju reč.
Boško Lomović
objavljeno: 28.07.2014.