Izvor: Objava, 24.Avg.2019, 11:06   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Putopis: neispričana priča (4)

LESKOVAC

Ulazak u Francusku je bio obeležen ambivalentnim osećanjima vođe puta, koji je istovremeno hvalio stanje drumova i kudio putarinu, koja je, prema njegovim rečima, bila značajno skuplja nego u Španiji. Francuska je zemlja vina, pa su se svuda oko nas pružali nepregledni nizovi vinograda, čini se, zaustavljeni samo dalekim, jedva vidljivim, Alpima. U posetu smo stigli u sedam časova izjutra. Naši domaćini su nam objašnjavali proces pravljenja parfema i sapuna, a nozdrve su nam bile pune aromatičnim mirisima čija su imena za mene strana. Tu smo kupili sapune, kao dar dragim osobama kući, a oni sa debljim novčanikom, i parfeme. Nakon obilaska fabrike mirisa, produžili smo prema Nici. U ovom mediteranskom gradu smo proveli čitav dan, pošto je vozačima bilo potrebno vreme za san i odmor. Pravo da vam kažem, bili smo nestrpljivi da krenemo kući, jer se umor polako, ali sigurno, akumulirao, rezultujući nervozom i povremenim čarkama. U Nici smo, kao i u ostalim gradovima, kupovali sitnice, najčešće magnete, a zbog njihove cene i nepažnje prodavaca, neki od mojih saputnika su ih uzimali „ispod žita“.


Nakon obilaska Nice i njene elegantne tvrđave, produžili smo za Monako i Monte Karlo, poslednje stanice našeg putovanja. Ova mesta definišu pojam raskoši, užitka i nejednakosti našeg sveta. Bunde i druga slična garderoba se prodaju po ceni koja redovno prelazi iznos od deset hiljada evra, a ulicama struje luksuzni sportski automobili, koji zajedno, verovatno imaju više „konja“, nego što je u divljini preostalo životinja sa istim imenom. Tu smo posetili i čuveni Kazino, gde se obrću nepojmljive svote novca. Ova finalna poseta je bila i najkraća. Odveć umorni, nestrpljivo smo čekali ulazak u autobuse, odmor i povratak kući.


Kao što se može i zaključiti, sate koji su nas delili do polazišne tačke, provodili smo u, ako ne snu, onda verodostojnoj imitaciji istog, te ih iz tog razloga i ne pamtim.

Deset dana od polaska, vratili smo se na isti onaj parking sa kog smo se i otisnuli u svet. Ovoga puta, delovao je još neuglednije i skučenije.


Tu sam se rastao sa ljudima sa kojima sam se, tokom prethodnih deset dana, zbližio. Pitanje je da li ću neke od njih ikad više videti. No, to je normalan sled događaja, i ne treba žaliti zbog toga što prestaje, već se treba radovati, jer se desilo.

Sat vremena nakon toga, isti onaj čovek što u magiji zvezda pronalazi inspiraciju, što šumskim stazama, tokom zimskih noći, hodi, a koji se, sasvim slučajno, naziva mojim imenom, sedeo je u svojoj fotelji, ispijajući jaku, tursku kafu. Do njega ne dopire više ništa. Možda samo lahor, koji pleše sa lišćem jasenova, dole, kroz otvoreni prozor višespratnice. I mesec. Pun, spreman da preuzme kormilo nad ovom našom planetom, i da je, kao i svi dobri navigatori od starine, povede u beskraj nepoznatog. Lahor, lišće, mesec nad horizontom, ukus kafe i sećanje, izazvaše u jednom razjarenom srcu privremen, ali dragocen, spokoj.


Lep je ovaj svet.

Aleksandar Stojanović