Izvor: Politika, 21.Feb.2014, 16:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Borba protiv kriminala i izbornih rivala
Zašto se saslušanje Branka Lazarevića dogodilo tek u izbornoj kampanji, iako je bivši šef kabineta Ivice Dačića trebalo da bude saslušan još pre godinu dana
Bivši šef kabineta Ivice Dačića Branko Lazarević pušten je juče da se sa slobode brani u predmetu u kojem se prvi put pred državnim institucijama >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << rasvetljavaju veze političkih struktura i organizovanog kriminala. Lazareviću je oduzet pasoš i zabranjeno da komunicira sa određenim brojem ljudi što je bilo dovoljno da se u političkim krugovima otvori velika rasprava – ima li među njima lidera ili kandidata za važne funkcije na predstojećim izborima? I koja bi još afera narednih nedelje iz tužilaštva ili policije mogla da se iznenada premesti u izbornu kampanju.
Dok se utvrđuje da li je narko-kartel Šarić dobijao policijske dojave zahvaljujući političkim vezama, u javnosti se pojavljuju nezvanične informacije o detaljima Lazarevićevog saslušanja, kao i spekulacije da bi mogao da dobije status svedoka saradnika u predstojećem procesu. Navodno je Lazarević kazao da je Rodoljuba Radulovića zvanog Miša Banana upoznao u kabinetu Ivice Dačića i da mu „izađe u susret kad mu nešto treba”.
Da li je Dačić znao da je Radulović visokopozicionirani član međunarodnog narko-kartela ili samo čovek koji se kretao u visokim političkim, poslovnim i intelektualnim krugovima u Beogradu, pitanje je na koje još nema odgovora.
Prvi put je javnost saznala za veze Dačića, Branka Lazarevića sa Rodoljubom Radulovićem zvanim Miša Banana početkom prošle godine, kada je procureo dokument o tajnoj akciji „Maroder”. Dačić je odmah priznao da je poznavao Radulovića, optuživši vrh policije da ga nije upozorio na kriminalne aktivnosti njegovog poznanika.
Brzo po otkrivanju afere, Radulović je osvanuo na poternici Interpola, a zakazano je i prvo saslušanje Branka Lazarevića koje je bez ikakvog obrazloženja odloženo. Bilo je to u februaru prošle godine. A onda je godinu dana malo ko pominjao ovu aferu – samo su povremeno tabloidi na naslovnim stranama podgrevali priču. Saslušanja Lazarevića su više puta najavljivana, zakazivana ali se „slučaj komedijant” pobrinuo da se Lazarević sretne sa istražnim organima baš dok se izborna kampanja zahuktava.
Policija je prvi put obavestila tužilaštvo o vezama Dačićevog kabineta sa osumnjičenim pripadnicima klana Darka Šarića još 13. januara 2012. godine. Tužilaštvo je godinu dana pre toga imalo iskaz Mileta Jerkovića, svedoka saradnika, koji je sada glavni dokaz u ovom predmetu, a cela priča vuče korene još od pre nekoliko godina, kada je policija presrela nekoliko prisluškivanih razgovora u kojima se pominju Lazarevićevi kontakti sa narko-kartelom.
Zašto se do juče čekalo sa saslušanjem Lazarevića, pitanje je na koje još nema odgovora.
Mnogi odugovlačenje istrage vide i kao posledicu stanja u policiji zbog kojeg javnost duže vreme negoduje i na koje je naš list uporno ukazivao. I u prethodnoj vladi je bila javna tajna da je MUP podeljen između DS-a i SPS-a, iako su svima usta bila puna depolitizovane policije. To je priznao i Dačić rekavši jednom prilikom da ni u prošloj vladi nije imao kontrolu nad policijom. Isto se ponovilo i kada je preuzeo premijersku palicu u koaliciji sa SNS-om. Tada mu je kontrolu preuzeo Vučić preko timova za istragu visokih slučajeva korupcije.
Ono što je najviše opterećivalo policiju je dugogodišnji sukob na relaciji Ivica Dačić – Milorad Veljović. Treba naglasiti da o postojanju ovog sukoba nikad nisu pričali ni sadašnji premijer, ni direktor policije: naprotiv, javno su u nekoliko navrata negirali postojanje loših odnosa.
Ipak, izvori „Politike” bliski Veljoviću otkrivaju da je prvi ozbiljniji sukob između Dačića i Veljovića izbio u maju 2011. prilikom hapšenja Radosava Savatijevića Keneta, člana Upravnog odbora EPS-a osumnjičenog za malverzacije i nelegalne radnje u Rudarskom basenu „Kolubara”. Dačić je, navodno, tražio da se on ne hapsi, osim ako pokuša da pobegne iz zemlje, već da se „obrađuje” u redovnoj proceduri. Sva je prilika da je neko iz policijskih struktura dojavio Kenetu da je pod prismotrom i da mu se sprema hapšenje, što je Savatijevića nagnalo na bekstvo. Operativci su tada zvali Veljovića koji je dao zeleno svetlo za hapšenje, pa Keneta hvataju na bugarskoj granici, zajedno sa zvezdom Granda Jelenom Kostov.
Priča dalje kaže da se Dačić žalio Mikiju Rakiću na Veljovića, jer je Kene uhapšen mnogo pre granice i da, navodno, nije ni hteo da beži iz zemlje. Traženi su snimci od granične policije da bi se utvrdila istina, ali su kamere nekako baš u to vreme bile pokvarene. Inspektori su ipak uspeli da dođu do snimka kolubarskog magnata i plejboja sa Ibarske magistrale na samoj granici.
Drugi, daleko ozbiljniji sukob se desio baš oko Branka Lazarevića, dve godine ranije. Izvori bliski Veljoviću tvrde da je direktor u više navrata upozoravao Dačića na Lazarevića i na neke ljude iz njegovog bliskog okruženja, navodeći da se ne bave baš legalnim poslovima.
Sve je kulminiralo na slučaju šuraka Branka Lazarevića, Nikole Dimitrijevića, za koga je policija pronašla dokaze da je učestvovao u pranju novca Darka Šarića. Slučaj je okončan daleko od očiju javnosti, tako što je Lazarevićev šurak priznao krivicu i dobio takozvanu nanogicu u kućnom pritvoru.
Sam Lazarević je posle toga napustio kabinet u MUP-u i pod nepoznatim okolnostima otišao na mesto ministra savetnika u ambasadi Srbije u Atini. Pojedinci tvrde da rastanak Dačića i Lazarevića nije bio prijateljski, dok drugi to demantuju.
Sukob između Dačića i Veljovića je posle toga tinjao, sve dok u javnost nisu procureli dokumenti o vezama Dačića i Lazarevića sa Mišom Bananom. Nije tajna da se kasnije Dačić najbližim saradnicima poveravao da nije isključeno da Veljović stoji iza toga, baš kao što nije tajna ni da je nekoliko meseci kasnije, kada je „Kurir” svakodnevno, 28 dana na naslovnim stranama držao Veljovića i njegove najbliže saradnike, okruženje direktora policije sumnjičilo upravo premijera da ima nekog udela u napadu. Ta kampanja „Kurira” o postojanju „policijske mafije”, da podsetimo, završena je povlačenjem Bogdana Pušića sa mesta zamenika načelnika Uprave kriminalističke policije. Pušića posle toga nije bilo u javnosti sve do prekjuče, kada se pojavio ispred zgrade MUP-a, sprovodeći upravo Branka Lazarevića na saslušanje u tužilaštvo.
Postoji škola mišljenja po kojoj se čitav niz slučajeva iz policijsko-pravosudne sfere sada polako premešta u političku kampanju. Umesto u institucijama, afere se otvaraju i zatvaraju u novinskim tekstovima i televizijskim emisijama. Koje bi afere mogle da se nađu u govorima političkih lidera do 16. marta?
Pored već spomenutog Branka Lazarevića, za Socijalističku partiju Srbije (SPS) se vezuju i slučajevi poput izdavanja prostorija u beogradskoj centrali stranke Darku Šariću za potrebe noćnog kluba „Vanila”. Zatim, SPS se dovodi u vezu i sa istragom poslovanja farmaceutske kuće „Galenika”, čiji je predsednik Upravnog odbora Dejan Backović, visokopozicionirani čelnik socijalista.
Ista stranka mogla bi da se suoči i sa pitanjima o poslovanju njihovih zapaženih finansijera poput Gorana Perčevića i Željka Žunića. O njima se pisalo već prethodnih nedelja u kontekstu onih koji su kreditima otežavali poslovanje Univerzal banke kojoj je na kraju oduzeta dozvola za rad. Uz sve to treba dodati i uvek prisutnu aferu „Kofer” koja je od 2005. godine nezaobilazna pri pominjanju imena Ivice Dačića, iako je u tom slučaju oslobađajuća sudska presuda odavno donesena, a sadašnji premijer je na tom suđenju bio samo svedok.
Nisu socijalisti, dabome, jedini kojima se zamera nešto što bi moglo da dovede do sudskog epiloga. Njihovog koalicionog partnera Dragana Markovića Palmu politički oponent Čedomir Jovanović doveo je u vezu sa ubistvom novinara Milana Pantića, ali je Marković potom prošao poligrafsko testiranje na koje je samoinicijativno otišao.
Sa druge strane, Marković nije ostao dužan Jovanoviću. On je lidera Liberalno-demokratske partije (LDP) ponovo suočio sa starim argumentom koji se pojavljivao i u prethodnim kampanjama: nikad do kraja rasvetljenim poznanstvom sa Dušanom Spasojevićem i Miletom Lukovićem, organizatorima ubistva premijera Zorana Đinđića.
I Demokratskoj stranci (DS) i njenom lideru Draganu Đilasu se mnogo toga zamera. Izgradnja mosta na Adi i sistem naplate javnog prevoza „Busplus” su već poznati slučajevi koji su se koristili i u prethodnoj predizbornoj kampanji. Sada se Đilasu otvara i ozbiljan slučaj poput izdavanja poslovnog prostora Pionirskog grada, koje potpada pod gradsku upravu, firmi „Emoušn”, u čijem vlasništvu Đilas ima bitan udeo…
Dušan Telesković
objavljeno: 21.02.2014.








