Izvor: BalkanRock.com, 29.Nov.2016, 15:45 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Dubravko Ivaniš (Pips, Chips & Videoclips): “Mudrost ne stanuje u najprometnijim ulicama”
foto: Nemanja Đorđević
Godinu dana je prošlo od kako su kultni zagrebački Pipsi pohodili Beograd. Novo druženje zakazano je za 3. decembar u klubu Elektropionir i tim povodom pružila nam se prilika da ponovo porazgovaramo sa “šefom” Dubravkom Ivanišem koji je još jednom dokazao da se takvi sagovornici ne nalaze svaki dan. O Žak Kustou koji plovi u novi album, twitteru, trajanju, ali i životnim istinama o “porno glumcima” legendarni Ripper kaže…
>> Pročitaj celu vest na sajtu BalkanRock.com <<
Balkanrock: Nakon što je “Walt” svojom eklektikom oduševio i kritičare i publiku uspevši da se nametne kao celina, a ne kao izdvojeni singlovi da li vas je mučilo pitanje “Kuda dalje?” kada je novi album u pitanju? Kad smo već kod toga, dokle se stiglo sa njim?
Dubravko Ivaniš: Upravo ovih dana izbacili smo novi song “Jacques Cousteau”. To je prava zimska pjesma, klasik. Razmišljao sam ako je ne pustimo sada vjerojatno bi vječno ostala „ispod radara“ jer nema pravi singl potencijal.
BR: Jednom si pomenuo kako dobra pesma laže, a loša sere. Da li to znači da iskrenih pesma nema? Koliko je zapravo moguće prosuti sebe u pesmi danas kada sve informacije i navodne emocije prvo podelimo onlajn?
Dubravko: Svijet pjesama i real life ne smiju imati dodirnih točaka. Svijet pjesama je svijet ideja, prostor koji nema predznak, razlikovno od svijeta materije koji je isključivo od plusa i minusa sagrađen. Pisati pjesme znači izostati iz materijalnog svijeta, ako je ikako moguće markirati ga. Treba se kloniti razglabanja o istini, pa stoga i o laži. Zato i mene ne treba doslovno shvaćati kad o tome pričam. Priča je jedno, pjesma drugo.
BR: Imali smo već Bitlse i Stonse u vašoj muzici. A s obzirom na to da je ova godina odnela Bowieja i Cohena da li postoji neki muzičar koga bi voleo da “obesmrtiš” u nekoj od svojih narednih pesama?
Dubravko: Jedini koga pjesmama nastojim obesmrtiti sam ja sam. Naime, pjesme ostaju, mi smo samo kosti i meso. Znaš, fora je doživjeti kako pjesme odu od svog tate, kako imaju neki svoj život nevezano za autora. Probajte se sjetiti desetak velikih pjesama iz povijesti muzike, bez guglanja barem polovici nećete znati „vlasnika“. O tome pričam, to je bit poslanja.
BR: Prilično si aktivan na Twitteru. Koliko je Twitter „lični ventil“, a koliko pomoćni alat za stvaranja Rippera, rok zvezde iz Pipsa?
Dubravko: Ja sam beznačajan tviteraš. Vrlo rijetko profil trujem promocijom benda, evo, trenutno imamo novi song, a nisam ga niti jednom riječi ni spomenuo. Pokušavam s drugih profila nešto ukrasti, za pjesmu naravno, ali mi baš ne uspijeva. Sve su to više-manje dječje egofokusirane persone, tajmlajn često izgleda groteskno. Jedna od ključnih determinanti nezrelosti i sjebanosti je upravo bezrazložna frekventnost pojedinaca na socijalnim mrežama. Mudrost ne stanuje u najprometnijim ulicama.
BR: Pomenuo si, upravno na Twitteru, da je normalno da se neki bend „razje*e“. Ima li razloga za strah da se to ne desi sa Pipsima?
Dubravko: Da, naravno. Bendovi zato i postoje da se razjebu. Ljudi zaboravljaju da su Beatlesi diskografski trajali tek 7 godina. Zaista mi nije ključno da Pipsi traju 100 godina, dapače, ne želim da traju niti jedan sat bez razloga. Velim, pjesme će ostati, i već su neke ostale.
BR: Kako uopšte dolazi do saradnje između tebe s i Yaye? Sedaš za instrument sa namerom da napišete pesmu koju ćeš „uvaliti“ njoj i obrnuto?
Dubravko: Muzika nastaje slučajno. Tražiš nešto, a nađeš nešto sasvim drugo. Ili greškom. Stvar je u tome da stalno tražiš, potraga je neprekidna i frustrirajuća. Pjesme uvijek radim samo za sebe, ali u “Trubaču” sam, primjerice, dobio ref koji ne mogu otpjevati, samo sam kreštao. Odmah sam skužio da je to Yayin ref.
BR: Da te neko postavi za ministra kulture RH, šta bi bila prva stvar koju bi uradio?
Dubravko: Ne pripadam niti ću pripadati nekom stadu. Zato je potpuno nemoguće da me ikad itko za nešto odabere. Mene su, zato jer su površni i nemaju pojma, prije 20ak godina proglašavali glasnogovornikom generacije – odmah sam abdicirao. Moja je odgovornost puno veća, uloga bitnija. Zato se ne dam uškopiti nekom titulom.
BR: Sa kojim bi mladim balkanskim bendom voleo da sarađuješ? Postoji li neki bend iz Srbije koji ti je dovoljno intrigantan da bi otišao na njihov koncert u Zagrebu?
Dubravko: Ne idem na koncerte. Porno glumci ne gledaju tuđe porniće, pa čak ni svoje.
BR: Ide li Ripper na tekme Dinama?
Dubravko: Ponekad.
BR: Da li bi Rippera „ćopila nostalgija negdje na pol‘ puta do Abu Dabija“ i ako da, šta bi rekao Ozzyju i Garfildu?
Dubravko: Stvarno bih volio da sam u životu sreo nekog svog Garfilda da me nogodupira bilo gdje, negdje u 3 p.m., može i u Abu Dabi. Dobro je otići jer kako bi se drugačije imao priliku vratiti?
BR: Koji bi svetski aktuelni bend stavio kao predgrupu Pipsima da možeš da biraš bez ograničenja?
Dubravko: Postoje sjajni bendovi, ali niti mi njima nikad ne bi bili predgrupa. Sad smo već malo prestari za to. Koncert je film, moraš u njega zaploviti. Imamo svoj flow, i sve što nije iz tog našeg filma, i prije i poslije, nam smeta. Zato sve manje trpim i svakakve grupne prigode. Osjećam da ne pripadamo tamo.
BR: Sledeće godine Pipsi pune četvrt stoleća, da li nam bend priprema nešto povodom toga?
Dubravko: Dosad nismo obilježavali niti jednu godišnjicu. To je tako opće mjesto, a mi generalno nastojimo izbjegavati šprance i izbjegavamo ponašati se kako bi svi. Ipak, ove godine imamo „Songbox“ , note koje smo napravili za 25 pjesama iz karijere i razmišljamo o jednoj konceptualnoj prilici kojom bi usput obilježili i našu „frtaljku“. Trenutno tražimo prostor i termin(e), kad to riješimo moći ćemo detaljnije o svemu.
.jpg)
