Izvor: Politika, 01.Dec.2007, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vozom prema Zapadu ...
Rođen sam u srcu Šumadije, na pola puta od Jagodine prema Kragujevcu, i to ako krenete putem uz rečicu Osaonicu. Nećete videti bog zna šta, tek nekoliko sela, kilometrima dugačka, razvučenih kuća ograđenih tarabom. I s leva i s desna dižu se ne visoka brda, šumovita, na čijim pokosima spavaju neorane njive obrasle u korov. U inostranstvu sam od svoje devete godine a da to nisam ni znao. Trbuhom za kolačima (jer kruha je ipak bilo), pokrenuli se moji roditelji vozom prema zapadu. Jesu >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << li znali ili samo naslućivali da Zapad počinje poslije Šida, tek oni se zaustaviše u Hrvatskoj, a nas, svoju djecu, ostaviše još koju godinu kod svojih roditelja. Kad se malo središe, dovedoše i nas. Tada sam prvi put vidio mnoge stvari – električnu lokomotivu, velegradske nebodere, pa Bg pa Zg, latinicu i nerazumljive dijalekte, a na kraju beskrajnu pučinu mora. Sjećam se tog mora tada, bilo je blještavo i svjetlo plavo i nekako bez jasnog kraja, a miris njegov ušao je u me i još ne izlazi.
Tada još nisam znao da ću tu u Rijeci završiti sve moje škole, da ću na njegovom Korzu proslaviti maturu, da ću se zaljubiti u jednu djevojčicu koja mi nije bogom dana bila, da ću se oženiti jednom drugom koja se u mene zaljubila i da će mi se tu roditi moje dvoje dječice. A sve se to dogodilo i još mnogo toga "Shvatih da je i to i sve ono odakle dođoh, moj zavičaj – moja domovina.
A onda odjednom kao grom iz vedra neba " sjedoh i ja na vlak, sam, djecu ostavih, dok se malo sredim – i krenuh, kuda nego na zapad, krenuh trbuhom za slobodom. Ali tada se zapad udaljio i pronađoh ga taman poslije alpskih tunela. Ne odoh dalje, tu spustih svoj kofer, udomih se u Austriji i to onoj Gornjoj tik uz njemačku granicu. I eto, opet i po drugi put nađoh se u inostranstvu. Nastavih tamo gdje sam stao – sredih se i djeca dođoše, odrastoše pa i ne odlaze više rado u svoj zavičaj, a niti ja u svoj...
A i kada odemo ponekad, a odemo jer ih još volimo, svaki put otkrivamo da su nam zavičaji sve dalji, i sve istočniji, sve je manje ljudi koji nas znaju a sve više onih koji se pitaju – šta hoće ovi, gde su bili kada je trebalo i kad je grmilo i kad je sjevalo. I u mom zavičaju i mojoj domovini sve smo više sami, pa kad se vraćamo i prođemo one iste tunele, djeca kliču "Eto nas kući "!" U mojoj djeci polako nastaje nešto novo, u njima vidim sebe kad kao dječarac prvi put ugledah more. Moja djeca postaju neka druga, razmišljaju nekako drugačije " budućnost svoju vezuju za onaj isti Zapad kojeg su još moji roditelji tražili.
I jasno mi je konačno da moj zavičaj više nije tamo gdje su moji preci rođeni – moj je zavičaj onamo gdje se rađaju moja djeca i moje djece djeca. Pitam se, hoće li i oni tražiti novi zapad, hoće li i oni krenuti trbuhom za nečim i ostaviti svoju djecu – dok se malo srede"?
ToM, Austrija
[objavljeno: 01.12.2007.]
.jpg)
