Izvor: Nezavisne Novine, 03.Apr.2016, 13:46 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Upoznati sebe: Lična priroda kao zrno života
Sve se vrti oko naše ljudske prirode, a mi je ne poznajemo. A kako ne poznajemo našu prirodu, ne možemo da dokučimo ni tuđu. Mi po sebi krojimo, reprezentujemo i oblikujemo svijet. Prema tome, parafrazirano bi bilo: što više znamo o sebi, o ličnoj prirodi, time će naše oblikovanje, naša reprezentacija svijeta biti opširnija i bogatija.
Ali već u samom početku donose nam zakone o tome ko smo i šta smo, kakav je svijet kojem pripadamo i kako da se odnosimo prema njemu. >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << Niko nema vremena da sačeka, da sagleda, da polako, kako to priroda zahtijeva, počnemo da izražavamo naše sklonosti, da otkrivamo sklonosti naše prirode.
Na primjer, dok sam u sjemenu, bilo da sam zrno pšenice, zobi ili riže lako se može pogriješiti i pomiješati jedno sjeme umjesto drugog, ali ako sačekamo da niknu počećemo razlikovati karakteristike njihove specifične prirode i spoznati njihove različite potrebe da bi sazreli i obogatili naš svijet. Svima je poznato i jasno da sjeme nosi u sebi svoje karakteristike, u svakome od njih je već upisana njihova istorija, gdje su rasli i sazrijevali, koliko su otporni na vjetar, kišu ili sušu. Ono što možda još nismo shvatili je veza između naše lične prirode, naše otpornosti i njihove. Ako je tom sjemenu udijeljena karakteristika nekom manipulacijom, recimo putem genetske modifikacije i manipulacijom kojom djeluju neke firme i čijim ekonomskim svrhama paše da stvaraju hibridno sjeme koje u sebi ne nosi klicu života i koje se ne razmnožava po sebi i od sebe nego po potrebi tamnih lobističkih potreba onda je zaključak dosta logičan: mi unosimo mrtvu hranu u organizam.
I naša priroda koja se do juče hranila klicama punim života sad se prilagođava. Sad se u razvijenom svijetu multipliciraju čudne bolesti, poznajem sve više djece koja su alergična na brašno, tijesto, na hljeb i zato se hrane tjesteninom koja se mora kupiti u apoteci. Slušam i neke moje prijatelje koji uzgajaju žitarice na biodinamičan način dok govore o prirodi jednog klasa žita, o tome koliko metara korijenja proizvede samo jedan klas (oko 15 m) da bi mogao da se razvija onako zdravo i visoko, da ne podlegne prvoj kiši i da ne legne na zemlju iza prve bure. To sjeme koje se tako jako i smjelo bori da iskaže svoje talente, svoje kapacitete sad moderna agronomija manipuliše i lišava svih dobrih karakteristika tjerajući svoju moć do nezamislivih krajeva. Njihova manipulacija djeluje na zrno, na zemlju, na ekonomiju, poljoprivrednika koji ne može ostaviti 100 kila pšenice ili kukuruza da bi to posijao iduće godine, on mora da kupi od i po cijeni neke firme ono što namjerava posaditi. Osim toga, ili bolje rečeno radi toga firma prodaje hemijsko đubrivo i uništava bezbroj vrsta insekata koji žive raznoseći po terenu različite vrste sjemena. Sav taj ciklus sjemena vezan za specifično podneblje, koji oblikuje i prilagođava svoju prirodu ambijentu, koji dopunjavaju svoje sastojke u interakciji s ambijentom, sve to dolazi u naš organizam, jača nas imuni sistem, čuva naše zdravlje i našu zdravu prirodu.
E pa sada, slično tome što agrikultura radi manipulišući sjeme, dešava se za vrijeme razvoja nas i naše djece u ovoj kvazikulturi koja manipuliše našom prirodom oblikujući nas po njihovoj potrebi. Kao "lobotomizirani" ponašamo se i radimo po klišeu nekih "specijaliziranih idiota" ne boreći se za našu specifičnu prirodu čak ni onoliko koliko to radi jedan klas pšenice. Navikli su nas da ne pričamo o našim potrebama: da se hranimo, da se volimo i da se razmnožavamo. Hrana nam treba da opstanemo, ljubav nam otkriva pripadnost nečemu što je veće od našeg ega i vodi nas onoj seksualnosti koja podrazumijeva selekciju, emotivnu i fizičku. A sad se hranimo mrtvom hranom, pijemo kafu bez kofeina, sir bez masnoće i tu je seks bez ljubavi i bez razmnožavanja. Ova kvazikultura nema duha, ali uspjela je lobotomizirati um.
Čovjeku treba tako malo da bi bio zadovoljan. Ali to malo vezano je za njegovu prirodu, za njegove duševne korijene bez kojih nije u stanju da zrije i da se bori protiv nevremena. Čovjeku treba razlog za ono što radi, pa ako radi neprirodno onda se tu gubi njegova ljudska priroda. Ako se ne borimo za ono što je naše sjeme sazrijevalo vijekovima da bi dospjelo do nas, onda se sigurno ne vrijedi boriti za bolji auto ili za neku titulu. Mi smo tkani od kosmičke materije. U nama je misterija i magija. Sve su nam niti povezane sa istorijom zemlje, planetom i zvijezdama. Šta ima bogatije, vrednije i ljepše od čovjeka koji prihvati u amanet tu obavezu prema svojoj, to jest opštoj prirodi?
Poštovani čitaoci, vaša pitanja za dr Nadu Starčević-Sabadini možete slati na mail deskŽnezavisne.com. Dr Starčević-Sabadini je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Milanu, smjer za psihologiju, i autor je metoda rada Makos21, efikasnog instrumenta u pronalaženju i ponovnom uspostavljanju ravnoteže zdravlja u sferi emocija. Autor je više knjiga.
Nastavak na Nezavisne Novine...
