Izvor: B92, 26.Jan.2009, 14:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
TOP 10 zagrebačkih restorana
Dobar restoran čini čitav niz elemenata: posluga, vinska lista, uređenje interjera i ugođaj, politika cijena, odnos restorana prema gostu (što je šire pitanje od posluge). Najvažniji je element, naravno, kuhanje.
Piše: Davor Butković
Izvor: Jutarnji.hr
Dobar restoran čini čitav niz elemenata: posluga, vinska lista, uređenje interjera i ugođaj, politika cijena, odnos restorana prema gostu (što je šire pitanje od posluge). Najvažniji je element, >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << naravno, kuhanje.
U ovom smo se izboru oslonili prije svega na kuhanje: kako na kvalitetu sastojaka, tako i na inovativnost menija.
Zbog ovog drugog kriterija na listu, na primjer, nije ušao Okrugljak, jedna od zasluženo velikih zagrebačkih restoranskih institucija, koji, međutim, nije bitno promijenio meni već petnaestak godina. Također, zbog kriterija hrane, vrlo visoko na listi nalazi se Prasac, uspješni andergraund pothvat Dina Galvana.
Po istom smo kriteriju uvrstili Soru koja ni po čemu drugom još ne funkcionira kao ozbiljan restoran; po istom smo kriteriju, naposljetku, postavili Trilogiju na mjesto prvog izazivača za ulazak među deset najboljih zagrebačkih restorana.
1. Marcellino
(Jurjevska)
Marcellino je već godinama bez ikakve konkurencije najbolji zagrebački restoran. Marcellino spaja vrhunsku, vrlo sofisticiranu i relativno modernu hranu s odličnim servisom, elegantnim ambijentom i vrhunskim vinima (doduše, uglavnom u sektoru šampanjaca i velikih bordoa, što je, naravno, nedostatno).
Vlasnik i šef Marcellina Mario Čerhak uskoro će, u prostoru ispred Marcellinove blagovaonice, otvoriti Hugo.
Hugo bi trebao biti restoran s Čerhakovim interpretacijama popularnih međunarodnih klasika, od talijanskih standarda, preko fusiona, pa sve do Kyota, s otvorenom kuhinjom, i, napokon, s nešto ekstenzivnijom vinskom listom. Rene Bakalović ovih mi je dana rekao da Hugo izgleda neodoljivo atraktivno.
2. Prasac
(Vraniczanyjeva poljana)
Prasac je klasičan primjer andergraund projekta koji je svojom popularnošću vrlo brzo postao meinstrim, baš kao veliki rok end rol bendovi. Nadamo se da će Dino Galvano sada, kada se za njegov mali Prasac formiraju liste čekanja, utjecati na zagrebačku restoransku scenu.
Nadamo se, dakle, da će Galvanov uspjeh natjerati i druge restoratere da pripremaju što svježiju hranu, da što češće mijenjaju menije i shvate da se vrhunska hrana može prodavati i po umjerenim cijenama. U Prascu sam posljednji put bio ovog utorka: okusi Galvanova kuhanja i dalje uzbuđuju i fasciniraju, bilo da je riječ o klasičnom frito mistu od mola i lignji, bilo da je riječ o "spaljenoj” panceti od gofa, s ponešto azijskih dodira.
Galvanova hrana naprosto pjeva.
3. Regent Esplanade
(Mihanovićeva)
Malteški glavni kuvar Džefri Vela zadužen je za oba Esplanadina restorana, skupi Zinfandel i svakodnevni Le Bistro, koji je prije nekoliko dana ponovo promijenio meni.
Zinfandel je, osim po ambicioznom meniju, poznat i po vrlo dobrom nedjeljnom branču. Velina hrana nešto je teža i agresivnija nego Fontaneleova (Mark Fontanel bio je prethodni glavni kuvar Espalanade), s katkad vidljivim engleskim utjecajima, poput, primjerice, izvrsne Bistroove pite od škampa i lososa.
Drugi moj favorit s novog Bistroova menija jest klasično kuhan rižoto s jakim raguom od vrganja i volova repa.
Oba Esplanadina restorana mogu se pohvaliti uvjerljivo najboljim konobarima u Hrvatskoj. Esplanada, međutim, zbog svoje izrazito neprijateljske politike prema vinima ne može konkurirati za prvo mjesto u bilo kojem ozbiljnom rangiranju restorana. U Esplanadi su čak i od jeftine, ali više nego pouzdane čileanske linije Casillero del Diablo uspjeli napraviti relativno skupo vino.
4. Takenoko
(Centar Kaptol)
U redu, Takenoko sigurno ne spada među restorane s najboljom hranom u Zagrebu i ovo je jedini slučaj na listi u kojem se nismo oslonili uglavnom na kriterij hrane.
Međutim, Takenoko, prvi zagrebački japanski restoran, toliko je uspješno, dobro vođeno i veselo mjesto, da smo ga naprosto morali visoko pozicionirati. To je jedini zagrebački restoran koji je doslovno svake večeri pun. Ima malu, ali inteligentnu vinsku listu s korektnim cijenama, odlične konobare i iznimno profesionalnog voditelja.
Pojava Sore mogla bi motivirati kuhare da iz sušija napokon izbace surimi, te da ukinu smrznute kozice.
5. Mano
(Gliptoteka, Medvedgradska)
Mano je još jedno hiperpopularno, veselo mjesto za izlaske, s katkad izvrsnom, ali, nažalost, nekonzistentnom hranom (osim kada je riječ o stekovima, koji su uvijek odlični).
Osim toga, Mano katkad ima problem s manjkom konobara, kao i s previsokim cijenama pojedinih vina. Naposljetku, suviše rijetko mijenja jelovnik.
Usprkos ovim zamjerkama, Mano je jedan od sasvim rijetkih zagrebačkih restorana u kojima se navečer možete dobro provesti i, najčešće, jako dobro jesti.
6. Špiček
(Zaprešić, Ulica maršala Tita)
U restoranu Tomislava Špičeka uspio sam ručati samo jednom. Naime, u Zaprešić imam vremena otići jedino nedjeljom, a Špiček je nedjeljom redovito pun, ako se ne najavite nekoliko dana unaprijed.
Međutim, taj jedan ručak kod velikog zagorsko-prigorskog šefa i danas mi je ostao u sjećanju: od blago začinjenih blagvi, pa sve do sladoleda s bučinim uljem.
Tomica Špiček trajna je vrijednost hrvatske gastronomije. Nadam se da je popravio vinsku kartu i da je skupio dovoljno novca da malo pristojnije uredi ne odveć inspirativan prostor svojega prvog samostalnog restorana.
7. Sorriso
(Boškovićeva)
Sorisso je već godinama najbolji podcijenjeni zagrebački restoran.
Sorisso je vrlo skup, relativno sofisticiran, jako često mijenja menije, kroz njega su prošli neki od vodećih hrvatskih kuhara... I nikada nije uspio postati mjesto o kojem se govori i za koje se traži rezervacija.
A to je šteta, s obzirom na to da se u Sorissu doista trude ozbiljno i pretenciozno kuhati.
8. Sora
(Neboder)
Sora je ovdje, kako smo već rekli, isključivo zbog hrane.
Pojedini sušiji u Sori ozbiljne su međunarodne klase, zubatac u kombu algama najbliže je autentičnoj kuhanoj japanskoj hrani od svega što sam kušao u Zagrebu i nekoliko stotina kilometara uokolo, a čak su i prolećne rolnice maštovitije nego drugdje.
No, sve ostalo u Sori još je jako, jako daleko od ozbiljnog restorana. Nadamo se da će Sora, smještena na apsolutno jedinstvenoj i jednoj od najboljih lokacija u Zagrebu, vrlo brzo popraviti druge bitne elemente restoranskog posla.
9. Baltazar
(Nova Ves)
Baltazar je već godinama nezaobilazno mjesto zagrebačke restoranske scene.
Roštiljski sektor Baltazara uvijek je pouzdan, janjeća pljeskavica malo je remek-djelo, a u ribljem dijelu katkad se mogu pronaći neke od uzbudljivijih riba i rakova u gradu.
Baltazar je, nadalje, jedan od rijetkih zagrebačkih restorana koji katkad drži svježe tartufe, a svježi vrganji se podrazumijevaju.
Baltazarova je vinska lista, nažalost, preskupa.
10. Kamanjo
(Gračanska cesta)
Goran Albini Kamanjo jedan je od najtalentiranijih kuhara. Kamanjov restoran, osim problema s politikom vina (koje, zapravo, ni nema), ima i povremene probleme s izborom hrane: nikada ne znate na što ćete naletjeti, što ima smisla u restoranu koji svakodnevno mijenja meni, ali ne funkcionira najbolje na mjestu s dugogodišnjim fiksnim jelovnikom.
Međutim, veliki škampi u Kamanju uglavnom su najveličanstveniji u Zagrebu, filei divljih brancina ili zubaca u preciznosti pripreme za klasu nadmašuju sve zagrebačke riblje restorane, a karpačo od tune podsjeća na vrhunski sašimi.
