Izvor: Nezavisne Novine, 01.Jun.2016, 21:28   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Sahranjuje neznance koji nemaju nikoga

Mitalal Sindi (83), iz indijskog grada Ahmedabad, nije bogat čovjek ni po kojem osnovu. Posljednjih šest decenija živi na ulici, a za život zarađuje prodavajući sitnice iz svoje rikše.

 Većinu zarade Sindi potroši na odavanje posljednje počasti i sahranjivanje ljudi, potpunih neznanaca, čije tijelo niko ne želi da preuzme. On je, bez sumnje, jedan od najhumanijih ljudi.

Neposredno nakon odlaska Britanaca iz Indije, Sindi je doselio u tadašnji Bombaj iz susjednog >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << Pakistana. Imao je 15 godina i radio je razne poslove kako bi preživio u ovom velikom gradu.

Nakon nekoliko godina provedenih u Bombaju, preseljava se u Ahmedabad, gdje je dugo imao svoju tezgu s voćem, od čega je i živio. Bilo je to vrijeme kada je upoznao Nijaldasa, takođe pijačnog prodavača, s kojim se vrlo brzo sprijateljio. Zajedno su dijelili dobro i zlo. Ipak, njihovo prijateljstvo je naglo prekinuto dvije godine kasnije, kada je Sindi pronašao svog prijatelja mrtvog.

Utučen njegovom smrću, Sindi je odlučio da ga sahrani, jer Niajldas nije imao rođaka niti porodice i niko nije želio da preuzme njegovo tijelo. On je na kraju odlučio da preuzme njegovo tijelo, obavi posljednju vjersku ceremoniju i kremira ga u blizini Ahmedabada. Tada je shvatio da svakodnevno u Ahmedabadu umire toliko ljudi, a niko nema da preuzme njihovo tijelo, niti ima ko da obavi posljednji vjerski ritual. On je odlučio da će biti ta osoba.

Bez obzira na vjeroispovijest, kada neko umre, a nema ko da preuzme tijelo, Sindi je jedini koji će to učiniti;

"Nema veze da li je ta osoba hindu, musliman ili hrišćanin. Za mene postoji samo jedna vjera, a to je humanost i u drugu religiju ne vjerujem", kaže on i dodaje: "Kada preuzmem nečije tijelo, pokušam otkriti bilo kakav znak ili simbol koje je vjere. Kada saznam vjeroispovijest, raspitam se za obred koji se izvodi pri sahranjivanju i to i učinim. Ako je riječ o hindu, njegovo tijelo nosim u krematorijum. Ako je osoba musliman, njegovo tijelo prebacujem u Jamalur, a hrišćane sahranjujem na hrišćanskom groblju", kaže on.

Takođe, uvijek prvo nastoji da pronađe bilo kakvu informaciju o pokojnikovoj porodici, ali vrlo rijeko uspije da im uđe u trag. Uvjeren je da mnogi od onih koje pronađe sigurno poznaju pokojnika, ali jednostavno ne žele da priznaju, jer će onda morati platiti sahranu.

"Za društvo to može biti samo obično, mrtvo tijelo, ali za mene je to nečiji otac ili majka. Eto, nisam imao priliku da prisustvujem sahrani sopstvenog oca, ali mislim da su svi ovi koje sam sahranio, na neki način, moja familija", kaže on.

Jedan obred sahranjivanja plati oko 1.500 rupija (23 dolara), a to odvaja od svoje skromne zarade. Za ovih šest decenija sahranio je čak 550 osoba i kaže da će to činiti do posljednjeg daha. On je uvjeren da je to jedna vrsta misije i predstavlja ispunjenje njegovog života.

Upravo zato njemu nikada nije bilo bitno materijalno. Zapravo, on se čak odrekao nasljedstva koje je dobio od svoje porodice. On ima četvoro djece, koji žive u kući i imaju svoj restoran brze hrane. Međutim, on ne želi da im smeta, već živi na ulici.

"Imam 83 godine i ovako živim već 60 godina. Zadovoljan sam svojim životom, jer mislim da mi je bog odredio da to radim. Ljudi iz gradskog vijeća me se uvijek sjete kada vide tijelo koje niko ne preuzima i drago mi je zbog toga", kaže na kraju on.

Nastavak na Nezavisne Novine...