Izvor: Politika, 27.Apr.2008, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
O integraciji, iz Dablina
Pročitala sam mnogo članaka i komentara iz ove rubrike, i uvijek me iznenade negativni komentari u vezi sa integracijom, pa evo da i ja dam svoj sud.
Banjalučanka sam, u Dablin sam došla prije 6 godina. Mislila sam da idem na godinu dana, da proputujem, utvrdim engleski, steknem neko životno iskustvo...Još sam tu...Prije mjesec dana napunila sam 25 godina. Radim puno radno vrijeme a već 5 godina se vandredno školujem, još malo pa ću da diplomiram. Nije da nije naporno ali je >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << vrijedno napora. Imam vremena i za druženje, čitanje, izlaske, i za kino i koncerte. Bar 2 puta godišnje negdje otputujem na odmor, u zemlje koje me privlače i koje su mi interesantne, i otprilike svakih 8 mjeseci odem kući na 10-ak dana. Sve ovo, školovanje, putovanja i ostale hobije i sve što me interesuje i ispunjava, sama finansiram, sa svojom prosječnom platicom, prosječnom, za irske standarde... Nemam irski pasoš, imam irsku radnu vizu u plavom BIH pasošu.
Volim Dablin jer sam tu odrasla nezavisna i (relativno) nesputana, grad u kom sam odrasla u pravom smislu te riječi, na svoj način, kako sam ja htjela.
Da li sam integrisana? Radim, studiram i družim se sa Ircima, i ljudima raznih nacija koji ovdje žive. Momak mi je Srbin kao i par drugova, čije su djevojke ili žene Irkinje. Djevojka s kojom se dugo družim je iz Hrvatske. Svako jutro čitam „The Irish Times” (a eto često i „Politiku") znam dobro šta se dešava u Irskoj, ono što me interesuje a i mnoge podatke koji su mi relativno nebitni. Ne idem u srpske klubove ali njih ovdje i nema (za razliku od recimo Ciriha), a i da ih ima, izabrala bih nešto novo, čega baš i nema u velikoj mjeri, ili uopšte, kod nas. Znam i pratim i «situaciju» kod kuće, fale mi porodica i prijatelji ali malo šta drugo. A planiram se i vratiti kući, kada za to bude vrijeme, dobro vrijeme. Nisam asimilirana, živim na svoj način u okvirima Irskog društva. Znam i poštujem i svoje i njihovo vrijedno poštovanja, a i Irci moje. Ircima s kojima se družim kupim poklon za Božić u decembru, oni meni u januaru, iako znaju da to nije naš običaj. Mali primjer ali značajan. Mnogi su čak i išli u Banjaluku i neke druge gradove bivše Juge na odmor, i bilo im je odlično. Prije par dana, tata moje drugarice (Irkinje) mi je dao na poklon teglu domaćeg pekmeza od šljiva, koju je donio sa puta iz naših krajeva.
Da sam ovdje došla starija, i zbog novca, bilo bi mi mnogo teže, to vidim po nekim ljudima koje znam. Obraćala bih više pažnje na stvari koje mi se ovdje ne sviđaju (a ima ih, ali čovjek može da ih primjeti ali i izbjegne) i teže bih se navikla na novo i odvikla od starog. Pošto sam rođena 1983. god, stari dobri život o kom mnogi pišu mi je poznat samo iz priče. Sada znam da sam odrasla u teškim uslovima, tada mi je to bilo normalno jer sam bila mala i za bolje nisam znala. Često budem srećna zbog toga jer nikada ne gledam u budućnost misleći i poredeći je sa prošlošću. Živeći kako živim, nikad se u potpunosti ne slažem sa mnogim stvarima ovdje (mogla bih o tome pisati satima), ni sa mnogim stvarima u Banjaluci (mogla bih pisati danima), ali to je sasvim normalno i ne utiče na mene negativno.
Što se tiče prilagođavanja u Irskoj, svjedok sam integracije, asimilacije i izolacije i na koji god se od ovih načina ljudi prilagode, često je u pitanju lični izbor. Izolovani su, iz mog iskustva, najčešće oni koji dođu samo zbog materijanog stanja pa rade, štede i čekaju bolje sutra i sami za sebe kažu da im život prolazi u čekanju. Živjeti u inostranstvu fizički a kod kuće mentalno je izolacija, najteža opcija koju mladi mogu da izaberu. Ta rastrojenost, i ovdje i kod kuće, ni ovdje ni kod kuće je često iracionalna i tužna. Stariji ljudi koji dođu iz nužde često ne nauče jezik i drže se zemljaka koji su mahom nametnuto a ne izabrano društvo, pa se, u nedostatku svakodnevnog životnog sadržaja i interakcije, osjećaju usamljeno i neprihvaćeno i pate za domovinom i zauvijek izmjenjenim načinom života. Kažem često, ne generalizujem. Izolovani su često i ljudi čija je religija i kultura njima jednostavno neuklopiva. Asimiliraju se oni koji ne žele da se vraćaju kući pa prihvate većinu ponuđenog u inostranstvu, osnuju porodice i krug prijatelja u novoj zemlji. Za njihovu djecu ne bih rekla da su zaboravili domovinu jer domovinu jednog, ili oba roditelja, nisu ni znali. Mogućnost asimilacije u irskom društvu bi bila priča za sebe s obzirom da je irski jezik skoro pa iščeznuo i da je mladim Ircima maternji jezik engleski, a i ako asimilacija nije samo prihvatanje tuđeg jezika, mnoge stvari počnu sa jezikom. Asimilacija u polu-asimiliranom društvu?
Ali da se vratim na temu. Integrisani žive u novom društvu, ne zaboravljajući ni odakle su, a ni gdje i zašto su došli, kao ja. Razlog odlaska, ili dolaska, je najveći faktor koji uslovi u koju će se grupu ljudi stopiti. Neko je pisao kako integracija ne postoji. Postoji. Ima dosta (ne i dovoljno) mladih ljudi mojih godina, koji su otisli u inostranstvo da se osamostale, školuju, steknu iskustvo i obiđu svijet a vrate se kući.
Istina, lakše se integrisati dok nemate porodicu pa imate više vremena za interakciju sa raznim ljudima, različitih nacija, ali i porodični ljudi su pisali u ovoj rubrici sa pozitivnim iskustvom integracije. Znam ovdje dosta mladih Srba koji samo pričaju kako je kod nas (u Srbiji ili Bosni) najbolje, kako smo mi Srbi najbolji i najplemenitiji, nose majice sa likovima «heroja» i smatraju se pametnima jer iskorištavaju ovaj sistem a tjeraju po svome. Takvi su polu-integrisani iz koristi, a izolovani iz principa ali im nije loše jer nađu sebi slične.
Ne postoji jedno pravilo za prilagođavanje naših ljudi u inostranstvu. Irska stvarno pruža šansu strancima da se uklope, i oni koji hoće, i koji se potrude, mogu da se školuju dok rade, a to je jedan od najboljih načina da se integrišu. Pouzdano znam da mnogi koji se žale da nisu prihvaćeni, nisu ni probali. Oni se mnogo bolje osjećaju ako vjeruju da ih Irci ne vole i ne žele. Naravno da i neki koji se trude da se uklope (uklope ne znači asimiliraju) nekada naiđu na ljude koji su ograničeni pa su im stranci za sve krivi (ili su imali loše iskustvo pa su isključivi) ali u svakoj naciji postoje ljudi kojima pamet ne brani takav stav. Pa ne treba da idemo daleko u inostranstvo za dokaz ove teorije. Mnogo mojih prijatelja Srba, koji su otišli iz Banjaluke na studije u Beograd, se žalilo na loš tretman i gledanje s visoka od strane Beograđana. Pa zar treba da generalizujemo da su svi Beograđani takvi? Do prije 30-ak godina, Irci su «bježali» u Ameriku jer u Irskoj nisu imali normalne životne mogućnosti, tako da ljudi koji se sjećaju tih dana razumiju strance koji im svakako bar ekonomski trebaju. A mnogima trebaju i kulturno i socijalno. Neki koji odrastaju u blagostanju ne vide to na isti način ali 'svako ima pravo da na stvari gleda iz svog ugla, makar iz tupog'.
Prihvatam da je u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj drugačije. Bila sam u Švicarskoj na par dana i neki Srbi koje sam tamo slučajno upoznala imaju drugačiji stav prema državi u kojoj žive, i u kojoj su često, rođeni. Ali ima i onih koji su slični meni, koji su došli gledajući u budućnost puni snova i nade. Takvi znaju da će prilike koje im se pružaju u inostranstvu najbolje iskoristiti ako se pravilno integrišu. Pri tom ne moraju da zaborave odakle su došli. Ja sam ovo sve pisala iz svog iskustva, sa stanovišta Srpkinje koja je u Irsku došla sa 19 godina, poslije rata i zla, bez ikakvih prednosti ili privilegija, sa 100 evra u džepu i integrisala se bez asimilacije i izolacije.
Mnogi čitaoci, vođeni lošim iskustvom, komentarišu ne imajući u vidu mlade Srbe koji su otišli u inostranstvo u posljednjih 10-ak godina da nešto vide, čuju i postanu samostalni, emancipovani ljudi širokih vidika. Ljudi koji su otvoreni prema kulturnom pluralizmu. Ljudi koji vjeruju da se imaju gdje vratiti, ako tako odluče. Ljudi kojima pesimisti često kažu da ne budu naivni i da sjede tu gdje jesu. Ljudi koji vjeruju da svoje pozitivno iskustvo u inostranstvu mogu nastaviti kod kuće. Ljudi koji gledaju samo naprijed.
Ova moja priča bi možda bila interesantnija da sam bila isključiva ali onda ne bi bila istinita. Jedino što bih mogla da konstatujem je da je nemoguće biti isključiv u definisanju života u inostranstvu. Definicija ima koliko i ljudskih sudbina ali integracija je zasigurno moguća. Svako je na kraju vođen sopstvenim težnjama i iskustvom.
S poštovanjem,
Mila Popović, Dablin, Republika Irska
[objavljeno: 28/04/2008]
