Izvor: B92, 02.Jul.2009, 15:35 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Massimo Savić - Vještina uskrsnuća
Vratio se u naše živote isprva diskretno – albumom obrada velikih balada iz muzičke istorije bivše države „Vještina", za koju u Srbiji nije postojala nikakva kampanja. Grupa pesama koja nas tera da plačemo, sećamo se vremena kada smo bili bolji ljudi i razmišljamo o manje profanim stvarima, postala je mini-senzacija golim kvalitetom kakav više ne očekujemo od ovdašnje muzike.
Piše: Branko Čečen
Foto: Vladimir Miloradović
Tekst >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << ustupio magazin "Wine Style"
Doživeli smo je pomalo kao neočekivani, gotovo nezasluženi poklon. Tako nam se iz osamdesetih mladi, osetljivi, čudni, ponešto blazirani Massimo Savić iz grupe „Dorian Gray", koji je na neki način, za Srbiju, nestao tokom devedesetih, vratio u novom veku kao samouvereni pevač, svirač, producent, kompozitor i izvođač kakvih nema baš mnogo u našem delu Evrope, a ako je suditi po nagradi MTV za koncertno izvođenje, nema ih uopšte. Stao je na svoje mesto na muzičkoj sceni tako čvrsto i autoritativno, da danas izgleda kao da je uvek tu i bio i da nikada odatle neće ni otići.
Rođen u Istri, živeo u nekoliko navrata u Italiji, jednom i u Australiji, Massimo je od vremena kada je radio u vinogradima da otplati majci električnu gitaru prošao uzbudljiv niz uspona i kriza. Bio je deo legendarne jugoslovenske muzičke rok scene osamdesetih i mnogo radio sa grupom „EKV" Milana Mladenovića; Goran Bregović mu je u jednom trenutku ponudio da postane član „Bjelog dugmeta", a Džoni Štulić je hteo da bude producent njegovoj grupi „Dorian Gray". Krajem osamdesetih sa Zrinkom Tutićem napravio je četiri albuma „lake" muzike, ali je paralelno (i pomalo šizofreno) radio na ozbiljnim i alternativnim muzičkim projektima („EKV", „Metal Guru"...). Na dens hitovima zaradio je dosta novca i mnogo umetničke griže savesti, a onda, veoma isfrustriran ratom i ubijanjem, pobegao u pravljenje reklama. Negde na tom putu sreo je suprugu i dobio ćerku i one su mu, kako i sam kaže, spasle (bar) karijeru.
Hvala im, zaista, jedino je na šta čovek može da pomisli dok sluša Massima, koga svi zovu Maks, kako peva na tonskoj probi u jednom beogradskom restoranu, gde je intervju i urađen. Sve žensko u restoranu počelo je nesvesno da se njiše, zatim ostavilo svaki posao i predalo se muzici. Taj bend iza njegovih leđa svira savršeno, taj Maks ni na tonskoj probi ne može da peva bez dubokih iskrenih emocija. Njihovi koncerti su danas, nakon albuma „Vještina II" (pola obrade, pola autorske pesme) i autorskog „Sunce se ponovo rađa", događaji koji po nekoliko puta napune „Sava centar" u Beogradu.
Tako su stvari u Massimovom životu polako došle na svoje mesto. Činjenica da toliko ljudi voli njegovu muziku, iako je ona veoma daleko od onoga što on zove „porno muzikom", možda, smemo da se nadamo, govori da bi i u našim životima moglo uskoro biti bolje
„Vještina" je nastala više iz spleta okolnosti, koje su Vas uputile na tu ideju, nego kao nešto planirano. Da li ste očekivali takav njen uspeh?
Očekivao sam da će biti popularno to kako ja defragmentiram pjesme na neke osnovne boje, pa onda složim od njih svoju sliku. Ali da će „Vještina" doživeti takav uspjeh, nisam očekivao.
Zašto mislite da se to ipak dogodilo?
Ako se defragmentira nečija melodija, nečija pjesma, a hoće se ostaviti nekakav autorski pečat, onda to treba uraditi do kraja, kako treba. Klasična glazba i dan-danas insistira na interpretacijama starih kompozicija. Imamo Ivu Pogorelića koji svira Šopena, ali ga svira tako kako ga niko ne svira. I dalje je to isti Šopen, samo je pristup različit. Ja ne radim ništa mnogo različito od toga. Ukoliko se pjesmi priđe sa poštovanjem, jer ne treba neki put pjesmu radikalno ni mjenjati, pa je profiltrirate kroz vlastite emocije, publika to prepozna ili ne. U ovom je slučaju prepoznala i ja sam znao da će to tako biti kada sam prvi put čuo album, jer je dobar. Ali nisam znao da će se formirati takva i tako velika publika za nju.
Interesantno je kako neki autori jako žele da obradite njihove pesme, a drugi prave probleme.
Ma ne, našlo se nekoliko ljudi, čak ne ni autora, nego osoba oko autora, koji su se nešto tu našli pogođenima, jer ne poznaju pravu stranu cjele stvari i te su rijetke situacije uglavnom rješene jednim razgovorom. A ja mogu obraditi koga god hoću, samo da napišem ime autora, ne moram tražiti nikakve dozvole. Međutim, ja sam kontaktirao autore ili sam znao da su blagonakloni prema cjeloj stvari. Recimo, Džoni (Štulić, prim. red.) je htio biti prvi producent grupe „Dorian Gray", toliko mu se dopadalo to što smo mi radili i jasno da mu je bilo drago čut kako smo „Graciju" napravili.
Slušao sam posle mnogo vremena „Dorian Gray" i vrlo se iznenadio. Ta muzika je puna „manje očiglednih", a jako dobrih rešenja i drugih kvaliteta koje čovek ne bi očekivao od tako mladih momaka kakvi ste tada bili.
I ja slušam, pa se čudim. Tu ima jako dobrih elemenata i jako mi je to čudno. Ko je bio taj mali koji je to radio sa osamnaest, devetnaest godina? Jesam to bio ja, ali se, gledajući iz ove perspektive, čudim tom klincu jer malo ljudi u toj dobi ima aranžersku i kompozitorsku zrelost da shvate da manje u aranžmanu znači više u zvuku. A mi smo to već tada shvatili.
Kada slušate „Dorian Gray", kako vidite sebe iz tog perioda?
Imao sam tada isti utisak o sebi kao i danas. Gledajući iz ove perspektive, perspektive čovjeka sa iskustvom, drugačije gledam na veselje muziciranja. Žao mi je što prije nisam znao stati na loptu i reći sebi koliko je to sve u stvari dobro, nego su me mučile razne sumnje – što će koji kritičar o tome napisati i slično. Previše me je usputnih, trivijalnih stvari smetalo da bih se prepustio onome što sam radio. Ali to je normalno kod svakoga u toj situaciji.
Sada na koncertima samo pevate. Zašto ne svirate?
I dalje sviram gitaru u studiju i svi žele da je sviram i na turnejama, ali nikako da se desi da uspemo da spremimo nastup u kome ću u nekoliko stvari to moći. Jasno da „Sjaj u tami" uvjek najbolje zvuči kada ja sviram gitaru, jer je to taj filing. Treba samo smisliti koje to pjesme mogu biti, jer volim da su mi ruke slobodne, volim prošetati po sceni. Nakon prvog albuma posle duge pauze („Massimo", 2003, prim. red), bio sam kao vezan na sceni. Imao sam gitaru, pedale, kablove... Previše je to posla za glavnog pjevača. Jedva sam čekao da naiđem na par gitarista svjetskoga kalibra, da mogu osloboditi se, raširiti ruke, zakoračiti slobodno po sceni. Trebate čut Alena Spadu, mog gitarista kako svira. Sve će vam bit objašnjeno.
Čini se da pomalo idealizujemo vreme u kojem je „Dorian Gray" radio. Ako malo razmislimo - i tada je bilo mnogo toga lošeg u muzici. Kako vi to vidite?
Pa je. Sve je isto. Jedino što... Ako ja pišem pjesmu ili scenario za film, moram biti svjestan da u tom trenutku neki anti-ja na svjetu razmišlja o istoj pjesmi ili istom filmu. Ako nekako ovladaju ovi anti-ja, onda imate problem. Zenit ljudske kreativnosti u osamdesetima je bio zaista fantastičan, ne samo kod nas. Novi val se desio u čitavom svijetu. U Americi su pre „Talking Heads" ljudi slušali „Van Halen" i nosili fudbalerke. Bili su „New York Dolls", „Dead Kennedys", ali sve zajedno... Slabo. U Engleskoj su se desili neki drugi bendovi. Kod nas su se desili „Šarlo", „Orgazam", „Kazalište", „Haustor" i ostali. Cjeli svjet je kolektivno išao napred. Sada cjeli svjet kolektivno malo stagnira, ali je svjestan vrjednosti koje su tu i koje predstoje. Ja sam ne mogu rješiti ništa, ali nas mnogo – može. Dok se ne desi tih „nas mnogo", ja mogu samo... Vježbati.
Ne oklevate da kritikujete „porno muziku", kako je zovete. Niste pravili baš takvu, ali ste bili „u komšiluku" sa „Benzinom" i još nekim pesmama i albumima?
Imam veliku sreću što mi ljudi zaboravljaju greške. Međutim, vraga bi ljudi zaboravili greške kada bi vidjeli da ovo što sada radim nije iskreno. Ovo je već jedno sedam-osam godina jedna iskrena priča. Ja sam se našao, radim sa čvrstim uvjerenjem, neću se pretjerano mjenjati i publika koju imam sada zna što može od mene očekivati. Uz to, tu je i pedigre nekoga ko je osamdeset i treće izdao prvi album. Znate, ljudi vole ići u restorane koji egzistiraju već stotinak godina.
Jedan mi je muzičar rekao da sluša Vaše albume samo da bi slušao koliko su, na razne načine, bolji od prethodnih. Da li vi to još uvek učite?
Svakog sam trenutka svjestan koliko ne znam. Sama premisa da znam da neke stvari ne znam, je dovoljna odskočna daska za buduća znanja koja ću apsorbirati. Možda to proizilazi iz tog mog malog kompleksa – nikad nisam bio pretjerano zadovoljan sobom, niti sam danas. Mislim, ja sam sretan čovjek, volim živjeti, ali u artističkom smislu mislim da nikad neću biti zadovoljan sobom. Užasno mi je drago što se u posljednje vrijeme puno družim sa Arsenom (Dedićem, prim. red.). Pored takvog jednog velikana čovjek se vrlo teško može pomiriti sa do sad akumuliranim znanjem.
Verovatno prva koherentna rečenica koju je moje dete izgovorilo bila je: „Praznici nam stižu", što je reklama koju ste Vi radili. Kako se sećate perioda u kojem ste živeli od reklama?
A joj. Velika očekivanja, čovjek radi sa najvećom kompanijom, „Koka-kolom", a onda čeka svoj honorar najduže od svih honorara koje je u životu čekao.
Možda zato što su znali da ste uporedo radili i za „Pepsi"?
Radio sam i za „Orbit" i „Brooklin" žvakaće, isto uporedo. Ma nije zbog toga, već su takve te velike korporacije. Ma oni su znali, bili su svjesni, ja sam im svima to rekao, da radim i za „Koka-kolu" i za „Pepsi" jednovremeno. „Pepsi" je tada imao ugovor sa „Ratovima zvjezda – nove generacije", koji su tada kretali, a njihov PR, zadužen za kvalitetu reklame našao je u meni nekoga ko će biti i Dart Vejder, i klinac, i čuvar u kinu, tako da sam nekoliko glasova uspio sam napraviti za reklamu, tako da se ne osjeti da se radi o istoj osobi i ti su ljudi bili jako zadovoljni poslom koji sam napravio. Tako sam prehranjivao svoju obitelj, a nisam morao ići na koncerte do fronta ovog, do fronta onog... Što mi se gadilo. Ta jedna indiferentnost prema ljudskom životu i budućnosti uopšte, mi se gadila. Mislim, ja sam znao, pametan čovjek zna da će svi ratnici biti prevareni, to je uvjek bilo i bit će. Svoje ratnike je prevarila najbogatija zemlja na svjetu, Amerika, pa ih nećemo mi prevariti. Svi su ti ljudi otišli u rat, ostavili tamo ruke, noge, glave... Srce. Prevareni su, a užasno su žustro i lako uzimali tuđe živote i sada ih stižu posttraumatski stresni sindromi. To samo govorim zato što ja nisam htio biti dijelom toga i nisam bio. I drago mi je. Zato nemam taj neki nepotrebni osjećaj krivice.
Kada vam je Goran Bregović nudio da uradite album zajedno?
Jao... Nisam baš siguran, mislim da je to bilo osamdeset devete godine. Završavala se njegova suradnja sa Alenom Islamovićem i Bregović je imao ideju da budemo nas dvojica zajedno naprijed sa dvije gitare ispred benda. Jedno drugačije „Dugme".
Zašto niste pristali?
Raznih je bilo razloga, ali jedan od najbitnijih je bio taj što je meni dobro bilo i samom. Tek sam kretao sa Zrinkom Tutićem, pravili smo „Stranca u noći", koji je danas kult. Nisam htio ugasiti taj veliki trud.
Da li Vam je žao?
Pa, nije mi žao iskustva, a arhivski mi je žao što nema jednog takvog dvojca u muzici.
Čime vodite publiku kroz koncert?
Pa treba se prepustiti glazbi... Godinama nisam znao šta na koncertu reći ljudima, kako im prići. Još pre samo sedam-osam godina imao sam veliki problem u komunikaciji sa publikom. Ja sam mislio da to treba spremiti nešto, uvježbati. Ali, odjednom sam se bio u nekom trenutku opustio i počeo govoriti to što mi je tog trenutka na umu. Dakle, ako čovek misli da su mu misli OK i da ih može elokventno reći, onda to može iznijeti. Publika to osjeti i prati jaku figuru kroz koncert. Ali nisam nikada radio ono: „Ajdemo ruke, idemo ovako, idemo onako". Publika sa mnom puno diskretnije učestvuje u programu, ali zato puno ljepše pjeva. Često imamo situacije da publika pjeva na koncertu kao da smo vježbali.
Da li se publika razlikuje od mesta do mesta i od vremena do vremena?
Da. Prije svega u odnosu na to gdje nastupamo. A to je stara priča - uvjek smo mi iz Zagreba voljeli doći u Beograd jer, nekako, beogradska publika je, kako to da objasnim... Da bi bio opušten u društvu, uvjek treba biti u stanju našaliti se na sopstveni račun. A to Srbi vrlo često rade – našale se na vlastiti račun, a onda kreće zezanje. Dakle, pogledali smo ispod svoga praga i sad idemo dalje. U Zagrebu je priča sasvim drugačija, tu je sve u rukavicama: „Dobar dan, kak’ ste sused" i tako dalje, jedna glembajevska atmosfera koja je malo teža za koncerte. Ali, ja nemam problema ni tamo. Gdje god da odem, ljudi koji dolaze na koncerte su već isprofilirana ekipa koja tačno zna zašto je tu i ja znam zašto ih imam. Kod mene na koncertu nema ljudi koji su tu slučajno zalutali, a imaju sasvim drugačije namjere. Neko ili potpuno negira to što radim, ili potpuno prihvaća. Ovi što prihvaćaju su u salama u kojima nastupam.
Da li je to što neko kao Vi puni povelike sale u regionu vrsta signala da stvari možda idu na bolje?
Definitivno. Svjetsko je čudo to što meni ide kako ide, što toliko ljudi dolazi na koncerte. Naprosto je nevjerojatno što ja uspjevam napuniti „Sava centar", i to ne sa podjeljenim kartama, već ljudi daju pare za to. Imam osjećaj da se radi o nekom napretku i usudio bih se pomisliti da je to što mi radimo vrlo kvalitetno u odnosu na to što se radi kod nas. Ulažemo puno rada, truda, vremena i novaca u to što radimo, u dobar zvuk. Ovo je ipak jugoistok Europe, čovjek ipak ne očekuje ovdje sofisticirane ljude. A oni se, unatoč tome, uvjek nekako pojave.
O VINU
Volim vino. Imao sam u Istri i svoju malvaziju, takozvanu „rimsku" malvaziju. Ima jedna loza u Istri, koja potiče direktno iz rimskog doba. To je malvazija neiskvarena i potpuno prirodna, koja jednu godinu popusti pred prirodnim elementima i raznim životinjicama, a druge ne popusti i onda daje strahovito vino. Znao sam imati po pedesetak do sto litara svog vrhunskog vina, ali kad čovjek ima tako malu količinu grozdova, onda si može dopustiti da u devetom mjesecu, na takozvano „bablje ljeto", iznad svakog grozda ukloni list da mu sunce da baš onu brončanu boju od kakve želimo praviti vino. Tako sam nekoliko godina imao svoju vrhunsku malvaziju.
