Izvor: Nezavisne Novine, 11.Avg.2015, 22:01   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kampania -što južnije to ukusnije

Nikad nisam bio od Rima južnije. Što bi rekli što južnije to tužnije, mada u ovom slučaju za mene je bilo što južnije to ukusnije.Ali ovog puta sa Rimske glavne željezničke stanice kačim se na brzi voz Avogiago i za okolo sat vremena si u "gradu sunca" ( Napulj). Voz puno sjevernih italijana, spremni za godisnji odmor negde na jugu italije. Skockani, nalickani, pedikir, manikir kako kod žena tako kod i muskaraca.

Prijatelj iz Londona Leonardo porjeklom napolitanac, čeka >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << me na Napoli Centrale ( glavna železnička stanica). Vručina me odmah udarila po izlasku. Taksisti naš stil, ko vukovi u papučama okupljeni oko jednog auta i čekaju turistu sa duplom tarifom da im uljepsa dan! Dobro dosli glavni grad regije Kampanje.

Ulazim u isčukan nov auto. To mi je prvo zapalo za oko. Nakon pola sata vožnje shvatio sam da su svaka kola oštečena od udara. Jednom rječju ovdje se terorise auto! Svi su pod nekim "speedom" kad sjednu u auto. Fiat Pande lete sa svih strana !.Kamo sreće da su brzi i efikasni u poslu van auta , Napulj  bi bio Cirih na Mediteranu.

I ako je bila noć, po uličnim lampama, svako može da vidi različite zone grada. Ako primjetiš da su ulice tammije i gdje baš kipi đubre iz kanti, znaci okreni auto. Đubre je uglavnom svuda na ulicama. " Izgleda da im nije sezona prikupljanja djubreta"

Zadnji put sam vidio te kratke betonske zidove sa iscrtanim armaturama pored puta bez znakova, slomjene ulične svjetiljke,nedovršene kuće bez krovova u radnčikm naseljima Gudalajare, Meksiko. Da mi je neko rekao da toga ima u Evropi u ovom vijeku ne bi mu poverovao.

Penjem se na vrh brda sjeverno od Napoli (Pozzuoli ) gde živi moj prijatelj. Malo selo pod nazivom Bacoli. Totalno druga prica .Terasa bez cjene. Čist pogled na tri poznata ostrva Procia, Ischia i Capri.

Nasmijana mama, već nas čeka, sa al dente ( polu živom) pastom "penne" na stolu. Pasta nemože biti prostija. Svjez sos od paradajza San Marzano i trodupla doza kremastog sladunkavog Riccota sira i flasa domaćeg maslinovog ulja za zalivanje.

Riccota sir često koristim u mojoj kuhinji ali ne ovako da mi se tanjir bjeli. Ustvari što je više riccote sira to je više ukusnije. Po tak vrućem danu, umjesto vina služilo se "Nastro Azzuro" hladan kao zmija u vinskim čašama iz flaše sa nesvakidanšnjom zapreminom od 0,66 litra.Mama Martina sa lijeve strane ti neprimjetno ubacuje na tanjir Napuljsku tradicionalnu Salsiccia (svinjska kobasica) na prazan tanjir. Poslije kobaje, rukola salata sa malim paradajzom je bila samo da očistis usta.

Pojedinačno serviranje prostih domaćih produkata i pijuckanje piva me odusevilo!!!!

Umoran od puta odmah u krevet. Sutra destinacija ostrvo Ischia! Rano ujutru sa terase, Mediteran te pozdravlja. Dole "grande mama" već je spremila doručak. Ponovo ista priča odvojeni prosti ukusi.Prosciutto crudo (susena prsuta) i Parmigiano sir kao parče stjene leži na tanjiru. Da otkineš komadić treba "bušilica za asvalt". Masline, sušeni paradajz i artičoke potopljene u maslinovom ulju. Kolač "Gato" je bio nešto nesvakidašnje.To je u stvari zapečeni pire krompir u plehu sa pancettom( slaninom) i buffalo mozarelom ( mladi bivoli sir) i od gore prezle. Tako prosto a tako dobro.

Napolitanci su poznati po cjelom svjetu da od nista naprave mnogo ukusno.  Prije doručka njegova keva počinje da nam radi parastos na stolu. U plastičnoj flašici sa sprejem, baš, kao ona, što frizeri koriste, nalazi se sveta voda iz Vatikana. Špricala nas je kao cvijeće u saksiji. Sav sam bio mokar.Leonardo mi kaže da je to klasična jutarnja rutina njegove keve. Inače ova kućerina je  kao manastir iznutra. Isus i Sveta Marija na svaki metar. Mali TV u kuhinji je 24 sata upaljen na kom je uvek neka misa uživo. Od bivše Jugolsavije keva samo zna jedno mesto a to je Medjugorje.

Dok je njegov tata Enzo ( ja sam ga nazvo Don Enzo) totalno u Berulskoni fazonu. Stari Grci au prvi naseili ovu vulkansku regiju koja je kipi od vrućih podzemnih voda i lava do današnjeg dana možes da se slikaš pored grčkih termalnih kupatila iz tog vremena . Njegov tata je iskoristio taj prirodni fenomen, i ispod kuće izbušio rupu, napravio grčko kupatilo sa saunom, stolom za masažu i otvorenim barom, na kom se nalazi česma iz koje konstatno "šiba" vrela voda. Umjesto vodomjera Don Enzo je okačio ogromnu plazmu da gleda FC Napoli.

Odmah poslije doručka, pravac pristanište. Don Enzo nas već čeka sa gliserom. Mama spremila sendviče "Svete trojce" ( mozzarella, pršut i domaća lepinja ). Zalizani pumpadžija sa roleksom ,Andrea Pirlo fazon nam napunio gliser do vrha i pravac na ostrvo. Ischia je sat i po vremena od Bacoil-a. More je puno različitih jahti, čamaca koji su se uputili ka ostrvu. Uglavnom to je popularna vikend destinacija za Napolitance.

To je ostrvo bogatih Njemaca i Engleza.Tu je blisko ostrvo Capri sa ljudima koji imaju još dublji džep .Oko ostrva su same plantaze školjaka.

Inače Ischia je termalno ostrvo.U isto vrijeme je zeleno ka da su Havaji. Na zapadnom djelu ostrva je mali riblji restoran “La Sorgente”  sa plažom iz koje izvire vrela voda. Prilaz toj plazi je težak, ali vrijedi se „pomučiti „. Tokom cjelog dana turisti leže u pličaku, kao morževi, namazani sa ljekovitim blatom.

Odradili smo dvosatni termin u blatu koji je platila majka priroda, zveknuli jednu salatu sa inčunima i kaparima  i nazad na gliser u "patrolu oko ostrva". Poslije finog krsateranje po plavom mediteranu, vratili smo se nazad u Bocoli.

Večernja varijanta nas je odvela u stari grad Napulja gdje smo tražili jednu od najboljih pizzeria u gradu. Pošto je Napulj rodni grad najpoznatijeg jela na svjetu, morao sam to da naručim. Odmah po parkiranju ispred restorana neki ogromni  starac nam iskoči sa baterijskom lampom iz mraka tražeći 3 evra za čuvanje automobila. Ja sam se otkinuo od straha. Nismo ga mogli odbiti. Restoran pizzeria "La Notizia" je bio naš izbor.  Po ulasku u restoran primjetio sam da su konobari  više ignoranti nego naše djevojke iz kada s proplanaka siđu u grad. Ako počneš da misliš ispred konobara šta ćeš naručiti, on će ti u tom trenutku poslati "demarš". Izgleda da Italijanski konobari počinju da se smeju jedino kad imigriraju u Ameriku.

Jedna od prvih originalnih pizza stiže na sto. "Zucca Pizza" U glavnoj ulozi parčići pečene tikve koja pliva u riccota siru poprskana sa djevičanskim maslinovim uljem  (8 eura). Druga pizza ponovo seljački fazon. Ovog puta klasična naša blitva sa svinjskom kobajom koju sam već jeo kod mame Martine. A treća poznata naša "sestra" Margarita na kojoj su ležale kugle mozzarele veličine jabuke. Inače 2004 Italijanski ministar agrokultue napravio EU standard za pizzu precnik 35cm, centralna debljina 1.5cm, krajevi 3 cm debljine u kamenoj pečnici od  250C .  Sve to ih je povezivalo tjesto koje je bilo na fazon naše vojvodjanske piroške. Ponovo ledeni lager Nastro Azzuro (pivo) je bilo kao prateći vokal. Kad sam pitao vlasnika picerie koja je tajna ovakvog ukusa. Matori mi odgovorio  kratko i jasno „ne koristim mnogo produkata, ali to što koristimo je najboljeg kvaliteta na svetu“.

Na slatkiše smo otišli iznad starog grada do Posilipo. Mali Caneloni napunjeni riccotom i Baba ( slično tufahijama).Kafa iz aparata, za koju takođe kažu da se rodila ovde, najavila je kraj večere. Nakon tako velike večere morali smo da se prošetamo po keju. Prelijepe žene maslinaste kože na sva strane. Ipak ne smije se zaboraviti da Sofija Loren potiče odavde. Panaroma skupocjenih jahti obasavja stari grad. To su same mega jahte.

Sljedeći dan je bio rezervisan samo za "istoriju". Poslije "svetog dorucka" otišao sam do Kume. Kuma je staro arheološko mjesto koje su sagradili stari Grci na netaknutoj kilometarskoj plaži gdje nema žive duše. Maslina do masline i tu po koji razvaljen kamen temeljac iz 8 veka p.n.e . Da budem iskren, u knjigam ljepše izgleda nago u stvarnosti. Izgleda da su italijani sve što je vredjelo prenijeli u Rimski muzej, a tu ostavili par "cigala". Prekino sam čas istorije i ponovo prešao na čas gastronomije. Ovok puta parkiro sam se u neku kafanicu pored kraterskog jezera čudne drečavo zelene boje koje se zove Averno ( inače legenda kaze da su to ulazna vrata za pakao).

Mala krčma puna ko oko lokalnih momaka. "Arancini di riso" je bio vrh vrhova. Pohovani pirinač sa graškom, mocarelom, bosiljkom u obliku ping-pong loptice klizi uz ladan lager Morreti (etika me podsjetila na nase Jagodinsko).

Sve u svemu, ako paziš kako voziš skuter, čuvaš novčanik u unutrašnjem džepu, ne rendas sir na pastu morskih plodova, ne piješ kapučino poslije 10 ujutru, mislim da ćes se provesti extra u Napulju.

Nastavak na Nezavisne Novine...