Izvor: Politika, 11.Apr.2008, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Gastarbajterska samoanaliza
Inspirisan tekstovima koje sam pročitao u ovoj rubrici, uhvatih sebe kako sam počeo da pretresam svoja gastarbajterska iskustva. Živim u Americi. Prije Amerike sam živio u Švajcarskoj i Njemačkoj. Te sam države napustio jer su mi dozvolile da životarim a ne da živim (privremene boravišne vize, ograničeno kretanje, ograničene radne vize".).
Imao sam sreće da dobijem zelenu kartu, i iako sam mogao da "izmajmunišem” (čitaj: prevarim sistem) bolje stanje u Njemačkoj, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << poniženja koja sam proživio su me natjerala da bez razmišljanja kupim avionsku kartu i dođem u Ameriku.
Svoja sam osjećanja pretvorio u konkretan cilj: Ne dozvoli da budeš ponižavan.
U Americi sam, već istreniran drugoklasnim tretmanom, nastavio sa "daj šta daš” poslovima. Nesvjestan situacije, mislio sam da sam već ostvario Američki san"imam posao, mogu da putujem, imam sretnu familiju i dobre prijatelje. Ali, nešto je nedostajalo. Domovina? Ne. To nije to. Moja nostalgija nije za mjestom, nego za dobrim vremenima koja su davno prošla.
Dugo mi je trebalo da shvatim šta mi je to falilo. Naime, otišao sam iz zemlje poslije završene srednje škole, na fakultet nisam mogao zbog lošeg finansijskog stanja. Snalaženje kroz život je počelo prije nego što sam imao priliku da se pitam šta ja to u stvari želim da ostvarim u životu.
Kada sam dobro razmislio, sebi sam onako "zapadnjački” zacrtao plan. Sam sam sebi postavljao pitanja i odgovarao na njih.
Želiš li nazad kući? Ne. Tamo nemam bazu da živim kako hoću.
Želiš li da radiš iste poslove čitavog života? Ne. Mogu ja i bolje.
A šta u stvari želiš? Da zadovoljim želju za samodokazivanjem. Dokazivati se drugima te ne vodi nikuda.
Šta to želiš da dokažeš? Da mogu završiti školu koju želim i naći posao u struci.
Nedostižno? Nikako.
Ova samoanaliza je u stvari integracija stranaca koju svaka zapadna zemlja očekuje od ljudi koji su došli iz nerazvijenih zemalja. Na žalost, neke zemlje ne pomažu da se čovijek integriše (Njemačka, Švajcarska...). Moje je mišljenje da nas te zemlje vide kao potrošnu robu. Isto se tako i ponašaju prema nama. Kao prema potrošnoj robi. Neke opet pomažu, ali se većina našega naroda ne da, pa poslije decenija provedenih u inostranstvu se i dalje osjećaju kao stranci iako su imali sve uslove da postanu prihvaćeni (integrisani). Ne želim da me pogrešno razumijete, svako je imao drugačije razloge da ovdje dođe. U glavnom su ljudi došli da "zarade za kola i kuću, pa da se fino vrate”. Uglavnom ljudi ovdje ostanu duže nego što su htjeli i mislili. Zbog takvih planova, oni misle nema svrhe da nauče jezik, školuju se ili "nedaj bože” nađu posao koji zahtijeva malo više od fizičkog rada. Taj je naš narod ni na nebu ni na zemlji. Taj isti narod ima istu prirodnu želju za dokazivanjem i jedino mjesto da se dokazuju je nazad u domovini" "Vidi kakva kola vozim, kakvu kuću imam, gdje sam bio na odmoru"”. Da li vam zvuči poznato? Molim vas, ne sudite im. Ne znaju za bolje. I nije njihova krivica. Ništa drugo nemaju, jer su ni na nebu ni na zemlji.
Moj je savijet svakome ko se upućuje u svijet da prvo vidi šta mu država u koju ide pruža. Na osnovu toga napravi plan šta hoćeš da uradiš bez zavaravanja.
Dolaziš na pet mjeseci? Vraćaj se kući nakon pet mjeseci. Dolaziš da postaneš doktor? Hajde u školu.
Na kraju svoje analize, zapitah se:
Da li sam pogriješio što sam otišao? Ne. Živim sretan život. Živim ga sada i ovdje. Kako mi se to desilo? Integrisao sam se.
Da li sam još uvijek „gastarbajter"? Ne. Ja sam kod svoje kuće.
Dejan Cvitanović, Čikago, SAD
[objavljeno: 12/04/2008.]
