Izvor: RTS, 01.Apr.2014, 21:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Život u Srebrenici dve decenije nakon rata

Gotovo dve decenije prošlo je od rata u bivšoj Jugoslaviji. Simbol stradanja u tom sukobu je Srebrenica, grad kojeg se većina seti tek 11. jula, kada se obeležava godišnjica masakra nad Bošnjacima. U tom gradu danas nema međuetničkih incidenata, ali nema ni posla ni velikog broja ljudi koji bi da se vrate.

O venčanju Bošnjaka i Srpkinje pre tri godine i dalje se priča kao o jedinom mešovitom braku sklopljenom posle rata. Dušica i Almir upoznali su se u Tuzli, gde su >> Pročitaj celu vest na sajtu RTS << oboje izbegli tokom rata: ona s majkom Srpkinjom iz hrvatskog Gospića, a on kao 15-godišnji dečak iz Srebrenice.

U julu 1995. godine nestala su šestorica njegovih ujaka - po jednom je njihov sin dobio ime Jusuf. Almir danas ima jednostavno objašnjenje kako su njegovi roditelji prihvatili da se oženi Srpkinjom: "Nismo mi svi isti ljudi".

Niko ih nije mogao pokolebati u nameri da se venčaju, pa ni Dušičina majka, koja je u početku negodovala.

"Kad smo se već uzeli ja i Almir, poslala mi je poruku da će da me se odrekne. 'Dobro', reko' 'odrekni me se!'. Ne može me se odreći, ona je mene rodila", kaže Dušica Salihović, i nastavlja: "I ja se njoj nisam htjela javiti jedno mjesec dana. Onda je ona poslala poruku da će doći da upozna zeta i tako je to počelo. Onda se više niko nije bunio".

Salihovići žive skromno u drvenoj kući koju su dobili kao pomoć povratnicima u Srebrenicu. I želje su im skromne: da Almir nađe posao, a Dušica da kupi kravu.

"Gdje mi se ukaže prilika da idem da radim, tu odem ljeti, radim. Kad snijeg pane dođem kući, budem sa njima i onako opet ljeti odem radim. Eto, znači kao sezonski radnik radim", priča Almir.

"Kad imaš sir i kajmak može se prodati, lakše se preživi. Malo on što zaradi malo ja što sira i mlijeka prodam i onda bolji je život. Ovako kad nemaš ništa, ne možeš i imati. Al' borimo se radimo, sijem baštu i kukuruz i grah", kaže Dušica.

Salihovići su među retkima koji su se vratili u Srebrenicu. Pored urušenih zgrada, u centru je i frizerski salon još jednog povratnika.

Dok brije Ljubišu, svog prijatelja od malih nogu, Ahmed Ustić nam priča kako se 2008. odlučio da s porodicom napusti Sarajevo, gde je imao i kuću i posao.

"Tamo sam više zarađivao, al' ovde imam više vremena za svoju porodicu, imam više vremena za sjedit sa svojim prijateljima, razgovarati. Tu me svako prepoznaje, imam svoj identitet", navodi Ahmed Ustić.

Međutim, većina preživelih Srebreničana neće se vratiti. Ratne rane su teške, nema ni posla, a u međevremenu su živote izgradili na nekim drugim mestima.

"I sve ih je manje. E sada samo nekakvim poslovima, nekakvim obezbeđenjem njihove egzistencije može se stvoriti mogućnost da se neko vrati, ali nekakvog masovnijeg povratka nema", kaže savetnik za privredu načelnika Opštine Srebrenica Ćazim Salimović.

Pre rata u Srebrenici je bilo oko 12.000 radnih mesta, a danas nema toliko ni stanovnika.

Nekad je bilo više Bošnjaka, danas više Srba, ali je i jednih i drugih malo - dva i po puta manje nego 1991. godine.

Nastavak na RTS...