Izvor: IstocnoSarajevo.net, 23.Feb.2011, 00:22   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Živa legenda - PROTO ŽUĆO

UVIJEK SA NARODOM I U DOBRU I U ZLU - prota Vojo Čarkić Iz arhiva, o našem sugrađaninu koji svojim vedrim duhom i danas pomaže mnogima. Ovo je kratka priča o velikom čovjeku koji zaslužuje da se o njemu više zbori... U predratnom Sarajevu malo ko nije čuo za popa Žuću. Glas o njemu daleko se čuo. U ratnom Sarajevu svi su čuli za njega, za protu Žuću. Glas o njemu otišao je još dalje.... godinama prije rata je, na samo njemu svojstven način, podsječao na postojanje pravoslavlja >> Pročitaj celu vest na sajtu IstocnoSarajevo.net << u prividno ateiziranom Sarajevu.
Iako lično poznajem mnoge predstavnike najrazličitijih konfesja, još nisam sreo čovjeka koji samom svjom pojavom, djelima i postupcima ukazuje na dvije prirode: ljudsku, odveć ljudsku, podložnu padovima i slabostima, i onu Višu, Najveću kojom se ljudsko biće uzdiže do Beskraja. Originalan i duhovit, kao vjetar je prelazio predratnim Balkanom i Sarajevom, ne propuštajući priliku da podsjeti na Gospoda kojem decenijama služi.
Sarajevski rečeno, bilo ga je svuda i čini mi se, ako bi se Gospod ponovo pojavio da bi među prvima krenuo tamo, pa šta bude...
Da se vratimo na sadašnje vrijeme. Proto Žućo ima svoje ime i prezime. Vojislav Čarkić. Kazuje o sebi: -Tako je. Vojo Čarkić, Zvani Žuuućo, rođen u Sarajevu, pa ek' ovi kontaju šta sam htio reć'!
Pitam ga da li će se vratiti u svoju crkvu koja se nalazi sa one strane mosta, naspram Grbavice na kojoj službuje? -Ne smijem lajat'! Odgovara.
 
CRKVA SVETOG GEORGIA NA GRBAVICI Za razliku od mnogih, on je ostao, ostao uz narod i iz njega izraslu vojsku... Nastavlja: "Drugog maja morao sam preći most. Inače ne bi bilo prote Voje, jer bi protu ubili. Proto je ostao na svom, i u svom. Kako smo ostali bez crkve koja se nalazi sa one strane Miljacke, odlučili smo da ovdje, na Grbavici, osposobimo neki prostor za ratnu crkvu. Očistili smo i opremili odgovarajući prostor i , Bogu dragom hvala, na dan Pokorova Presvete Bogordice, 14. oktobra po novom kalendaru ratne '92 godine služili prvu liturgiju... Crkva je posvećena svetom Đorđu."
"Ovdje su pomeni, krštenja, služba uopšte, služba na prvoj liniji fronta od koje smo udajeni malo, vrlo malo."
Pitam ga kako komentariše skorašnje krštenje jedanestero ljudi istovremeno koje je on izvršio na izričiti zahtjev novokrštenih (osim jedne trogodišnje djevojčice svi su bili odrasli).
Bljesnuvši odjednom govori: "Ovo krštenje je odavno ugovoreno i napokon se realizovalo i drago mi je što su živi i što nisu na groblju..."
 
MILJENIK VEĆINE BORACA Uočavam duboko skrivenu bol u pozadini plavih očiju koje su vidjele mnogo nesreće. Vidim plemenitog čovjeka koji duboko proživljava nesreću svoga grada i svoga naroda i čija povremena grubost samo prikriva biće koje se stopilo sa sudbinom naroda i njenog najboljeg djela, srpskih boraca... Mislim da mi je jasnija protina popularnost kod najvećeg dijela boraca: Treba samo malo prošetati sa njim Grbavicom i bićete svjedoci kako ga sa poštovanjem i bez kompleksa pozdravljaju borci skoro na svakom koraku.
Otkud ovolika popularnost kod ovih srpskih Lavova, napuštenih skoro od svih. Pitam. Odgovara tiho, kao da govori o nekome drugom: "Cjene me kao borca i saborca. Vojnog sveštenika koji je sa njima i na krštenju i na groblju i koji će ako Bog da sa njima dočekati pobjedu i slobodu... "
I dalje nastavlja: "Treba da se svi u Boga uzdamo da ćemo ostvariti vjekovnu ideju!"
Oče proto-pitam ga - da li je ovo kraj rata? Šta misliš?
Odgovara kratko: "Ne ovo je po mom mišljenju samo poluvrijeme." Vraćam se njegovom kontaktu sa borcima. Nastavlja: "Svake subote se u crkvi pravi pomen poginulim pripadnicima vojnih formacija. Pomenom ne damo da se zaborave i da oni zaborave nas..." Vraćamo se krštenjima: "Pozdravljam ratna krštenja jer mi stvaramo ne klerikalnu, već državu - epicentar srpstva i pravoslavlja. Ta krštenja pozdravljam i kao vojni i kao civilni sveštenik." Za kraj ovog kratkog razgovora poručuje: "Raduju me nagovještaji novih krštenja. Želim svima dobro zdravlje i srećan život. Da se ženite i udajete, da dajete Bogu Božije, a caru carevo - djecu da imate da bi proto Žućo imo šta radit' poslije rata..."
Tako govori proto Vojo zvani Žućo. Čovjek od akcije, sveštenik od formata. Zahvaljujući njegovoj svešteničkoj istrajnosti i upornosti, srpski dio Sarajeva ima svoju ratnu Crkvu, crkvu Svetog Đorđa. Pomenima koje on održava, porodice palih boraca, saborci i prijatelji su u duhovnoj vezi sa tim vitezovima. Bodrinom i revnovanjem privlači žive i sve nas osvježava svojim plemenitim duhom. Nezaobilazna figura ratnog Sarajeva, jednostavno - proto Žućo.
(nismo mogli saznati ime novinara koji je pisao o našem proti Žući)

Nastavak na IstocnoSarajevo.net...