Izvor: Nezavisne Novine, 11.Avg.2016, 20:17   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Željko Kopanja i ja

Godine 1996. bio sam dopisnik VOA (Glas Amerike). Nekako u to, nimalo dobro i turbulentno vrijeme, Glas Amerike se uvažavao i poštovao i važila je krilatica: ako je nešto bilo na VOA, ne treba sumnjati da je istina.

Glas Amerike je dominirao u BiH jer ste tih godina nakon rata, što nije bio slučaj sa drugim medijima, mogli jasno čuti šta o državi i njenoj sudbini misle građani, ali i političari, na svim stranama. VOA je početkom 1997.godine postao programski sadržaj za koji >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << su se otimale sve televizijske stanice u državi. Radio sam kao dopisnik VOA, na početku iz Zenice, a kasnije i iz Sarajeva. Ivica Puljić me je "izmislio". Pronašao, a nakon tri mjeseca provjere, što moje biografije, što znanja i umijeća, dobio sam tu dugo čekanu novinarsku akreditaciju VOA.

Tih godina novinare su iz jednog u drugi entitet vozili po državi i obezbjeđivali pripadnici mirovnih snaga. Njihove press-konferencije, sjećam se, održavane su u većim centrima, a novinare su sakupljali preko nekadašnjih ratnih linija i okupljali na jednom mjestu. Tako sam se početkom 1997. godine obreo u svojoj Banjoj Luci u kojoj sam dio predratnog života proveo kao student. I tada, sasvim slučajno u stalnoj potrazi da se nešto novo i drugačije objavi, pronađe, iskopa, nabasam na Željka Kopanju.

Upoznali smo se u nekoj od banjalučkih kafana, a i gdje bi se drugo dva,  jedan na početku karijere i drugi iskusan novinar i mogli upoznati. Moje interesovanje za Banju Luku i pojedine ljude ga je zainteresiralo. Saznao je šta sam radio i bio u ratu u kojem sam četiri puta ranjen. Nije mi zamjerio.

 Saznao sam i šta je on radio i bio u ratu, ali i saznao šta trenutno radi. Nije mi smetalo. Saznao sam i šta misli i kako razmišlja o državi i ljudima. Tada sam i čuo od njega za novi medij, "Nezavisne novine". Lako smo se i brzo dogovorili. Naredni put kada dođem u Banju Luku, radim intervju s tobom za VOA. O tebi i novinama. Pao je dogovor. I zaista... U, više se ne sjećam, stanu koji je bio redakcija ili u nekim prostorijama, za ovu priču potpuno nebitno, snimljen je taj prvi intervju Željka Kopanje za VOA.  Zvonio je. Onako kako je i moglo tih godina da odzvoni nečija riječ "s druge strane". Pokazivao je primjerke "Nezavisnih novina", koje će se, najavljivao je, prodavati u cijeloj državi, a ne samo u pola.

A zašto ovo pišem? Pišem zbog jedne rečenice. Rečenice koju su mi iz redakcije Glasa Amerike uputili tadašnji urednici i producenti nakon što su preslušali intervju. Tada, podsjećam, nismo još bili u mogućnosti raditi i slati na VOA video-priloge. Samo ton. Nema slike. Pitanje je glasilo: "Ko ti je ovaj Kopanja, jesi ti siguran da se nećemo obrukati, da nije neki sumnjivi, podmetnuti element, je li ovo stvarni sagovornik? Ništa o njemu ne znamo. Čudno govori."

A zašto? Zato što je taj "element" u intervjuu govorio o stradanju nesrba, pogrešnoj politici na sve tri strane, ali, priznajem, najviše je udarao "po svojima", ali i govorio o onome o čemu tada niko nije govorio - o ponovnom zajedničkom životu, državi, dijalogu koji je jako bitan i povjerenju koje će se morati vratiti i graditi među ova tri nesretna naroda. Pričao je o povratku, ljudima i sudbinama.

Ali i o "Nezavisnim novinama" koje će, s njim na čelu, na tome i insistirati, biti otvorene za sve ljude u ovoj državi, za sve strane. I tako je bilo. Država, ali i regija, čula je za Željka Kopanju. Kasnije se i VOA modernizirala i njegove izjave su bile video. "Sumnjivi element" je uspio. "Nezavisne" postoje i danas. I čitaju se.

Kasnije, viđali smo se rijetko, čuli tek povremeno. Taman dovoljno da vezu ne prekinemo. Nekada se njemu nije svidjelo šta ja radim, a meni kako "Nezavisne novine" pišu. Ali vezu nismo prekidali. Poštovali smo jedan drugoga. Ipak, on je meni zamjerio što se nikada, iako je uredno slao pozivnice, nisam odazvao da prisustvujem manifestaciji Izbora ličnosti godine. Ja njemu, posljednjih godina, da se jedini nije odazvao da uredi i vodi emisiju Ja biram goste na TV 1. Nije mogao, uvijek je glasilo opravdanje.

Kako god, zadnji put smo se dogovorili. Prvo on na TV 1, a onda ću ja doći na manifestaciju. I tako tri godine zaredom. On ne može, a ja neću.

Nažalost, ova emisija na TV 1 koja baštini i zagovara upravo dijalog među ljudima, a na čemu je insistirao i Kopanja, nikada neće imati odjavnu špicu sa njegovim imenom i prezimenom. Iskreno mi je žao. Ja još imam šanse da se pojavim na godišnjem Izboru ličnosti. Možda sad to i uradim. I bez pozivnice. I to samo iz jednog razloga... U njegovu čast. Odavno sam prestao da vjerujem u one što dobijaju nagrade, uglavnom vjerujem u one iza kojih ostanu konkretna djela. A iza Željka Kopanje su ostala. I oprostio sam mu za (ne)gostovanje u emisiji "Ja biram goste". Razlozi su bili opravdani. Samo da se zna...

(Autor je direktor programa TV 1)

Nastavak na Nezavisne Novine...