Izvor: Večernje novosti, 31.Jul.2013, 22:15 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Za kasom Kinezi veruju samo sebi
U SRCU Beograda, nekoliko stotina metara od Terazijske česme, a samo koji korak od renomiranih butika „Armanija“ i „Bluberija“, prošle godine je otvoren kineski tržni centar „La sorela“. Zanimljivo da se ovoga puta vlasnik Đan Šong Lu oslonio na domaće - srpske - radne snage, i na samo jednu Kineskinju. Ali to što jedino ona radi na kasi otkriva u koga gazda, ipak, ima najviše poverenja. Pravdajući se da ne razume srpski, ona nam rukama pokaza na izlazna vrata. Svaki pokušaj >> Pročitaj celu vest na sajtu Večernje novosti << ćaskanja sa Kinezima koji se ne tiče kupovine kao da je unapred osuđen na propast. I ona najobičnija, kurtoazna pitanja poput: Kako ste? Proda li se šta? - u najvećem broju slučajeva ostaju bez odgovora. I u novobeogradskom bloku 70 sve je podređeno isključivo trgovini. Ljutito izgovarajući „pu hao“ prodavačica jeftine kineske robe jasno nam je stavila do znanja šta misli o razgovoru sa novinarima. Rezervisanost Kineza, koji su sredinom devedesetih godina počeli da naseljavaju Srbiju, kao da je bez mnogo pitanja, i još manje odgovora, prerasla u prećutni dogovor pod geslom „nama treba, a kod vas je jeftino“. Tako je u Beogradu i u drugim gradovima.ŽIVOT U TRŽNOM CENTRU Kinezi u tržnim centrima, ručaju, gledaju filmove, čuvaju decu i putem interneta komuniciraju sa rođacima u dalekoj im otadžbini. Vrlo su solidarni i jedni druge štite. Jednom prilikom grupa Roma je pokrala neku robu iz kineskog lokala. Usledila je akciona scena kao iz filmova Džeki Čena. Prema podacima Agencije za privredni registar, u Srbiji ima 1.798 radnji čiji su vlasnici Kinezi. Iako ih bije glas da rade na crno, većina ovih prodavnica trguje u skladu sa propisima. - Naši inspektori redovno obilaze kineske radnje - kažu u Poreskoj upravi. - U većini slučajeva oni izdaju fiskalne račune i izmiruju svoje obaveze. Naravno, i među njima ima onih koji ne poštuju zakon, a protiv takvih trgovaca podnosimo prijave. Prošle godine smo imali slučaj Kineza koji je optužen za klasičnu utaju poreza. U Leskovcu, gradu u kome, posle prestonice, ima najviše Kineza, danas ih više niko i ne doživljava kao strance. U prvim godinama, retko je ko od lokalaca, nenaviknutih na goste, mogao da sakrije znatiželjne poglede na više nego suzdržane Kineze. Prošla je decenija, a odnos prema „braći Kinezima“ katkad je napredovao u prijateljstva, ali ona se mogu prebrojati na prste. Lio Hjan Duo je osam godina u Srbiji. Poslednje tri godine je zakupac jednog lokala u najvećem od tri velika kineska tržna centra u Leskovcu. Bavi se prodajom garderobe i od tog posla živi njegova petočlana porodica. Kvadrat poslovnog prostora plaća dva evra. Samo u ovom tržnom centru još 60 njegovih kolega trguje raznom robom. Pored tržnih centara Kinezi u Leskovcu imaju i svoju pijacu i više malih prodavnica. Retki su oni koji žele da pričaju o svom životu u Srbiji. - Ne ide nam posao kao ranije. Ljudi mnogo manje kupuju i stalno viču „skupo, skupo“ - posle polučasnovnog ubeđivanja pristao je da kaže jedan od trgovaca. Kineski tržni centri rade šest dana u nedelji. Dobrostojeće poslodavce iz daleke Kine „pomaže“ lokalno stanovništvo. Dnevnica je 500 dinara, a oni koji baš imaju sreće, zarade i do 650 dinara dnevno. Umesto zakonskih 40, radi se 68 časova nedeljno. - Boljeg posla nema, pa rmbačim ovde od jutra do sutra. Strogi su kao poslodavci, ali znaju i da pokažu srce. Meni je gazdarica pomogla i unapred mi isplatila dnevnice za ceo mesec - priča jedna od radnica dok drugi šapuću, da poslovanje Kineza niko ne kontroliše. - Jeste li vi videli negde fiskalnu kasu? Sve ide u njihov džep, a državi ništa. Niko od nas nije uredno prijavljen, nema osiguranja, niti odmora. Radiš dok možeš, a kad „padneš„, uzmu drugog.
Nastavak na Večernje novosti...