Zrno nade od dobrih ljudi!

Izvor: Glas javnosti, 03.Jun.2009, 04:37   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Zrno nade od dobrih ljudi!

Dobri ljudi vratili su Cvetku Ristiću malo vere i nade u život i budućnost. Priča o četrnaestogodišnjem dečaku, koji je januara 1993. godine, usred rata u Bosni, u jednom danu ostao bez oca Novaka (42), majke Ivanke (43), brata Mića (16) i sestre Mitre (19) i koji od tada, zaboravljen od države, naroda i vlasti, luta u potrazi za malo života probudila je zrno dobra u ljudima...

- Meseci su prolazili, a da niko nije svratio ni da me pita jesam li živ... Sve dok se vi novinari >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << niste još jednom setili moje priče i moje sudbine... Evo, posle teksta u vašim novinama dobio sam kuhinju od firme „Forma ideale“, šporet i frižider od „Tehnomarketa“, vlasnik vaših novina dao je vozilo da se sve to preveze do Bajine Bašte i sad sam malo ovu moju sobicu napunio nameštajem - pričao nam je prekjuče popodne Cvetko, u jedinoj opremljenoj sobici u svojoj kući u Kušićima, visoko iznad Skelana i Drine.

Sam sa sećanjima

U toj sobici, Cvetko od nameštaja ima još dva stara kauča, jedan rasklimatani stočić, stari šporet na drva i tepih, a na stočiću zbirku „Priče o ljubavi“ Ive Andrića... Čita „LJubav u kasabi“ uveče, svako veče kad opet i opet iznova ostane sam na svetu u ono malo svoje kuće... Sam sa uspomenama... Na oca, na majku, na brata i sestru, na porodicu, na srećne dane kada je kuća bila puna... Kako mu je tada, samom, samo on zna...

Hodnik vodi do dve još neopremljene sobice, skoro završenog kupatila... Gore, na spratu, vetar još briše kroz rupe u zidovima od cigle, rupetine ostale od Orićevih minobacača...

- Javljao mi se više puta i Jovan iz Slovenije, još dvoje - troje ljudi koji nisu hteli da kažu ni kako se zovu, pomogli su mi koliko su mogli... Stiglo je nešto pomoći i iz Australije, Nemačke... Sutra očekujem majstore, da na spratu razvuku kablove za struju. Evo, kupio sam malo piva, hleba, par mesnih narezaka, da ih malo počastim... Drugi ljudi obećali mi pomoć za malanje sprata. I hvala im svima, i tim ljudima, i onima koji me ujutru nazovu, tek da pitaju jesam li živ - priča Cvetko.

Pod njegovom kućom, u vrtu uzoranom pre nekoliko nedelja, prvi put posle proleća 1992. godine, nikli krompiri i pasulj, malo luka... Sa sprata, Cvetko na vrt gleda kroz veliku rupu u zidu, promera skoro metar, još nezakrpljenu, ostalu posle direktnog udara topovske granate...

Isključili mu struju

Obletao je prekjuče Cvetko, po junskom pljusku, oko svoje kuće, zagledao one rupe na spratu, potkopani pregradni zid, koji su Orićevi rušili, pa ga nisu srušili, nabrajao šta bi sve trebalo uraditi da može, da ima odakle, pričao kako je tražeći posla obišao pola Srbije i Crne Gore, kako su mu sada obećali posao i s jedne i s druge strane Drine, a on čeka i nada se... Strepi... Grč mu za to vreme nije silazio sa lica. Nijednom se momak, dečak koji je morao brzo da odraste još onog dana kada je ostao bez igde ikoga, nije nasmejao, nijednom mu se ona bora urezana januara 1993. godine nije sklonila sa čela...

- Pomislim ponekad, najradije bih uveče da zaspim, a da me ujutru nađu... A, opet, javi se s vremena na vreme poneki dobar čovek i ulije mi malo nade, vrati mi malo vere u život, pa kažem sebi, hajde da nastavim da se borim, pa dokle mogu - kaže Cvetko.

Pritisla muka Cvetka, vidi se to još sa brda iznad njegove kuće. Ono pomoći što stigne, što dobri ljudi odvoje, ulaže u kuću, a dani česti, valja svaki dan jesti, valja se obući, plaćati struju...A, njemu su, prvom u selu, pre neku godinu, električari presekli žice, kad nije stigao na vreme da plati račun...

- Nije mi država dala ništa, ni penziju, ni pomoć, ni poklon... Zovu me jedino kad se obeležavaju godišnjice tragičnih događaja... A boli me sve to... Nisam ja prosjak, nikoga neću da molim, neću umreti od gladi, radiću bilo šta, ali, boli saznanje da su mi zločinci sve pobili, zapalili kuću, a onda se pojavi neko i isključi mi struju zbog neplaćenog računa - ponavlja Cvetko.

Sad se nada obećanjima da će dobiti neki posao. S jedne ili druge strane Drine, njemu je svejedno. Da može malo da živi kao čovek, da zaradi za sebe, da planira malo budućnosti...

Nastavak na Glas javnosti...



Pročitaj ovu vest iz drugih izvora:
Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Glas javnosti. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Glas javnosti. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.