Izvor: Blic, 04.Nov.2013, 00:16 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vedrana Rudan: Srbi, dragi ste mi, dabogda vam se dogodila Evropa
Naši nas gospodari siluju iz dana u dan i strašno se ljute što mi nikako da doživimo orgazam. Kako je kod vas, pita na početku intervjua za „Blic“ Vedrana Rudan, hrvatska spisateljica koja je upravo objavila nov roman „Amaruši“ za VBZ.
Reč je o knjizi u kojoj se, između ostalog, kroz lik jedne devojčice i njen život otvaraju pitanja braka, preljube, rastajanja, ponovnog sastajanja, roditeljstva, nezaposlenosti, Avganistana... a autorka veli da je posvećen ljubavi.
>> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << />
Amaruši je ime četvorogodišnje junakinje; neobično ime kao i ideja da se iz ugla deteta posmatra/vrednuje svet. Šta ta devojčica percipira, šta je to što ostavljamo potomstvu?
- Amaruši je djevojčica koja živi u hrvatskom paklu. Gleda nesretne roditelje, baku, djeda... Mi smo robovi koji radimo da bismo mogli kupiti lošu hranu kojom se održavamo u takozvanom životu da bismo mogli raditi za naše robovlasnike koji nam veselo mašu sa svojih jahti, lete privatnim avionima, pretvaraju se iz četnika u demokrate, iz ustaša u srboljupce. Ništa nećemo ostaviti onima koji dolaze. Nema nas. Nema ni Amaruši. Postoje samo razoreni hrvatski životi. Naravno da će se u mojoj priči prepoznati i svi Srbi osim lopova koji vladaju vašom zemljom. Iz sjene ili sa jave.
Svojevrsni glavni junak je zapravo ljubav u muško-ženskom smislu, ali i kao način življenja, mišljenja, vrednovanja. Ljubav je, kažete, jača od nevere? Ljubav u današnjem svetu?
- Ljubav nije „svjetska“, ona je uvijek „moja“ ili „vaša“. Velika ljubav je jedino zbog čega vrijedi živjeti. Blago meni.
Knjiga je satkana od paralelnih monologa, nema dijaloga a to je slika...?
- Među ljudima nema dijaloga. Da ga je bilo, ni vaša ni moja zemlja ne bi ovako izgledale.
Glavna junakinja je jedna ranjena žena kroz čiju se (životnu) priču otvara čitav niz pitanja; da li su i kada/kako „muškarci svinje“, šta je donela i šta danas znači ženska emancipacija?
- Ne postoji „ženska emancipacija“. Mi smo žene, oni su muškarci. Ništa nemamo zajedničko. Svaki muško-ženski odnos je ili primirje ili rat. Kad odnos nestane, broje se mrtvi. Do idućeg rata. Ženama emancipacija nije donijela ništa. Žene se danas, kao što su to činile i pre hiljadu godina, za svoje bolje sutra mogu izboriti samo koristeći muškarca. Najbolje, on dolje, ona gore. Može i neki drugi položaj. Mi koje smo to na vrijeme shvatile, mi smo „emancipirane“.
Radnja romana se odvija u sadašnje vreme i na ovim prostorima. Šta odlikuje naš život danas i ovde?
- Na mom blogu, da se malo reklamiram, današnju Hrvatsku nazvala sam pornografskim filmom. Nisam išla u detalje, u „Blicu“ ću ići. Naši nas gospodari siluju iz dana u dan i strašno se ljute što mi nikako da doživimo orgazam. Kako je kod vas?
Nemoguće je raditi intervju s vama, a ne dotaći se pitanja srpsko-hrvatskih odnosa i života u EU ?
- Mislim da su hrvatsko-srpski odnosi uvijek isti jer nas toliko toga veže. Živjeli smo u jednoj zemlji. Sirotica, nažalost, ne počiva u miru. Zatim govorimo jednim jezikom... Ukratko, tko će koga ako neće svoj svoga. Što se tiče Evrope... Dragi ste mi pa vam neću poručiti - dabogda vam se dogodila.
Najčitanije SADA:
