Izvor: Nezavisne Novine, 18.Avg.2019, 20:26

Vatre sibirske

Kada bi neko otputovao, narodski rečeno, bogu iza nogu, ili bi došao iz neke svjetske nedođije, imali smo običaj reći da je otišao (došao iz) u Tunguziju! Uglavnom, nismo ni znali da li se radi o izmišljenoj zemlji, a još manje, gdje se ta teritorija nalazi, ako zaista postoji.

A, Tunguzija zaista postoji, iako danas ne nosi to ime. U ogromnim sibirskim prostranstvima, tokom ekspanzije carske Rusije, Rusi su nailazili na plemena koja su tu živjela i prozvali su ih Tunguzima, >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << a cijelu tu oblast, Tunguzijom.

U stvari, radi se o Evenkijskim plemenima, koja žive raštrkana, u ovim rijetko naseljenim krajevima. Danas ih ima tek 69.000, od toga, u Rusiji ih živi oko 38.000, u Kini tridesetak hiljada, dok ih je u Mongoliji svega nekoliko stotina. Uglavnom su pravoslavci, mada su zadržali i stara vjerovanja, animizam i šamanizam.

Sovjetske vlasti, 1930. godine, Tunguziji su dale autonomiju, Evenkijski autonomni okrug, unutar Ruske Federacije, sa Turom kao administrativnim centrom. (Ako potražite na guglu, vidjećete da je Tura u stvari selo od 5.000-6.000 duša, pa ipak, posjeduje i aerodrom, i administrativni je centar.) Autonomna oblast prostirala se na 879.900 km² i za ilustraciju, veća je od tri nekadašnje Jugoslavije! Nakon održanog referenduma 2005. godine građani su se ipak odlučili za ukidanje autonomije i Evenkijski rejon je kao najveći opštinski rejon u Rusiji pripojen Krasnojarskoj oblasti. Spomenimo i to da se upravo u Evenkijskom rejonu nalazi geografski centar sadašnje Rusije.

Ipak, Tunguzija je najpoznatija po misterijoznoj eksploziji koja se dogodila 30. juna 1908. godine, a za koju se smatra da je nastala padom većeg meteora ili komete. Udarni talas je obišao zemaljsku kuglu, a u Tunguziji su povaljane šume na površini od oko 2.150 km².

I danas su, nažalost, šume Tunguzije, susjednog Irkutska, kao i još nekih oblasti Sibira, u centru pažnje. Radi se o velikim požarima koji bjesne i koji uništavaju milione hektara šuma. Po nekim procjenama, i satelitskim snimcima, vatra je već progutala oblast površine Bosne i Hercegovine.

Nisu rijetki oni, barem kod nas, koji tvrde kako je ogromna medijska pažnja posvećena požaru u pariskoj katedrali Notrdam, a da sada Zapadni mediji vrlo slabo ili nikako ne posvećuju pažnju plamenoj nemani koja hara Sibirom. I zaista, tačno je da mediji na Zapadu, iz političkih razloga, nisu naklonjeni Rusiji.

Sjetimo se samo engleskih tabloida, ali i uglednih medija, koji su simpatične, bezazlene, a megapopularne crtane junake, djevojčicu Mašu i njenog medu Miška gotovo proglasili špijunima, subverzivnom djelatnošću ruske propagande, usmjerenu prema britanskoj djeci.

(Interesantno, i naša dva crtana junaka žive negdje u Sibiru, uz Transsibirsku željeznicu.) Ipak, ovoga puta se ne bih složio da su požari u Sibiru zanemareni u svjetskim medijima. Valja napomenuti da je i sam američki predsjednik Tramp svom ruskom kolegi Putinu ponudio pomoć u obuzdavanju stihije. (I mom kolegi Putinu! Nedavno je ruski predsjednik objavio kolumnu u "Nezavisnim novinama".)

Požare u Sibiru izuzetno je teško gasiti jer se radi o gotovo nenaseljenim oblastima. Jedan od krivaca za požare, posebno za zahvaćeno područje, sigurno je i globalno zagrijavanje planete, tako da su temperature ljeti u Sibiru znatno više od uobičajenih.

Ali, jedan od bitnih razloga je i kontroverzni ruski zakon o kontrolisanim zonama, u kojima se požari smatraju dijelom prirodnih procesa i u kojima gašenje nije obavezno ako ne postoje potrebna sredstva. Više od 90% požara u Sibiru upravo se nalaze u tim zonama. Naime, Rusija je veoma bogata šumama, a drveće u kontrolisanim zonama smatra se nepodobnim za preradu.

Samim tim, štete, one finansijske, gotovo da i nema. Ali, u procjenu štete ne ulazi zagađenje vode i vazduha i posljedice po ljudsko zdravlje. Takođe, požari uzrokuju anticiklone, koji  na obodima oblasti zahvaćenih vatrom uzrokuju ogromne padavine i poplave. Povećava se i uticaj efekta staklene bašte, a to opet ubrzava proces topljenja arktičkog leda.

O životinjskom svijetu koji stradava na tim ogromnim prostranstvima gotovo da se i ne govori, tek povremeno pojavi se poneki snimak, poput onog, na kome se mladunče medvjeda privilo uz svog spasioca.

Šume su pluća planete. I ove sibirske, ali i one amazonske, kao i sve druge. Svake godine posiječemo šuma površine Velike Britanije. Siječemo stablo na kome sjedimo!

Mi smo suviše mali da bismo mogli pomoći ili uticati na ovakve kataklizme. Naš glas i naši vapaji neće doprijeti do onih koji kroje izgled rodne nam planete. (Džaba i meni što sam kolega sa gore navedenim.) Ali svako od nas se može boriti i ipak nešto učiniti. Možemo i moramo se boriti za naše šume i rijeke, našu prirodu. Boriti se i za svoj grad, da se ne posiječe nijedno stablo a da se ne posadi novo.

Nastavak na Nezavisne Novine...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Nezavisne Novine. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Nezavisne Novine. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.