Izvor: Politika, 24.Nov.2007, 13:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Uživanje u trenutku pisanja

INTERVJU
Ivana Sajko (Zagreb, 1975) jedna je od najupečatljivijih dramskih spisateljica na savremenoj hrvatskoj sceni. Njen rad afirmiše ideje postdramskog teatra, u stalnom miniranju okoštalih odnosa tekst-izvođenje. Osim zbirke drama Smaknuta lica 2001. i trilogije monologa Žena-bomba 2004, 2005. objavljuje roman Rio bar, a 2007. i teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji). Aktivna je i kao dramaturg, rediteljka i izvođač sopstvenih komada i predavač na >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Takođe, suosnivač je teatarske grupe BAD co. i urednica u časopisu Frakcija.

Kako to često biva, izvođenija je u svetu nego u Hrvatskoj. Njene drame Medeja, Žena bomba i Europa su tek nakon igranja u petnaestak zemalja, 2007. izvedene u Zagrebu, a u Srbiji nijedan njen tekst do sada nije postavljen na scenu. Za prva izvođenja Europe i Rio bara tekstove režira Bojan Đorđev, u okviru projekta Rizik, a u saradnji Centra za kulturnu dekontaminaciju, TkH platforme i Beogradskog dramskog pozorišta. Pripreme su u toku, a premijera je u CZKD i "Magacinu" u Kraljevića Marka. To je i povod ovom razgovoru sa Ivanom Sajko.

Koje je mesto Evrope i Rio bara u vašem spisateljskom opusu? Kakve izmene donose – na planu jezika i tekstualne forme, ali i na planu sadržaja i njegove političnosti?

Ne bih mogla reći da oni predstavljaju prekretnice, jer do njihovih formalnih karakteristika ili tematskih preokupacija nisam došla odjednom, već su mi se i Europa i Rio bar jednostavno našli na putu. Ono što oba teksta izdvaja u odnosu na prijašnji rad jest što su mnogo konkretnije vezani uz naš prostor. No ja se ne bavim analizama, niti zauzimanjem strana. Za takav bih pristup morala vjerovati da postoji protagonist koji je u pravu, tj. da uopće postoje jasno razlučivi antagonisti. To bi bila simplifikacija.

Europom sam htjela pokazati da mali pomak u vizuri nekog događaja radikalno mijenja ono što se naziva pravdom, jer, kako komentira lik u tekstu: "Istine se mijenjaju zajedno s interesima". Europa se je nastavljala na tekst Žena bomba, u kojemu tzv. glavni lik nije teroristica, već autor koji se hvata u koštac govora o samoubilačkom terorizmu, vrteći se oko nemogućnosti da čin nasilja odvoji od hrabrosti.

Taj je tekst pak proizišao iz teksta Rebro kao zeleni zidovi, gdje je jedina suštinska razlika između dva ideološki sukobljena lika to što jedan posjeduje oružje. Rio bar je i na tematskom i na formalnom nivou bio tekst kojeg sam morala napisati, jer sam htjela dovesti do krajnjih konzekvenci poziciju autora koji ne zaključuje a govori o temama koje prisiljavaju na zauzimanje strana. Povijest je upravo takva, ona ucjenjuje, nudi se kao objektivna i fiksirana činjenica, kao vrijednost koja ukorjenjuje nečiji identitet. Mene je, s druge strane, zanimalo ukazati na nebrojenu polifoniju glasova, njihovu promjenjivost, nesigurnost, kao i kompleksnost njihova mogućeg suživota. U pozadini toga stoji naravno i revolt na nametanje bilo kakvog modela mišljenja ili mitskih, povijesno-etničkih vrijednosti.

Često u svojim tekstovima radite sa politikom – zašto vas politika toliko zaokuplja? Kako vidite njeno mesto u našim, u vašem životu?

Mene zapravo uopće ne zanima govoriti o politici, već o pitanju osobne slobode, a ona znači živjeti, misliti i raditi, štoviše i voljeti, bez nametnutih stavova i mehanizama koji ih konstruiraju, a koji su priljepljeni uz našu kožu i infiltrirani u naše glave takvom jačinom da ponekad vjerujemo da su naši vlastiti. Ali nisu. Put do sebe podrazumijeva deranje te kože i pražnjenje te glave. A to nije samo zadatak umjetnika, već svake osobe koja želi dotaknuti vlastitu misao. To je prvi korak.

Zato mislim da su formalni postupci bilo Europe bilo Rio bara kao i potencijalni prostori interpretacija i inscenacija koji se njima otvaraju mnogo političniji – demokratičniji, ako hoćete – negoli njihove teme. Ja se možda i više pronalazim u onom kako, negoli u onom što pišem, iako težim optimalnoj suradnji ova dva pitanja. Želim se baviti jezikom u kojemu riječi pronalaze novu svrhu i gdje retorika unedogled izvrće značenja. To je osnova poezije. Ona oslobađa jezik njegove svakodnevne predvidljivosti. A ja želim biti tamo, unutar teksta koji želi bujati u svojim mogućnostima, a ne se skupljati uokolo sigurnih zaključaka. U tom je smislu sva moja takozvana političnost ili provokativnost svodiva na poeziju. Zanima me moja osobna sloboda i užitak u trenutku pisanja. I mogućnost dodira. Taj dodir. Između nas. To je umjetnost.

U Beogradu se Europa i Rio bar izvode kao jedna predstava. Kako vidite odnos između njih? Oni su pisani kao nezavisni – ali biće izvedeni zajedno: kao jedna velika, himnična priča o Evropi i jedna mala, prljava priča o ratovima u eks-Jugoslaviji.



Ja zapravo imam problem s naknadnim interpretacijama svojih tekstova... Mogla bih reći da oba teksta dijele poetičke značajke, da ih je teško žanrovski klasificirati, kao i da se na tematskoj razini međusobno kontekstualiziraju. No čini mi se da bih svakim daljnjim zaključkom zapravo zatvarala moguću korespondenciju ova dva teksta.

Jer govorim iz pozicije autora, a to predstavlja rizik da svojim komentarom postavim neke dogmatske perspektive za iščitavanje tekstova. Posebno unutar dramskog kazališta gdje je upravo despotski nadzor pisca u odnosu na ostale autorske pozicije i doveo dramu do krize. Radi ove hijerarhije to je dramsko kazalište i zadobilo pejorativni predznak nečeg okoštalog. Nekoliko su me puta pitali kako zamišljam idealnu izvedbu svojih tekstova. Ne zamišljam je. Ne vjerujem u idealnu inscenaciju jer bi to značilo da postoji neki konačan oblik u kojemu se tekst dovršava, gdje zapravo prestaje živjeti i proizvoditi. Hvala ne. Upravo zato radije odabirem šutnju.

Šta to ćutanje znači za vašu autorsku poziciju, odnosno za tekst u odnosu na izvođenje? I kakav je tu status "autoreferencijalnih čitanja" u kojima sami izvodite svoje tekstove?

Ne odričem se svog autorskog autoriteta, upravo suprotno – vjerujem u djelotvornost izvedbenih mašina koje se nalaze u tekstu. Mislim da sam to dovoljno argumentirala i vlastitim režijama, koje se mogu shvatiti kao radikalni čin nasilja nad vlastitom rečenicom, ali i kao odbijanje da uspostavim taj idealni, autentičan scenski oblik svojim tekstovima.

Ono na što želim ukazati kad režiram ili izvodim autoreferencijalno čitanje, jesu procesi, izvori i krize iz kojih tekst nastaje. To je svojevrsna proizvodnja prema unazad kojom ne obavezujem bilo kakve buduće inscenacije, već se bavim memorijom vlastitog procesa. Moja izvedba pisanja postaje mi scenarij za scensku izvedbu, kao što, upravo kroz sličnu autoreferencijalnu mašinu, rad na predstavi može postati tekstom koji je ravnopravan onom od kojeg je proces i započeo.

[objavljeno: ]

Nastavak na Politika...