Izvor: Nezavisne Novine, 05.Avg.2016, 22:11   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Tontić: Što se tiče poezije, nemamo razloga da jadikujemo

Stevan Tontić, srpski, bosanskohercegovački i jugoslovenski prozaista, esejista, kritičar, prevodilac i antologičar, u sjeni pjesnika širih evropskih razmjera, ove sedmice nadomak rodnog Sanskog Mosta za cjelokupno djelo nagrađen je nagradom "Šušnjar".

Tontić je jedan od "sudbonosnih dječaka", kako je Duško Trifunović nazivao pjesničku generaciju iz Sarajeva šezdesetih godina prošlog vijeka. Rodni Sanski Most napustio je rano, a Sarajevo dva puta, u ratu i prije nekoliko >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << godina. Jednu deceniju živio je i u Njemačkoj, da bi se na kraju skrasio u Novom Sadu. Autor je dvadesetak knjiga.

Milenko Stojičić, predsjednik žirija književnih susreta "Šušnjar 2016", osnovanih u ime sjećanja na 5.500 stradalih Srba i 50 Jevreja od strane ustaške ruke 1941. godine, rekao je da je Tontićev jezik nenatrunjen modernim jezičkim izrazom, te da se u njegovom slučaju radi o čistoj zavičajnoj lirici. Uprkos, odnosno baš zahvaljujući tome, po Stojičićevim riječima, Tontić je evropsko ime u poziji. No, šta sam nagrađeni književnik neobične ljudske i pjesničke sudbine misli o zavičaju, nagradama i poeziji pročitajte u intervjuu koji je dao za "Nezavisne".

NN: S obzirom na to da potičete iz okoline Sanskog Mosta, koliko Vam znači književna nagrada "Šušnjar"?

Tontić: Nagrađenog pisca redovno pitaju o značenju nagrade koju je dobio. A on iz pristojnosti odgovara da mu nagrada (čak i kad je beznačajna) puno znači. Ja imam običaj da kažem da nagrade ne čine pisca ni boljim ni gorim nego što on stvarno jeste. Pisac ne treba da se bavi nagradama. Njegovo je da stvara, ne da priča o onome što prati njegov rad i možda laska njegovoj taštini. Kod nagrade "Šušnjar" za mene je najvažnije to da se njome komemorira taj strašni zločin nad nekoliko hiljada Srba i nad Jevrejima Sanskog Mosta. U tome je i osnovni motiv da je primim. Obavezuje nas sjećanje na sve te silne, potpuno nedužne žrtve. Otac mi je, dok sam još bio mali, pričao o tome strašnom ilindanskom pokolju. A intimno me za književne susrete na Šušnjaru, osnovane prije četiri decenije, vezuje i to što su ih ustanovili i priređivali sanski pjesnici, malo mlađi od mene, među kojima je bio i moj prerano preminuli sinovac Jovo Tontić. Prije rata bio sam čest gost tih susreta, a dolazili su i poznati pjesnici iz Sarajeva, Beograda, Zagreba...

NN:  Da li se, stoga, osjećate oštećenim jer su Vas se tek sada sjetili povodom "Šušnjara"?

Tontić: Ne osjećam se oštećenim, Bože sačuvaj! Mogli su oni mirno da me zaobiđu, ako već mislite da su me ranije ignorisali. A ako je tu neko nepravedno zaboravljen, onda je to, prije svih, Dragan Kolundžija, autentični pjesnik stradanja ovog naroda tokom Drugog svjetskog rata. Ali nije moje da ulazim u "politiku" dodjele nagrade.

NN: Pisali ste mnogo o besmislu rata koji ste osjetili i na sopstvenoj koži kao Srbin u okupiranom Sarajevu.

Tontić: Svi zločini i svakovrsna nasilja nad ljudima i narodima dogodili su se i događaju se u ratnim okolnostima, što znači u vremenu propagandnih laži i narasle mržnje na neprijatelja, a neprijatelj je obično susjed koga je dopušteno ubijati, pljačkati, progoniti i na svaki način ponižavati. A svaku od sukobljenih strana podržava neka jača sila u sklopu širenja i zaštite svojih "nacionalnih interesa". Pritom su nacionalni interesi velikih sila geopolitički neomeđeni - navodni interesi Sjedinjenih Američkih Država, na primjer, poklapaju cijelu zemaljsku kuglu. Sve ljudske sudbine zahvaćene ratom jesu sudbine žrtava domaćih i svjetskih političkih silnika.

NN: Šta je za Vas zavičaj i postoje li granice duhovnog zavičaja za pjesnika?

Tontić: Ivo Andrić je govorio da je čovjek uvijek dužan svome zavičaju. Za pisca su posebno važni doživljaji i slike koje je ponio iz djetinjstva u zavičajnim ambijentima, jezička svojstva njegovog kraja. Pa i sami tipovi i karakteri ljudi. Sjetimo se samo Kočićevih ili Ćopićevih književnih junaka - ti pisci mogli su ih, takve kakvi su, naći i upoznati jedino u svom zavičaju, u Krajini. A duhovni zavičaj je već mnogo širi pojam od zavičaja u uobičajenom smislu. U moj duhovni zavičaj - ako to ne zvuči pretenciozno - mogli su da uđu i Davidovi "Psalmi", Homer i Platon, Lao Ce, Dante, Šekspir, Servantes i Vijon, do mnogih potonjih domaćih i svjetskih pisaca, mislilaca i umjetnika.

NN: Koja je, po Vašem mišljenju, moć i koliki je značaj poezije u današnjem svijetu?

Tontić: Poezija je oduvijek bila značajna za vrlo mali broj prosvijećenih i posvećenih ljudi. Postoje, naravno, i laganiji ili popularniji oblici poezije, poput one koja se javlja na estradi, ali vrhunska poezija je rjeđa biljka. Masa je slabo razumije i ne otima se o nju, a moćnici se pribojavaju njenog subverzivnog smisla. Takva poezija je pastorče i u današnjem svijetu. Pogledajte samo kolika se (stvarno mizerna) sredstva izdvajaju za objavljivanje pjesničkih knjiga i književnih časopisa. Ipak vjerujem da poezija neće izumrijeti, jer je - i pored sve svoje nemoći u odnosima realnih snaga - neuništiva, poput svjetlosti i ljubavi, poput nade u konačno  spasenje.

NN: Prije rata objavili ste dvije zapažene antologije poezije 20. vijeka: "Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine" i "Moderno srpsko pjesništvo". Da sada priređujete takva djela, šta biste mijenjali, odnosno koji su danas dometi srpske i bosanskohercegovačke poezije u evropskim i svjetskim okvirima?

Tontić: U tim antologijama ne bih skoro ništa mijenjao, ali bih - posebo što se srpske poezije tiče - možda napravio drugačije zasnovan i omeđen izbor, tj. knjigu manjeg opsega. Ona iz 1991, s podnaslovom "Velika knjiga moderne srpske poezije od Kostića i Ilića do danas", imala je oko hiljadu stranica i pokušavala da prikaže sve visoke i više vrijednosti naše poezije u stogodišnjem periodu. A što se tiče samjeravanja dometa srpske poezije u evropskim i svjetskim horizontima, mi bar tu nemamo razloga da jadikujemo i podgrijavamo komplekse niže vrijednosti. Srpska poezija već od početka 20. vijeka ne zaostaje za glavnim strujanjima u vodećim stranim književnostima. Tako je i danas.

Nastavak na Nezavisne Novine...