Teške metohijske noći u Osojanu

Izvor: Politika, 18.Dec.2007, 13:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Teške metohijske noći u Osojanu

Kosovska Mitrovica, Osojane – U dolini reke Kujavče, u plodnoj osojanskoj dolini već šestu godinu oko tri stotine Srba živi u strahu i zebnji. Samo vera u neko bolje sutra i nada u Beograd drži ove ljude na svojim ognjištima, odakle su se listom 1999. godine iselili i ponovo vratili u noći između 12. i 13. avgusta 2001, na dan Svetog Makaveja, koji su uzeli kao zavetnu seosku slavu. Obnovljene su škola "Radoš Tošić" i crkva Svetog Arhangela Gavrila, a nekoliko meseci po dolasku >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << Srbi-povratnici proslavili su i prvi Božić. Uoči Božića, prvi put su Srbi te godine sa Petrom Ulemekom, igumanom manastira Zočište i Đurđevi stupovi, otišli u svoju šumu i isekli badnjake, a od tada crkva dobija i svog redovnog parohijskog sveštenika.

Oklopni transporteri i španski vojnici pod punom ratnom opremom oko sela kao da kazuju da su Srbi tu dok se ponovo neko ne seti i jurne na njih. Otera ih, ne samo njih iz Osojana, već i iz okolnih sela Tučepe, Šaljinovica, Koš... Kao što je i bilo pre osam godina kada su pod naletom albanskog terora svi krenuli put Srbije. Samo u jednom danu, u jeku albanskog napada na Osojane, na selo su pale 23 bombe.

Sa leve strane magistrale Peć – Kosovska Mitrovica, na desetak kilometara od glavnog puta, nalazi se Osojane. U selu, gužva. Svi se sjatili u centar, čekaju funkcionere iz Beograda. Na jednoj klupi, tik uz prodavnicu, Rade Đurić, sedmogodišnjak, koliko ima i Siniša Džolić, tu je i Jasmina Đurić, vele, završeni su im časovi, pa odmaraju. Oni su đaci OŠ "Radoš Tošić" u kojoj je šezdesetoro učenika, pod istim krovom je i gimnazija, sa 11 polaznika.

Sva stabla posekoše Albanci

Srećemo Momčila, još jednog iz brojne familije Đurić: – Vratio sam se sa ženom iz Kragujevca. Tamo mi ostala deca, ali šta ovde da radimo, nešto malo zemlje obrađujemo, a u šumu već osam godina ne zalazimo. Sva stabla posekoše Albanci iz Šaljinovice, Kovraga i Drenice – kazuje nam Momčilo, koji je letos navršio 66 godina.

Letos je gorela šuma u Osojanu. Više od pet hektara srpske zemlje bilo je u plamenu. Zapalili je, vele, Albanci. I sada seku srpsku šumu, dok Srbi čija jeste ne mogu ni toliko da iseku i da spreme za zimu.

Tu je i Đuro Vulović, 73-godišnjak stigao iz obližnjeg Tučepa i Ćirko Repanović, kojem je šezdeseta:

– Vi, novinari, sigurno znate šta se događa, šta govore u Srbiji, valjda nećemo ponovo da se kupimo i napuštamo ovu našu plodnu zemlju – govore, dopunjujući jedan drugog.

Zabrinut je i Radivoje Ostojić koji se sa ženom među prvima vratio u Osojane:

– Jeste nas strah, ali mi nemamo kud, jedino naša vlast i Srbija mogu da nas spasu. Ovi su se malo stišali, ali, čim oni miruju nešto se sprema – govori Ostojić.

U centru sela među okupljenim svetom su i trojica gimnazijalaca – Nikola Lacmanović, njegov brat Milan, i Lazar Popović:

– Ovde ne možemo da gledamo ni televiziju, jer nemamo struje. Tačnije, više je nema nego što je ima – pričaju ovi momci, dodajući da im je jedini izlazak kada odu u 40 kilometara udaljeni Goraždevac. Kažu, da im je barem jedan kombi, da mesečno jedanput tamo mogu da odu na igranku.

Iznureni neizvesnošću

U novosagrađenim kućama žive oni koji su se doselili 2001. godine i kasnije, a ima i onih koji već četvrtu godinu žive u hladnim barakama. Miomir Lukić već četvrtu godinu tu boravi. Nedavno, 22. oktobra iz Čačka se sa sinom vratila Dušanka Peković. Uvodi nas u baraku gde kroz jedan mali prozor, ulazi dnevna svetlost. Unutra, ledeno. Dva gvozdena kreveta, za nju i sina, za kojeg, kaže, traži posao. Završio je Tehničku školu.

– Posle osam godina smo se vratili. Muž se posle rata razboleo, a ja čekam da mi naprave kuću koju rekoše da će završiti do Nove godine, pa da i on dođe. Veće sreće za mene nije bilo, nego onda kada sam ponovo posle toliko godina ponovo stala na svoju zemlju, na kojoj sam provela 40 godina – priča nam kroz suze Dušanka.

Nije joj teško što u drvenoj baraci nema ni šporet, što je hladno, što vodu sa bunara vadi. Ljudi iz Crvenog krsta su joj doneli šporet "smederevac". Kaže ona, biće svega, samo kada je na svome, u centralnoj Srbiji je veli, teško živela, plaćali su kiriju 70 evra, a po čitav dan su nadničili za 1.000 dinara. Brali šljive, vadili krompir, plastili seno.

Nailazi nastavnik Dragan Radunović, pa veli:

– Pomagajte, pa nas će ovde preko noći da odnesu. Nemamo telefone, a ovi mobilni slabo rade. Neće niko znati ni da smo postojali – govori Dragan, nastavnik u osnovnoj školi i moli nadležne u Srbiji da ovde naprave jedan predajnik, kako bi barem mobilni telefoni funkcionisali.

I tako, već šestu godinu, stanovnici Osojana žive oguglali na strah, ali iznureni neizvesnošću. Kažu, najteže je noću kada struje nestane i kada s prvim mrakom zamandale vrata, jer ovde kapija nema. I onda se pod svećama bogu mole da ih ostavi u plodnoj osojanskoj dolini, tu, gde su se na dan Svetog Makaveja vratili i gde se ponovo razležu crkvena zvona.

[objavljeno: ]

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.