Izvor: Politika, 19.Avg.2007, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tata, ujka, muškarčina
Osnovu postojanja roda u jeziku čini razlikovanje polova u prirodi i bitnost tih razlika kod odraslih, polno definisanih bića. Stoga, kad je imenica oznaka za pojedinačno biće u čijem je imenovanju polna pripadnost njegovo suštinsko svojstvo, to je u srpskom jeziku istaknuto dvostruko, leksičko-semantičkim i gramatičkim sredstvima: muškarac "odraslo ljudsko biće m. pola" : žena "odraslo ljudsko biće ž. pola".
Na drugoj strani, kada naziv za ljudsko biće muškog >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << pola ne izražava njegova suštinska svojstva, on prema sebi često nije imao ili nema ženski korelat. Ako je neki drugi semantički podatak bitniji od samog podatka o polu (uloga u društvenim odnosima – sudija, vođa, vojvoda, starešina; kakva emotivna komponenta – tata, ujka, muškarčina i sl.) – leksičko značenje tih imenica nije podržano gramatičkim rodom. Paralelizmi tipa otac "muški roditelj" : tata "otac, moj roditelj" svedoče o tome da je gramatički podatak o polu za srodnika označene srodničke relacije nepotreban, pa i nepoželjan. Verovatno se nijedan tata nije ljutio što ga njegova deca oslovljavaju imenicom koja je formalno ž. r., kao što vladike ili muškarci sudije ne traže da se na njihov pol ukaže formalnim sredstvima.
Činjenica je, međutim, da opozicija muško/žensko nije bila poznata ni brojnim imenicama gramatičkog muškog roda sa značenjem lica kao nosioca svojstva ili vršioca radnje. Kada se znalo (i u pesmi pevalo) da pol žeteoca ne utiče na spretnost i brzinu, niti na ukupno postignuće u obavljanju tog posla, u većini dijalekata srpskog jezika nije građena rodno opozitna leksema.
Sve ovo govori da ni muški ni ženski rod ne postoje u jeziku kao samostalni entiteti, već samo u međusobnoj korelaciji. Pokazuje se da je uvek kada je za govornike srpskog jezika podatak o polnosti bio bitan, jezik je na to savršeno precizno reagovao. Razlike u delatnostima koje proizilaze iz polnih razlika bivale su i bivaju dosledno obeležene leksičko-gramatičkim sredstvima: npr. rob/robinja, glumac/glumica, pevač/pevačica. Da se odraz narodne svesti preslikava u jeziku svedoče i opozicije tipa vrač(vračar)/vračara, kum/kuma, domaćin/domaćica i sl. Te reči odražavaju verovanje da muškarac i žena malo koji posao mogu obaviti na isti način.
Jasno je i da nazivi zanimanja sa ustaljenim opozicijama po rodu (učiteljica, profesorka, doktorka i sl.) pripadaju zanimanjima koja su ženama bila najranije dostupna. Oni su se mogli uobličiti kao nazivi opštijeg, manje formalnog karaktera, s početka i kao nazivi za suprugu (v. profesor "osoba, ne muškarac, koja je nosilac toga zvanja" : profesorica "žena profesor", "profesorova žena"). Uostalom, o vremenu i putevima nastanka takvih imena najbolje svedoči Gospođa ministarka B. Nušića.
Sledbenici tzv. feminističke lingvistike pitanja roda/pola često koriste kao dokaz o dominaciji muškaraca i nedemokratičnosti društva, previđajući pri tom da modeli koje upravo oni preporučuju rađaju retrogradnu pomisao da se i obrazovanje i delatnost može/mora diferencirati u skladu sa polom (psiholog/psihološkinja, advokat/advokatica, ministar/ministarka i sl.).
Jovanka Radić
-----------------------------------------------------------
Gospođica potporučnik
Oslovljavanje oficira ženskog pola u Vojsci Srbije sa "gospođice potporučnik", suprotno verovanjima – nije novost. I u vreme JNA, Vojske Jugoslavije i Vojske Srbije i Crne Gore ženama se obraćalo na sličan način, jedino se u ranijim decenijama govorilo "drugarice", a ne gospođo ili gospođice.
Međutim, promena ipak ima, jer će se od oktobra u Vojnoj akademiji školovati i devojke, što predstavlja presedan u gotovo dva veka dugoj istoriji srpskog vojnog školstva. Za početak, planirano je da 25 pripadnica nežnijeg pola, za koje su već obezbeđeni veoma kvalitetni smeštajni i radni uslovi, studira na smerovima veze, pešadije, ABHO, tehničke službe i avijacije.
Posle četvorogodišnjeg, odnosno petogodišnjeg školovanja, buduće "gospođice potporučnici", dobiće zvanje diplomiranog oficira srpske vojske i civilnu diplomu odgovarajućeg tehničkog fakulteta s kojim Vojna akademija ima sličan obrazovni i nastavni program i razvijenu saradnju.
Dakle, žene u vojsci neće biti retkost kao ranije pa će i oslovljavanja sa gospođice ili gospođo, u zavisnosti od bračnog statusa, biti mnogo češća. A kako godine u službi budu prolazile uz napredovanja menjaće se i činovi, pa će biti sve više gospođa ili gospođica poručnika, kapetana, pukovnika...
D. S.
[objavljeno: ]
