Izvor: Blic, 24.Jan.2009, 06:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Talentovan čovek
Političku karijeru započeo je kao ekstremista, izvan i protiv sistema, danas je partner u izgradnji proevropske Srbije, deo sistema i ministar. U vremenu nacionalističkih i verskih euforija devedesetih bio je jastreb, danas političar na koga se računa, faktor stabilnosti pa i opstanka Vlade Srbije.
Sulejman Ugljanin, ministar bez portfelja u Vladi Srbije i lider Bošnjačke liste, jedan je od onih političara koji se najviše menjao. Pa, ipak, ta čudesna promena >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << njegove političke biografije bila je više sticaj okolnosti nego njegova istinska unutrašnja promena. Izgleda kao da Sulejman Ugljanin u Beogradu i Sandžaku nije ista ličnost. U Beogradu je više političar, u Sandžaku više paša. I to silan! Politički je preživeo sukobe koji su mnoge odneli. To može da zahvali veštini kalkulisanja, spremnosti da trguje i lako menja kurseve. Kad nije išlo snagom argumenata, ovaj bivši bokser koristio je argumente snage. Mnoge je vode lako preplivao, ali se, već petnaest godina sapliće o čudno rivalstvo koje se davno zametnulo između njega i Rasima Ljajića. Lični animozitet preneo se na stranke i doveo do potpunog raskola sandžačkog društva pa i islamske zajednice. A slučaj je hteo da upravo Ljajić uvede Ugljanina u politički život. Posle osnivanja SDA u Bosni, Alija Izetbegović ga je zamolio da pronađe ličnost koja bi vodila sandžački ogranak stranke. Ljajić je predložio mladog stomatologa Sulejmana Ugljanina,koji je bez mnogo premišljanja rekao: Hoću! Tako je počelo. Usledio je veliki miting SDA, na fudbalskom stadionu u Novom Pazaru, uz punu versku i nacionalnu ikonografiju i patos, kako i dolikuje euforiji uoči ratova. Ugljanin se brzo uživeo u ulogu mesije koji će probuditi uspavani muslimanski narod i vratiti ga Alahu. A Srbiji ispostaviti zahtev za potpunu političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka i „priključenje jednoj od republika”. To mu je donelo popularnost i podršku muslimanskog naroda i lokalnih imama. Svoje političke ambicije Ugljanin je pokazao kandidujući se za predsednika na prvim višestranačkim izborima u Srbiji. A onda je Miloševićev režim protiv njega podigao optužnicu zbog neprijateljske delatnosti. Ugljanin je pobegao u Tursku i pokušao iz Ankare da vodi stranku. Ali, već u to vreme Adil Zulfikarpašić je napustio bosanski SDA optužujući ga za skretanje u fundamentalizam i isključivost. Deo kritičke atmosfere preneo se i na sandžački ogranak i počelo je napuštanje stranke. A Rasim Ljajić se polako okreće srpskoj opoziciji.
Sukob koji je tada planuo između njega i Ugljanina nikada se nije ugasio. Kada su se našli u dve partije, počela je bespoštedna borba svim sredstvima. Nekada ujedinjene muslimanske partije našle su se razbijene i za Miloševića više nisu predstavljale problem. Naprotiv. Zato je, samo naivnima bilo čudno što se Sulejman Ugljanin 1996. godine vratio iz Turske preko beogradskog aerodroma. I nije uhapšen iako je, protiv njega, na snazi bila poternica. Štaviše, dobio je policijsku pratnju do Novog Pazara. Tamo su ga pristalice dočekale u špaliru s pesmom: „Sulejmane, naše rosno cveće"”. A kad je Zoran Lilić, u jednom govoru, za Ugljanina rekao da je značajan politički faktor u jugoslovenskoj mirovnoj opciji, više nije bilo dileme da je po sredi nagodba, a da optužnica ide u fioku kao garancija za kooperativnost. Ugljanin je dobio slobodu a Milošević razdor unutar muslimanskog korpusa, koji mu je dobrodošao već na sledećim izborima. SDA se raspala na pet partija. Godine 2000. Ugljanin je stao na pravu stranu. Hvalio se kako su baš sandžački muslimani pretegli na Koštuničinu stranu. Srbija mu više nije bila „maćeha” nego „naša zemlja”. A i pored toga što je Zoran Đinđić bio nepoverljiv prema njemu, uspevao je da isposluje bolja mesta u vlasti nego Rasim Ljajić koji je dugo imao dobre odnose sa srpskom opozicijom. Pa se govorilo: „Kad je teško Beograd računa na Rasima, a kad treba koji glas, tu je Sulja.”
Ugljanin je 2005. godine ipak napravio najveći politički slalom i spojio nespojivo. Sa Koštunicom je potpisao sporazum o koalicionoj saradnji, a Lista za Sandžak postala je deo narodnjačke koalicije, umesto Nebojše Čovića. „Izbori su trgovina, politika je biznis”, objašnjavao je svoju političku filozofiju Sulejman Ugljanin. Ali, za njega uspeha nema, ako se ne napravi u Sandžaku. Zato je punu satisfakciju dobio 2004. godine, kada je postao predsednik opštine Novi Pazar. Bila je to prilika da Novi Pazar „sredi” po svojoj meri. A izgledalo je ovako: Sve podele, sukobi i trvenja, koji su tinjali između SDA i SDP eksplodirali su. Ubistvo kandidata za odbornika, pucnjave po gradu, sveopšte tuče, ranjavanja vatrenim oružjem, miniranja vikendica, „molotovljevi kokteli” bačeni na sedište stranaka, eksplozije oko zgrade opštine, napadi na vernike, podele, rat za muslimanske duše, učinili su da se ovaj grad otruje mržnjom i pretvori u kasabu u kojoj divljaju privatna obezbeđenja, u kojoj paradiraju džipovi, cveta kriminal, rastura se droga, klanja se u centru grada. Tu je Ugljanin neprikosnoveni gazda, veliki beg koji ima, kažu, pretorijansku gardu spremnu da posluša svaku komandu. Samo se Muhamedu i njemu pevalo: „Tvoj nas nur obasjava”, odnosno božanska svetlost.
Četiri godine gazdovanja gradom bilo je dovoljno da se ćurak okrene naopako, da mu opadne politički rejting, oslabi stranka i da izgubi vlast. I da na dan kada je Novi Pazar dobio status grada policija jedva razdvoji grupe ljudi koji su skandirali: „Suljo lopove”.
Za sve što radi, Sulejman Ugljanin ima dobru stražu, nestabilnu srpsku Vladu. Ona bez njega, kakav god da je, za sada ne može. A on to dobro zna. Ako se štogod promeni. Pa, snaći će se. Pokazao je da ume.











