Izvor: SandzakPress.net, 23.Jun.2022, 11:53

Svjedok četničkog genocida u Limskoj dolini (1943) – Halil Rizvanović iz Novog Pazara

Piše: dr. Harun Crnovršanin   U Novom Pazaru živi možda jedan od posljednjih živih svjedoka četničkog genocida počinjenog nad bošnjačkim stanovništvom u Limskoj dolini za pravoslavni Božić 1943. godine. To je gospodin Halil Rizvanović rođen 1928. godine u selu Vlah u opštini Bjelopoljska Bistrica u crnogorskom dijelu Sandžaka. Amidža Halil danas živi u ulici Rifata Burdžovića, najpoznatijoj pazarskoj ulici, u kojoj se nalazi i porodična kuća autora ovog teksta. Iako sam djetinjstvo >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << i mladost proveo u Novom Pazaru, ja se gospodina Rizvanovića sjećam kao kroz maglu. Kasnije sam se prisjetio da sam bio u istoj osnovnoj školi, a kasnije i u gimnaziji, sa njegovim najmlađim sinom Marufom (1959). Osnovna škola je nosila naziv „Stanika Radovanović-Cana“, a gimnazija „Bratstvo i jedinstvo“. Na gospodina Rizvanovića me je uputio Fehim Džogović, sa boravkom u Švedskoj, bliski Halilov rođak, sada već afirmisani istraživač genocida nad sandžačkim Bošnjacima u toku Drugog svjetskog rata. Fehim mi je dao njegov broj telefona i adresu i skrenuo pažnju da je Halil izuzetno vitalan i da sa njim treba obavezno da se sretnem, jer od njega mogu saznati mnogo stvari vezanih za ratna dješavanja u Sandžaku. ČETNIČKA OFANZIVA NA KRVAVI BOŽIĆ 1943. I STRADANJE MUSLIMANA    Prilika za naš susret ukazala se u toku mubarek Ramazana ove godine kada sam otišao na odmor u moj Pazar. Sreli smo se i razgovarali 27. aprila u njegovoj kući na Paricama kroz koje prolazi ulica narodnog heroja Rifata Burdžovića-Trša. Amidža Halil je bio izuzetno raspoložan za muhabet pa smo razgovarali o svemu. Mene je prvenstveno interesovala njegova priča vezana za stradanje bošnjačkog stanovništva tokom četničke ofanzive za krvavi Božić 1943. godine. Svoju priču Halil je započeo ovako: „Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine, ovaj crnogorski dio Sandžaka, tačnije Bijelo Polje, gdje sam ja bio rođen okupirali su Talijani. Srbijanski dio Sandžaka sa Novim Pazarom okupirali su Nijemci. Narod nije mogao da se snađe. Bio je zbunjen i vlado je strah i neizvjesnost. Počela su pojedinačna ubistva uglednih Bošnjaka-muslimana. Nije se znalo da su četnici u tajnosti spremili plan o likvidaciji muslimana na desnoj obali rijeke Lim. Draža Mihailović, komandant četničkog Ravnogorskog pokreta, je nekoliko puta dolazio u Kolašin na dogovor sa Pavlom Đurišićem, vođom Limsko-sandžačkih četničkih odreda. Dogovorili su se da pobiju svo muslimansko stanovništvo sa „Tromeđe“, tj. sa područja koje spaja Crnu Goru, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Četnička ofanziva je trebalo da počne na Badnje veče (06. januara) 1943. iz Bijelog Polja, tačnije iz Bistrice koja čini prelaz od Limske doline ka Pešterskoj visoravni. Crnogorski četnici su planirali da se preko Bistrice povežu sa srbijanskim četnicima Vojislava Lukačevića i Rada Korde na Pešterskoj visoravni. Jedna brojnija četnička jedinica je prošla pored sela Gubavač i u vodenici kod sela Ušanovića likvidirala muslimansku stražu. Preživio je samo Fehim Pilica. Do našeg naroda je brzo stigla vijest da su četnici došli u srpsko selo Pećarsku i da su se popeli na najvažnije brda (kose) iznad Bistrice. Ta brda se zovu: Crvenjača, Mirojevička Glava i Radijeva Glava. Ušao je strah u naš narod i počelo se vijećat kako da se spašavaju civili i nejač. U mom selu koje se zove Vlah okupio se narod i mojih četiri amidža su došli kod mog oca Muja da se dogovore šta im je činit. Negde oko 8 sati izjutra, moja majka je, po običaju,  skuhala bakrač kompira i spremila sir da posluži goste. Odjednom na vrata se pojavi naša komšinka Crnogorka. Zvala se Margita Ščekić. Kaže ona mojem ocu: „Mene je poslao Mitar da se maknete odavde. Bogami su četnici uhvatili ove kose (brda) iznad vaših kuća i vi da se maknete odavde!“ Moj otac je ovaj haber shvatio ozbiljno, pokupio našu porodicu i poveo nas u selo Pobretiće kod svog prijatelja Ćamila Muzurovića. U tom selu je živeo Rahman Martinović koji je odmah organizovao i naoružao dvadesetak seljaka i postavio straže iznad sela. Tu smo zanoćili. Čitavu noć je padao snijeg a hladnoća je bila nezapamćena, da se na čovjeku sve mrzlo. U 4 sahata izjutra pukle su puške i počela su da gore sela iznad nas. Prvo je zapaljen Stubo, pa Dolac i Mediše, i redom sela sve do Bjelopoljske Bistrice. Bistrica je neđe do 1 sahat poslije podne odoljevala a nakon toga su i nju sa džamijom zapalili. U selo Buturiće skupilo se na hiljade duša, stariih ljudi, žena i djece.  Jeda grupa najsposobnijih ljudi iz tog kraja riješila je da se izbjegliča kolona uputi preko brda iznad Bistrice, to jest prema mojem selu Vlah odakle se najbrže moglo stići do Bijelog Polja koje su držali Talijani. U toj grupi bili su: Ćemal Hadžibegović, Jule Hadžibulić, Meka Hadžibulić, Smail Hadžibulić, Idriz Hamzić i drugi. Oni su naoružani išli ispred kolone, brzo su likvidirali četničku stražu na Vlahu i otvorili put ka Bijelom Polju. Ogromna masa muslimana je krenula preko Vlaha i došla pred talijanske barikade na ulazu u u Bijelo Polje. Talijani su nas pustili u grad i moja familija je otišla kod mojeg tetka Iljaza Kajića gdje smo prenoćili. Sutradan Talijani su preko dobošara saopštili da su organizovali prebačaj izbjeglica iz Bijelog Polja do sela Lozne koje je držala muslimanska milicija Ćazima Sijarića. Naoružani Talijani su data uspjeli da organizuju evakuaciju bošnjačkih izbjeglica iz svih 30 sela Bjelopoljske Bistrice i da nas prebace na siguran teren. Talijani su svakoj porodici dali po jedno ćebe. Mi smo zanoćili u jednoj kući u selo Crniš iznad Lozne. Kad smo krenuli iz naše kuće na Vlahu, ponijeli smo jedan jorgan. Međutim, tolika je hladnoća bila da mi cijelu noć nismo trenuli. Odatle odosmo u selo Hazane kod čuvene familije –Bošnjaka Paša, Rama i Mahmuta. Oni su nam svoji. Oni su jedna čuvena kuća u Hazane. Lijepo nas primiše. Tu se otkravismo, osušismo pokraj furuna ono što je bilo na nas. Na putu za Rožaje, po onakvom snijegu i hladnoći smrzo se veliki broj male djece. Od moje tri amidžinice i tetke, koje su imale djecu od godinu dana, sva su se smrzla. Jedna amidžinica se zvala Pašema (ona je majka Fehima Džogovića), druga je Šaka Furulija i treća Fatima (Muzurović) Puzović.  Malićin brat, Šefko se zvao, bio je od godinu dana, ko da gas ad gledam-smrzo je. Moj rođeni brat Hamo od 5 godina i sestra od godinu dana- smrzli su se kad smo stigli u Rožaje. U Rožaje su nas lijepo primili. Tamo su nas najviše pomogli Albanci jer su oni imali vlast u ovom gradu. Albanci su dogonili žito iz Dukađina (Metohije), svi smo dobijali pečeni hljeb iz pekare. POVRATAK NA SPALJENA OGNJIŠTA       Mi smo se negde u septembru 1943. vratili u svoje selo Vlah iznad Bistrice. Povratak muslimanskih izbjeglica je trajao do 1947. godine. Jedan dio je ostao da živi na Kosovo. Krajem 1943. godine, partizani su zajačali, a četnici se povlače u rasulu sa Talijanima. Početkom septembra Italija kapitulira a njihova vojska se predaje u Beranama i u Rožaju. Kad smo se vratili u svoja sela morali smo da počnemo od nule jer je sve bilo spaljeno. I pravoslavna sela u Limskoj dolini  su također bila spaljena. Vratili smo se nakon oslobođenja, na zgarevinu i mi i oni. Naša sela su spalili četnici za Božić 1943., a kasnije, početkom maja 43., muslimanska milicija Ćazima Sijarića je popalila njihova sela. Ni njima nije ostao ni kokošar. Kad smo se vratili u naše selo moj otac i amidža su bili dobri građevinci i znali su da prave kuće. Ja vjerujem da su njih dvojica dvadeset kuća napravili komšijama. Nakon oslobođenja krenulo se nabolje. Počelo je masovno vraćanje na svoja ognjišta i obnavljanje kuća. Partizanska vlast doprema u naše krajeve žito iz Vojvodine. O tom sudbinskom muhadžirluku bošnjačkog stanovništva Bihora pisao je i poznati intelektualac mr. Avdija Avdić u svojoj pjesmi: „Zavičajna litica“               Niz nju padamo I kuće ostavljamo. Ispred noža bježimo, al`se ipak množimo. Dovom za vatan Allahu se molimo. Kroz krvave oblake Ugledamo zvijezdu pa se ponadamo i vraćamo. Uz liticu se penjemo s čemerom i jadom        i s evladom.    Pa opet, bojažljivo,  život započinjemo    U spaljenom gnijezdu.  (Iz knjige „Bistrica“, autora Sakiba-Saka Puzovića, Bijelo Polje, 2010.)   OSLOBOĐENJE I HALILOV ŽIVOT U TITOVOJ JUGOSLAVIJI (1945-1991)    Nakon završetka priče o ratnim događanjima, amidža Halil je počeo da govori o porijeklu svoje familije Rizvanović i o svom životu u bivšoj Titovoj Jugoslaviji. „Moja postojbina je u istočnoj Bosni, tačnije selo Ćurevo kod grada Foče. Nakon Berlinskog kongresa (1878) Osmanlijsko carstvo se povuklo iz Bosne jer je nju zauzela Austro-Ugarska. Tri plemena su tada prešla iz Bosne u Sandžak, tačnije u Bijelo Polje koje se tada zvalo Akova. To su: Imamovići, Rizvanovići i Puzovići. Poslije je jedan dio odselio za Tursku a jedan dio ostao u Bjelopoljsku Bistricu. Njima je poslije dodijeljeno neplodno zemljište, ispaše i šume, tu su se zakrčili i tu formirali domaćinstva i tako ostali. Moj otac se zvao Mujo a majka Naja, rodom d Mahmutovića iz Radijeve Glave. Njena je rodbina odselila u Tursku, u Adapazar,  1936. godine. Ja sam rođen 1928. godine u selo Vlah iznad Bistrice. Moja majka je rodila osmoro djece. Od nas osmoro ostao sam ja i tri sestre. Bio sam učesnik u ratu, kao skojevac-pozadinac. Nakon rata bio sam prvi i najmlađi odbornik u skupštini opštine Bijelo Polje. Bio sam najmlađi porotnik Okružnog suda u Bijelom Polju. Služio sam jugoslovensku vojsku od 1948. do 1950. godine u Novom Sadu. Tada je vojni rok trajo dvije godine. Oženio sam se 1951. godine sa Ramizom Hadžibegović i sa njom dobio 3 sina: Aliju (1954), Hasiba (1956) i Marufa (1959) i ćerku Šefiku (1963). Odmah nakon rata, obavljao sam visoke funkcije u gradu, bio član komiteta, sekretar partijske organizacije. Bio sam na 5 saveznih i republičkih radnih akcija: Pruga Niš-Titograd, autoput „Bratstvo-jedinstvo“, Novi Beograd, pruga Brčko-Banovići i Banja luka –Doboj. Na Kongresu narodne omladine Jugoslavije 1951. godine, kao sedmostruki udarnik i učesnik 5 saveznih i republičkih akcija, dobio sam Orden rada. Obzirom da nisam imao dovoljno škole, imao sam samo osmogodišnju školu, nisam mogao da dobijem stalni posao. Tada sam 8 mjeseci bio zapošljen kod Geodetske uprave u Bijelom Polju. Postavili su mi uslov: ili da se doškolujem i završim srednju školu ili ću izgubiti posao. U Novom Pazaru se tada otvorila Srednja ekonomska škola i ja sam došao u Pazar, kod sestre i zeta i kod njih stanovao. Uporedo sa školom zaposlio sam se 1959. godine u jednu Molersko-farbarsku zadrugu gdje su se školovali za parketare, molere i električare. Direktor te zadruge je bio Rizo Dizdarević. Ekonomsku školu sam završio po skraćenom postupku, za 3 godine. Obzirom da sam se afirmisao kao političar u Bijelom Polju, moj komšija, ovdje u Pazaru, Ramiz Crnišanin, koji je bio sekretar Opštinskog komiteta, me je odmah angažovao u politiku. Istovremeno mi je, direktor Fabrike obuće „Ras“, Ismet-Babo Hadžiabdić, ponudio da pređem kod njega da radim kao ekonomista. Ja sam prešao tamo, i vodio sam Službu nabavke. Istovremeno sam u Peći, na Kosovu, vanredno završio Višu komercijalnu školu u roku od 2 godine. Tako sam sa stručnom spremom pokrio svoje radno mjesto. U ovoj fabrici sam proveo svoj radni vijek do penzionisanja 1991. godine. U njoj sam proveo najljepše godine svoga života, od fabrike stan dobio i svoju djecu podnjivio. Nažalost, te fabrike danas više nema. To je bila gigant- fabrika, jedna od najboljih i najmodernijih u cijeloj Jugoslaviji. Ona se palila dva puta: prvi put 1979. godine, zbog loših električnih instalacija i nemarnog skladištenja koža i fabričkog lijepka, i drugi put 1991. godine kada su je pred rat namjerno zapalili. Radnici ostadoše bez posla, to puče sve, to propade. Nakon penzionisanja bio sam angažovan kao predsjednik Nadzornog odbora u Udruženju penzionera i u Savezu boraca (SUBNOR-u). Međutim, ni tu se nije radilo kako treba, a ja ušo u godine i podnesoh ostavku. Tako sam svoj život priveo kraju. Još sam dobro, iako sam napunio 94 godine. Još sam dobrog zdravlja, vidim, čujem, još hodim.“ (izjava data 27. aprila 2022, godine u Novom Pazaru, u vrijeme mubarek Ramazana.) Draža Mihailović i Pavle Đurišić spadaju među najveće zločince na Balkanu. Desetkovali su muslimansko stanovništvo Sandžaka i istočne BiH u toku Drugog svjetskog rata Četnici su u Bjelopoljskom srezu (Donjem Bihoru) 07. januara 1943., za pravoslavni Božić, zapalili 60 muslimanskih sela i pobili 1400 bošnjačkih civila Bjelopoljska Bistrica je u prošlom ratu bila prva na udaru crnogorskih četnika Opštinski komitet SKOJ-a u Bjelopoljskoj Bistrici 1946. godine. Halil Rizvanović obilježen žutom linijom Halil Rizvanović(1928) kao pripadnik jugoslovenske vojske 1948. godine u Novom Sadu. Desno-Halil kao ekonomista i političar Halil Rizvanović drži govor na jednom od sastanaka Komunističke partije u Novom Pazaru Penzioner Halil Rizvanović na Trgu Isabega Ishakovića u Novom Pazaru Halil Rizvanović pored slike Josipa Broza-Tita, predsjednika bivše Jugoslavije u kojoj je proveo najljepše godine svoga života Autor Harun Crnovršanin u razgovoru sa Halilom Rizvanovićem 27. 04. 2022. godine u Novom Pazaru Halil Rizvanović ispred svoje kuće u ulici Rifata Burdžovića br. 86 u Novom Pazaru The post Svjedok četničkog genocida u Limskoj dolini (1943) – Halil Rizvanović iz Novog Pazara appeared first on Sandžak PRESS.

Nastavak na SandzakPress.net...