Izvor: Blic, 10.Okt.2010, 01:05 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Stvarno i nemoguće
Jest da je za teritoriju današnje Srbije (kako arheolozi na osnovu dokaza tvrde) vezano nekoliko rimskih imperatora, ali ni u njihovo doba ovo nije bio centar ljudskog svijeta, odnosno svjetske moći, civilizacije i kulture već prije neki odmak od Rima, njegovih spletki i zavjera. Carevi, rođeni kao plebejci, vraćahu se svome zavičaju.
Ni mnogo kasnije ova istorijska paradigma (nazovimo to tako) nije postala drugačija. Iako je Balkan jedna vrsta mosta između istoka i zapada, >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << odnosno tačka na kojoj su se zaustavljali i Huni i Avari (a naročito Turci) na svom putu ka Evropi, on je vjekovima služio više kao bojno polje, a manje kao diplomatski ambijent. Dogovori su se ostvarivali drugdje, u slavnim i čuvenim dvorcima i palatama, a ovdje su se kopali rovovi i grobovi.
Spominjem dobro poznate činjenice kako bih opravdao sadašnje (ne)mogućnosti aktuelne ovdašnje vlasti. Nije njena slabost i nemoć osobita iznimka među svekolikim našim slabostima. Onaj koji je bliži oltaru bliži je i Svevišnjem, a Beč i Rim i kad nisu bili prvi među silnima, svakako su bili njima bliži od svakog našeg toponima. Izuzetak je svakako Titova epizoda, ali to je em neponovljivo em dobrano potrošeno, tako da nema vajde o tome zboriti.
Šta da se radi kad je želja veća od mogućnosti, kad je guber kratak za tolike nožurde? Da se priviknemo na siromaštvo, nemoć i čamotinju, na nevažnost i sporednost, na efemeriju kao jedinu egzistenciju? Teško da se takva koncepcija može uklopiti u ovdašnji kočoperni mentalitet, u društvo gdje se stotinama godina mjerkaju sve go serdar sa još golijim vojvodom. Stoga se mudra politika može zasnovati isključivo na pažljivom balansiranju između realnog i nemogućeg. Surovi život, uostalom, nikad neće uništiti sve naše iluzije.
