Izvor: B92, 20.Dec.2013, 00:28   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Što je Hrvatska više antisrpska to je manje i hrvatska

Milorad Pupovac već je dva desetljeća predvodnik srpske manjine u Hrvatskoj. Iako je, formalno tek jedan od tri potpredsjednika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), najjače partije Srba u Hrvatskoj, Pupovac kroz poziciju predsjednika Srpskog narodnog vijeća (SNV) i dugogodišnjeg zastupnika u Hrvatskom saboru, a osobito kroz svoje česte istupe u javnosti, najjasnije artikulira probleme naroda koji predstavlja. Istodobno, Pupovac je i važan, nezaobilazan sugovornik svake vlasti u >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << Hrvatskoj, bilo da je s vlašću u koaliciji, bilo u opoziciji. S potpredsjednikom SDSS i zastupnikom u parlamentu razgovaramo o vrućim temama u Hrvatskoj, koje su peticijom o “antićiriličnom referendumu” doveli do usijanja odnos manjine i većine.

Na početku ovog razgovora recite nam dijelite li mišljenje da je stanje u Hrvatskoj, kad je položaj Srba u pitanju, kako neki danas opisuju, slično onome s početka devedesetih?

"Nažalost, dijelim. S jednom razlikom, sad imamo vladu koja nastoji voditi promanjinsku politiku i opoziciju na čelu sa HDZ koja zajedno s dijelovima Crkve i braniteljskih udruženja vodi antimanjinsku, u prvom redu antisrpsku kampanju. Naravno, razlika je i u tome što se ovo ne može pretvoriti u sukob kakav smo imali početkom devedesetih. Kampanja koja se vodi povodom ćirilice može imati ozbiljne posljedice na povratak izbjeglica, na ostvarivanje prava Srba, na njihov osjećaj perspektive života u Hrvatskoj i na razbuđivanje i širenje antisprskog raspoloženja unutar većinskog hrvatskog stanovništva. Njome se ozbiljno ugrožava ono što je poboljšano u položaju Srba u Hrvatskoj za vrijeme desetogodišnjeg pristupanja Evropskoj uniji. Njome se sa antisrpskim raspoloženjem obnavlja šovinistička i militaristička retorika te proustaške poruke. Njome se obnavljaju netolerancija, nasilje i mržnja u javnom prostoru."

Prema popisu stanovništva 1991. Srba je u Hrvatskoj bilo 12,2 posto, a prema posljednjem, 2011 - 4,4 posto. Kako objašnjavate toliki “strah” većine i toliku netoleranciju i nastojanje da se srpskoj manjini onemoguće ili smanje manjinska prava?

"Proizvođenje straha i održavanje ratne atmosfere u Hrvatskoj ne prestaje svih ovih godina. Samo se smanjuje ili pojačava intenzitet. To sprečava da se hrvatska javnost suoči kako sa realnim karakterom rata, tako i sa realnim Srbima. To istovremeno sprečava da se Hrvatska suoči sa svojom realnošću – identitetskom, političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom. Hrvatstvo se neprestano gradi na negativnom srpstvu ili na nesrpstvu. Toga se hrvatska politika uspijevala koliko-toliko osloboditi projekcijom prema Evropi u vrijeme Sanadera i Kosorke. Danas je to obnovljeno i bojim se da može potrajati. Naime, za neke političke i vjerske krugove mirna reintegracija istočne Slavonije bila je nametnuta, kao i povratak izbjeglih Srba, pa im i ovoliki broj Srba očito smeta. Kao što bi im smetao i da nema nijednog. To je pitanje proizvođenja hrvatstva kao nesrpstva. Ako se ovako nastavi za Hrvatsku će se moći reći ono što je Czeslaw Mislosz rekao za svoju Poljsku da je nakon Drugog svjetskog rata ostala sa dva prokletstva: da je ostala bez svojih historijskih manjina – u prvom redu Nijemaca i Židova – i da je ostala sa antisemitizmom bez Židova. Kad bi od toga bilo neke koristi za Hrvatsku, kad bi bila bogatija i pravednija unutar sebe, slobodnija i ravnopravnija u odnosu prema drugima, onda bi se u tome moglo pronaći neko opravdanje. Ovako, sve što se u Hrvatskoj događa suprotno je tome. Sve je više siromaštva i nepravde među njezinim građanima, te sve više neslobode i neravnopravnosti u odnosu prema drugim državama ili centrima moći. Moglo bi se reći da što je više nesrpska, Hrvatska je manje hrvatska. Ali ja zbog svoje političke uloge nisam najpozvaniji da govorim o tome, jer bi moj govor samo proizvodio nesporazume."

Što se tiče osjećaja straha, to ne ide uz ovaj posao. Moj je posao, između ostalog, da se borim protiv politike straha i njegovih posljedica za ljude i njihov život.

Ni pola godine od ulaska Hrvatske u EU, kao da je došlo do eksplozije ksenofobije i netolerancije prema manjinama. Nedavni referendum pokazao je i netoleranciju prema seksualnim manjinama. Na meti su sve češće i Židovi, Bošnjaci... Europski tisak već se pita: je li nam trebala takva zemlja u Uniji…

"Prvo, bojim se da je u Hrvatskoj oslobađajuća presuda u Haagu shvaćena i kao oslobođenje desničarenja. Kao njegovo legitimiranje. Drugo, oslabljeni HDZ, koji je preuzeo Tomislav Karamarko, nije više u stanju kontrolirati desni dio političkog spektra. Treće, Crkva je odlučila preuzeti dio te uloge i to radi sa mnogo konzervativnijim i politički manje obzirnim načinom. Četvrto, tu su i veteranska, braniteljska udruženja koja, što samostalno što u dosluhu sa Crkvom i HDZ-om, obnavljaju militarističku retoriku u javnom i političkom govoru. Sve to stvorilo je izrazito desni front koji svjesno ili nesvjesno podržava dio medija, pa stvari poprimaju zabrinjavajuće razmjere. Međutim, referendum kod seksualnih manjina pokazao je da se Hrvatska dijeli na proevropski i antievropski, na građanski i nacionalističko-šovinistički smjer. I to je u svemu jedino dobro, što se vidi tko je tko i što je uzburkana žabokrečina tabuiziranog nacionalnog konsenzusa. A što se tiče Unije ona, posebno neki njezini dijelovi, u ovoj priči nisu nedužni, jer su se u slučaju spora oko obaveze poštivanja pravila o izručivanju optuženih, odnosno oko izručenja Josipa Perkovića, uključili na način koji je bio shvaćen kao podrška desnim strankama i obnovi antikomunističke i antijugoslavenske kampanje. S druge strane, Unija se nije baš istakla reakcijama kod pitanja kampanje protiv ćirilice i protiv Srba. Tako da je očito da, kao što članice mogu početi djelovati neevropski u Evropi, tako i Evropa ne zna uvijek djelovati evropski prema svojim članicama."

Može li se radikalizacija prilika u Hrvatskoj objasniti isključivo dugotrajnim teškim gospodarskim prilikama, što uvijek stvara pogodnu klimu za radikalno desne ideje, ili se pak u Hrvatskoj radi o nečem drugom?

"To se može čuti kao jedan od razloga, ali ja ne mislim da je to u ovom što se događa ili što se događalo proteklih godina presudan razlog. Uostalom, zašto bi teške ekonomske prilike pogodovale samo desnim, a ne i radikalno lijevim idejama? Zašto nemamo radikalno lijevih ideja koje bi zahtijevale socijalnu pravdu, nego imamo kontinuirano održavanje i obnavljanje radikalno desnih ideja? Odgovori na ova pitanja ne mogu se tražiti u ekonomiji, već u politici, pa onda i u ekonomskoj politici. Stoga mislim da se u Hrvatskoj radi o tome da od početka devedesetih na ovamo, sa osamostaljivanjem i ratom, imamo obnovljene radikalno desne, proustaške i klerofašitičke ideje koje su u nekim razdobljima potisnute ili plitko „zakopane”. S njima nije napravljeno suočavanje u punom i pravom smislu te riječi. Nije napravljeno suočavanje s politikom protjerivanja Srba, sa rušenjem oko tri tisuće antifašističkih spomenika, sa oživljavanjem simbola i vrijednosti ustaštva. S politikom devedesetih, osim do određene mjere s kriminalom u privatizaciji, nije napravljeno značajnije suočavanje. Sve dok je tako, desne ideje će imati veće ili manje pravo građanstva, više ili manje prostora u javnosti."

Slažete li se s komentatorima koji tvrde kako u Hrvatskoj, kao i od 2000. do 2003. godine, vlada svojevrsni paradoks: dok je na vlasti lijeva koalicija, zemlja maršira udesno.

"Nije to paradoks. To je posljedica nedovoljno snažne politike ljevice, s jedne strane, a s druge je to posljedica da se desne političke stranke na čelu sa HDZ-om u borbi za vlast i očuvanje vlasti nisu makle od početka devedesetih. Antisrpstvo i antikomunizam dominantno su im političko sredstvo za dolaženje na vlast. S tim što između perioda od 2000. do 2003. godine, kad se vodila kampanja zbog suradnje s Haškim sudom, i današnjeg vremena, postoji značajna razlika. Tada se nije vodila kampanja protiv Srba kao Srba, a danas se to čini. Tada se nije vodila antimanjinska kampanja, već antihaška i antikomunistička kampanja, a sad se vodi antisrpska i antikomunistička. Iako Srba ima svega četiri posto, a komunista ni četiri, glavom i bradom."

Što se tiče zahtjeva da Vukovar dobije status mjesta posebnog pijeteta u kojem ćirilica neće imati pravo građanstva, to je zahtjev kojim se Srbima želi ograničiti pravo građanstva, a pomirenje uvjetovati trajno sagnutom glavom, uz istovremeno relativiziranje, umanjivanje ili negiranje zločina počinjenih prema Srbima kako u ovom, tako i u Drugom svjetskom ratu

Kako komentirate radikalan zaokret HDZ-a prema srpskoj manjini u Hrvatskoj – od Sanaderovog “Hristos se rodi”, do Karamarkovog potpisa na peticiji za antićirilični referendum?

"Sanader i njegov HDZ su godinu dana prije nego što će osvojiti vlast u Saboru podržali izglasavanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Štoviše, s njim smo dr Furio Radin i ja dogovorili da se broj zastupnika nacionalnih manjina poveća za jedno mjesto i da to pripadne Bošnjacima i drugima. Božićni pozdrav “Hristos se rodi” bila je simbolička gesta priznavanja Srba u Hrvatskoj i početak suradnje između SDSS-a i HDZ-a. Kad je preuzeo HDZ, jedna od prvih Karamarkovih izjava bila je da se nelagodno osjećao u koaliciji sa SDSS-om. A što se potpisa protiv ćirilice tiče, to je jednako besmislena gesta kao i izjave o suradnji sa SDSS-om. Što će time HDZ dobiti, vidjet ćemo. Zasad ne vidimo neku korist ni za njega ni za Hrvatsku. Vidimo mnogo više štete. To je vrlo riskantno. Ali, to je njihov izbor. Nadam se da to neće završiti prema narodnoj: „sam pao, sam se ubio”, jer Hrvatska treba snažnu stranku desnog centra. Bez takve stranke, kao što vidimo, u Hrvatskoj nema političke stabilnosti."

Je li silan otpor protiv ćirilice u Vukovaru i nasilno uklanjanje dvojezičnih ploča imao stvarni cilj pokazivanja raspoloženja prema Srbima u Hrvatskoj danas i je li objašnjenje stožera da Vukovar treba dobiti poseban status samo izgovor?

"Otpor je proizvođen mjesecima. Uglavnom od strane ljudi izvan Vukovara. Cilj je bio dvojak: održavati antićirilične, antisrpske tenzije kao izraz raspoloženja prema Srbima i proizvoditi raspoloženje prema Vladi da joj je ćirilica važnija od vukovarskog stradanja, da ne samo da ne poštuje to stradanje, već ga skrnavi i „vrši novu agresiju na Vukovar”, kako reče predsjednik HDZ-a. Što se tiče zahtjeva da Vukovar dobije status mjesta posebnog pijeteta u kojem ćirilica neće imati pravo građanstva, nažalost to je zahtjev kojim se Srbima želi ograničiti pravo građanstva, a pomirenje uvjetovati trajno sagnutom glavom, uz istovremeno relativiziranje, umanjivanje ili negiranje zločina počinjenih prema Srbima kako u ovom, tako i u Drugom svjetskom ratu."

Između perioda od 2000. do 2003. godine, kad se vodila kampanja zbog suradnje sa Haškim sudom, i današnjeg vremena postoji značajna razlika. Tada se nije vodila kampanja protiv Srba kao Srba, a danas se to čini. Tada se nije vodila antimanjinska kampanja, već antihaška i antikomunistička kampanja, a sad se vodi antisrpska i antikomunistička. Iako Srba ima svega četiri posto, a komunista ni četiri.

Bili ste u Vukovaru kada je Stožer blokirao priključivanje hrvatskog državnog vrha koloni sjećanja. Premijer Milanović kasnije je izjavio da u Vukovaru nije prekršen nijedan zakon, te da su kršena jedino pravila bontona i hrvatske kulture. Drugi su taj događaj usporedili sa vježbanjem državnog udara. Kakav je vaš stav?

"Po mojem mišljenju to jeste bio čin simboličkog državnog udara. Kad predsjednik Republike sa svojim kabinetom, predsjednik Vlade sa svojim kabinetom, predsjednik Sabora sa svojim kabinetom i značajnim brojem zastupnika, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske sa više generala i direktor policije sa više policijskih generala, te diplomatski kor bivaju blokirani 45 minuta u obavljanju svojih poslova, i to od strane ljudi od kojih su neki nosili vojne i policijske uniforme i ratne zastave, i kad se vođa opozicije svrsta na čelo tih ljudi, što je to drugo nego čin simboličkog državnog udara? Uostalom, sve što je tome prethodilo u aktivnosti tzv. stožera imalo je naznake pučističkog ponašanja."

Stožer je, prema vlastitim tvrdnjama, skupio 650.000 potpisa za referendum o smanjenju prava nacionalnih manjina. Mislite li da bi stav Vlade – i moguće Ustavnog suda – o “nedopuštenom pitanju” mogao izazvati prosvjede širih razmjera i do napetosti sličnih onima u Vukovaru 18. studenoga?

"Vidjet ćemo. Svakako postoji potencijal za nastavljanje tenzija. Kako i koliko će se one manifestirati teško je reći. Ustav bi trebalo da bude izmijenjen 20. ovog mjeseca. Nakon tih izmjena neće biti moguće raspisivanje referenduma o ljudskim i manjinskim pravima. Međutim, nastat će spor kad Sabor odbije raspisati taj referendum. Taj spor može biti korišten za nastavljanje tenzija. Tenzije jedino donekle može ublažiti izraženo protivljenje diplomatske zajednice u Zagrebu tom referendumu i jasnije oglašavanje EU. Ima li se u vidu početak procesa po tužbama za genocid, očekuje nas još nekoliko vrlo osjetljivih mjeseci."

Božićni pozdrav “Hristos se rodi” bila je simbolička gesta priznavanja Srba u Hrvatskoj i početak suradnje između SDSS-a i HDZ-a. Kad je preuzeo HDZ, jedna od prvih Karamarkovih izjava bila je da se nelagodno osjećao u koaliciji sa SDSS-om

Posljednjih tjedana vi i još neki pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj izloženi ste prijetnjama. Odbili ste policijsku zaštitu. Osjećate li se ugroženim i je li vam nelagodno na ulici?

"Atmosfera je unekoliko promijenjena. Susrećem se sa različitim reakcijama. A što se tiče osjećaja straha, to ne ide uz ovaj posao. Moj je posao, između ostalog, da se borim protiv politike straha i njegovih posljedica za ljude i njihov život."

Jesu li posljednji događaji u Hrvatskoj, ali i neki u Srbiji – poput Nikolićevog stava o Bunjevcima u Vojvodini – vratili hrvatsko-srpske odnose u “ledeno doba” od prije godinu dana?

"Nisu. Prije će biti da se odnosi mogu početi zagrijavati. Treba činiti sve da se ne počnu pregrijavati."

Nastavak na B92...