Izvor: SandzakPress.net, 30.Avg.2019, 15:23   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Semiha Kačar: Srbija mora da se suoči sa zločinima počinjenim na njenoj teritoriji

Prema izvještaju Fonda za humanitarno pravo “Pod lupom”, Ramo Berbo, iz pribojskog sela Sjeverin, 26. avgusta 1992. čekao je autobus na raskrsnici puta Priboj – Rudo, pedesetak metara od karaule u kojoj su se nalazili rezervisti Vojske Jugoslavije. Razgovarala: Safeta BIŠEVAC Prema iskazima svjedoka, ispred obližnje trgovine zaustavila su se dva kamiona, sa nekoliko vojnika u uniformama sa oznakama četiri “S”. Dok su dvojica pretakali benzin, jedan vojnik je prišao Berbi i zatražio >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << da mu pokaže lični dokument. Nakon što je ovaj dao ispravu, vojnik je izvadio pištolj, nekoliko puta opalio i ubio ga. Godišnjica ubistva Rame Berbe povod je za razgovor sa predsjednicom Sandžačkog odbora za ljudska prava Semihom Kačar. Izuzimajući slučajeve otmica “Sjeverin” i “Štrpci”, Srbija uglavnom ne zna za različite primjere kršenja ljudskih prava sandžačkih Bošnjaka tokom devedesetih. Zašto se o tome i danas šuti? – Nisu to nepoznate teme. O njima se relativno govorilo pogotovo preko nezavisnih medija, istupa i delovanja nevladinih organizacija, ali je efekat bio više nego skroman. Pitanje zaštite žrtava i zaštite oštećenih lica je traumatično. Radilo se o građanima ove zemlje koji su mahom stradali na teritoriji svoje države samo zbog imena i nacionalnosti. Država s tim mora da se suoči. Da li ima krivice i na bošnjačkim političarima, partijama, NVO, intelektualcima zbog “šutanja”? – Prije bih rekla da se radi o odgovornosti, a ne o krivici bošnjačkih političara, partija i drugih. Naravno, ni ta odgovornost nije podjednaka. Radi se o pitanju istrajavanja na zaštiti oštećenih ljudi, a ne na korišćenju njihove nesreće i sudbine u dnevno političke propagandne svrhe. Povremena podsjećanja na udes tih ljudi malo znače. Nevladine organizacije su se trudile, ali nisu imale toliku moć kao političke stranke da to pitanje šire potenciraju i pomognu ljudima. Jedno je kada govorite u skupštini države ili kad ste ministar, a drugo je kada su vam dostupni jedino lokalni mediji. Naša obaveza je da i dalje istrajavamo na tom putu, ali nam svakako treba podrška. Šta pokazuju izvještaji Sandžačkog odbora za ljudska prava, koji su bili oblici kršenja ljudskih prava devedesetih u Sandžaku? Da li je neko za to odgovarao? – Bilo je dosta i to vrlo ozbiljnih kršenja ljudskih prava: ubistava, otmica, zastrašivanja, prisilnih iseljavanja, masovne policijske torture, političkih procesa do raznih diskriminacionih postupaka, nerazjašnjenih događaja i ostalih stvari. Međutim, država je vrlo malo učinila da kazni počinioce. Jednostavno sve se prepušta zaboravu. Režim nikada nije napravio potpun i odlučan raskid i otklon od politike koja je dovela do traumatizovanih zajednica i njihovog stanja stalne nesigurnosti. Trauma otežava integraciju zajednice u srbijansko društvo, koja strahuje da se traumatično iskustvo ne ponovi. Upravo taj pasivan stav države prema zbivanjima u Sandžaku pred kraj XX stoljeća, pogoduje i spekulativnom i manipulativnom kapacitetu određenih struktura i interesnih grupacija da deluju “zaštitnički” i da se, bez ikakvog demokratskog legitimiteta, proglašavaju “čuvarima nacionalnih interesa”, s ciljem da se ustoliče na upražnjeno mjesto “nacionalnog vođe i mesije”. Porodice žrtava nemaju status civilnih žrtava ratova. Da li ima šanse da Srbija novim zakonom omogući da porodice otetih i ubijenih u Sjeverinu i Štrpcima, na primer, dobiju takav status? – Šanse uvijek ima ali je problem spremnost države da to pitanje reguliše. Zakonodavci Srbije, kao i njena politička elita, olako ignorišu osećanje uskraćenosti i nejednake distribucije prava i obaveza. Činjenica je da od načina na koji se rešavaju pojedina, a u ovom slučaju izuzetno važna pitanja, zavisi i legitimitet političke zajednice, naročito onda kada pojedina rešenja izazivaju sumnju u njenu privrženost načelima pravde i potkopavaju uverenje njenih građana, u ovom slučaju Sandžaka, da su, uprkos etničkim, kulturnim i verskim razlikama, ravnopravni sa svim ostalim građanima Srbije. Vi i vaš Odbor dugo bavite ljudskim pravima, živite i radite u Novom Pazaru. Da li tamošnja javnost i vlast imaju sluha za NVO sektor i teme? – Svakako je teško raditi u manjim sredinama. Pitanje podrške je uvijek bilo problematično od nastanka naše nevladine organizacije. Političke stranke su željele da one imaju ekskluzivno pravo da one govore o tim stvarima, a ne da nevladine organizacije iznose, mimo njih, svoje viđenje i rezultate istraživanja. Zato skoro uvijek izostaje podrška našim inicijativama i projektima kako nacionalnih tako i lokalnih organa i institucija. Izvor: Danas

Nastavak na SandzakPress.net...