Izvor: Politika, 09.Dec.2006, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Seljačka je drama pregolema
Dušan Spasojević: "Odumiranje"; režija Egon Savin, Atelje 212
Valjevac, tek pregazio dvadesetu, Dušan Spasojević je mlad pisac, ali piše o starim, u našu dramu i realistički roman, uvedenim temama. O korenima, očevima i sinovima, o sudbini, prokletstvu i prokletinji, duhovnoj i materijalnoj zapuštenosti, o seljaku i sirotinji, o boci i rakiji majci, o samohranim majkama, mučenicama, raskolu u porodici, i sve to na dramskom polju podignutom na pola puta između sela >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << i grada, planinske zabiti i mraka, i izazova velikog i teško pristupačnog velesveta. Tako se, po pravilu, pišu "rani radovi", udvajajući, sučeljavajući dva iskustva, zapravo sećanje i život koji živiš.
Na jednoj strani počeci, utemeljitelji, roditelji, preci, zavičaj, nasleđe, koreni. Na drugoj: naslednici, sinovi koji odlaze i pokušavaju da "plove" velegradskim vodama i plićacima. Dakako, nasleđa su teška i obavezujuća, odviše teretna, a vrata šireg, prostranijeg sveta ne otvaraju se autsajderima, palančanima ni lako, ni široko. Ne da se siromahu da sitno samelje!
"Odumiranje". Kako bi drama sa ovako teškim naslovom mogla biti lak i otvoreno smehotvoran komad! Kosina u nekoj zabiti, i na njoj dve nakrivljene seoske kuće, Miličina i Strahinjina. U Milice sin Janko, već dodirnut životnim otrovima grada; u Strahinje kćer Stamena, sa rastočenom dušom u gradu, i načetim telom u dubokom seoskom, i sopstvenom mraku i raskoraku. Ko je kome kriv, i šta deca duguju roditeljima, a šta, opet, stariji mlađima?
Seljačka je drama pregolema! Jedna drama, i čini mi se, nepotrebno dve kuće po volji scenografa Geroslava Zarića. Siromaški ležaji, astali, pokoja stolica i taj strašni sud zvani boca, a u njoj majčica rakija! Sivilo, neopevani mrak, samoća, napuštenost. Kako se oteti, spasiti dušu i telo, okajati neokajano, kamo se denuti, pomeriti, šta započeti, šta prekinuti, šta produžiti?
Dve rastemeljene porodice, propadanje, život u grehu, oskudici, kajanju i okajavanju, omrazi, strahu, muci. Očevi i majke vezani za zemlju i grobove; sinovi i kćeri "odlepili", hteli bi da odlete, ali u ovim dušama i telima napunjenim mukom, grehom, bolom i patnjom, rastanci, prekidi, prelazi i promene, nisu laki, i jedva da su još mogući. Pokoja reč, pokoji gutljaj rakije, preklinjanje i proklinjanje, lelekanje, gorko i teško, i tek pokoja reč dragosti i ugasle dobrote.
Crni dani, crne noći, crni razgovori, crne duše. Ognjišta koja se gase. Raskopani grobovi, izgubljeni sinovi i kćeri, onemele majke, starci koji se odumiranju još odupiru. Dvojnicama, makar! I duhom, šeretlukom, izbrazdane seljačke duše, kako to čini Boris Isaković kao Strahinja. Dara Džokić (Milica) mrgodna, u večnu crninu uvijena, ali trpeljiva i duševna majka koja u ovu dramu iz narodnog uma, života i pevanja, ulazi. Muka sa mužem, a onda i sa sinom u koga Igor Đorđević unosi dobrotu, ali i volju i otpor, rešenost da se teškoj i zamračenoj tradicionalnosti suprotstavi.
Kako je sestra volela brata nastoji da nam pokaže Anđelika Simić i njena depresivna, načeta, ali još ogorčena Stamena koja tugu za bratom gasi u alkoholu. Zapravo u rakiji, jer se u nas, u anegdoti bar, rakija za alkohol ne drži! Branka Šelić-Ilić ćuti, ćuteći pati, uzdiše. I to je naški: neprebol i zavet na doživotno ćutanje.
Teška, sumorna, stara priča koju reditelj Egon Savin priča bez raskoši i emotivne razmetljivosti, tvrdo, strogo, doduše, i saosećajno, i pokojim zrnom humora koje dugujemo Borisu Isakoviću.
Lepo je što se Velika scena Ateljea 212 otvara prema mladim piscima. Nije Dušan Spasojević ni Dušan Kovačević, ni Aleksandar Popović! Po srodnosti, njegov prvi komad koji obećava najbliži je "Kamenu za pod glavu" Milice Novković. Izvesno je, i nije od male važnosti, da je Spasojević u ovim godinama, i na početku spisateljske karijere shvatio, ili bar naslutio, da "stare stvari" teško i bolno odumiru, a nove još teže nastaju. Seljaka i njegovu teško prepoznatljivu dramu ili, kako bismo danas rekli, dramu napuštenih, okorelih, ukočenih, ali ne i mrtvih duša, Dušan Spasojević i Egon Savin neočekivano, ali ne i bez razloga, povoda i odjeka, vraćaju na scenu Ateljea 212.
Muharem Pervić
[objavljeno: 09.12.2006.]
