Izvor: Politika, 08.Sep.2007, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Sarkozizam Jasmine Reze
PORTRET POLITIČARA
Specijalno za Politiku od dopisnika Tanjuga
Od 727 novih knjiga koje će biti objavljene u narednim nedeljama, u Francuskoj se govori samo o jednoj – o knjizi Jasmine Reze u kojoj poznata dramska spisateljica daje intimni portret Nikole Sarkozija u trenutku njegovog uspona ka predsedničkom tronu.
U kioscima, podzemnim prolazima, samoposlugama, metrou, u izlozima knjižara, knjiga "Zora veče ili noć" (bez zareza) svuda je i već se prevodi u >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << desetak zemalja.
Mediji govore o "književnom fenomenu sezone", o "sarkozizmu" u književnosti.
Reza, dramaturg, pisac i glumica, koja se u svetu proslavila pozorišnim komadom "Art", svoj novi lik je gradila "in vivo", prateći Sarkozija "u stopu" tokom godinu dana izborne kampanje, kako bi se uvukla u kožu političara u njegovom usponu ka vlasti. Nju ne interesuje politika kao takva, već politička sudbina kao način postojanja, "politička dramaturgija". Njena literarna opsesija je da "kontemplira o čoveku koji želi da se takmiči sa prolaznošću vremena". Naslov knjige, "Zora veče ili noć" je aluzija na vreme tragedije, koje se ne meri u satima, već u dobima dana. Zora označava uspon ka vlasti.
"U politici ne postoji kraj jednog lepog dana", piše Reza.
Političari igraju na veliko
Kroz portret Sarkozija, ona želi da dokuči jednog drugog političara, koji joj je i dao ideju da napiše knjigu – misterioznog G – zbog koga pati kada ga sluša na televiziji, u nemogućnosti da razume transformaciju od povučenog i diskretnog čoveka, koga poznaje, u nasrtljivu medijsku ličnost. Tragovi koje ostavlja u knjizi govore da se radi o političaru iz suprotnog tabora "koji ima iste ambicije" kao Sarkozi, verovatno nekom od socijalista, poput Lorana Fabijusa ili Dominika Štrausa Kana.
Političari je fasciniraju jer "igraju na veliko". U isto vreme su i "igrač i ulog".
"Ulog nije njihova egzistencija, već, što je još gore, ideja koju su o njoj stvorili", piše Reza.
Nikola, kako ga Reza oslovljava, polaskan je njenom ponudom da o njemu napiše knjigu i odmah prihvata da joj omogući potpunu slobodu. "Čak i ako me masakrirate, uzdići ću se još više", kaže joj prilikom prvog susreta.
Reza je opčinjena njegovom inteligencijom, njena knjiga nije o "Kralju Ibiju".
"Treba joj ostaviti slobodu, inače srljaš u potpunu katastrofu sa njom. To je moj osećaj", kaže Sarkozi Mišelu Barnijeu, bivšem ministru spoljnih poslova, kada joj ovaj uputi oštar pogled nakon što je zabeležila Sarkozijevu opasku da su "političari zveri u krevetu".
Suprotno očekivanju da će raskrinkati kulise jedne kampanje i otkriti nepoznato lice Sarkozija, podrazumeva se "mračno", rezultat je subjektivna knjiga u kojoj autor razvija simpatiju prema svom modelu. Opisuje ga kao nestrpljivog, ali ne i neurotičnog, kako ga vidi većina sunarodnika, čoveka vođenog neutoljivom ambicijom, ali i kao sentimentalnog i nežnog oca, zaljubljenog u svoju ženu. "Za razliku od novinara, ne tražim istinu", upozorava Reza u knjizi koju je teško žanrovski odrediti i koju svrstavaju čas u roman, čas u politički esej.
"Umetnicima i tiranima je zajedničko da prekrajaju svet po svojoj želji", kaže joj prijatelj, predosećajući približavanje poznate književnice i političara na vrhu vlasti.
Simpatija potiče iz određenih sličnosti koje Reza nalazi sa budućim šefom države.
Oboma su roditelji imigranti, oboje imaju mađarske krvi – Sarkozijev otac je Mađar, kao i Rezina majka. Sarkozi je unuk Grka poreklom iz Soluna, Rezini baba i deda su Iranci, dok je otac rođen u Moskvi. Privlači je njegov temperament, grabljenje života, stalni pokret, neumorna aktivnost. Zajednička im je uloga glumaca, iako je publika različita, želja da budu voljeni, da im se dive.
Kada pokaže Sarkozijevu sliku svojim prijateljima Milanu Kunderi i njegovoj ženi, slavni pisac ga definiše kao "čoveka van klišea". To i Reza pokušava, da ga prikaže van medijskih klišea.
Zadovoljstvo bez radosti
Katkad ga poredi sa glumcem, pijanim od nastupa, a često sa detetom. Beleži opreznost i bojazan sa kojom ga slušaju saradnici i odsustvo otpora u njegovom okruženju.
O njegovoj borbi za vlast govori kao o "opsesiji sobom i neizbežnom zaboravljanju drugih". Kada analizira Sarkozijev govor u kome on objašnjava da je krenuo sa dna da bi dospeo do vrha, ona piše: "Do vrha? Postoji li u ljudskom životu prostor koji se zove &vrh'? Koje bi bilo razočarenje da je tako."
Sarkozi je prikazan kao "običan" čovek – čime se delimično objašnjava fascinacija njegovih sunarodnika njime – onaj koji gleda loše serije i čita pisce koji prodaju milionske tiraže, voli marku satova "roleks", voli da jede picu, ne voli selo i vozove, ne voli da se susreće sa ljudima u provinciji, iako mora.
"Kako izgovaramo Rilke? Ti bi to morala da znaš", pita Rezu pre nego što će izaći za govornicu. Umesto Rilke u govoru će potom upotrebiti "jedan nemački pesnik".
Utisak je, međutim, da se Reza previše približila vlasti, dopustila da je zavede i tako izgubila neophodnu kritičku distancu. Postala je "deo Sarkozijeve ekipe", što pokazuju i fotografije koje su se pojavile u štampi po objavljivanju knjige – Reza kako igra sa Sarkozijem u njegovom kabinetu, Reza i Sarkozi u trijumfalnom zagrljaju nakon proglašenja izborne pobede, književnica koja se ludo provodi u ženskom kupatilu sa njegovim najbližim saradnicama.
Poslednji susret dvoje protagonista odvija se u predsedničkom kabinetu Jelisejske palate, koji novi predsednik opisuje kao "pomalo žalostan". Sarkozi je novi predsednik i atmosfera je već drugačija, poput dvorske.
Na pitanje Reze da li je zadovoljan, odgovara: "U suštini sam zadovoljan, ali ne osećam radost."
[objavljeno: ]
