Izvor: Nezavisne Novine, 14.Okt.2016, 18:43   (ažurirano 02.Apr.2020.)

San o poeziji Stevana Tontića

BANJALUKA - Kazivao sam majci san svoj o poeziji - zlato duha strujalo je iz ničega u nešto - rekla je samo: Bože, svašta! Pričao sam joj o Homeru, o Šekspiru, rekla je: Ne vjeruj ti njima, sine! Ovim stihovima, iz svoje rane faze stvaralaštva Stevan Tontić započeo je književno veče u četvrtak u Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANU RS).

Književno veče održano je u organizaciji Društva članova Matice Srpske u Republici Srpskoj povodom pedeset godina >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << stvaralaštva i sedamdeset godina života, kako je naglašeno, jednog od najvećih živućih srpskih pjesnika sadašnjice. Nakon uvodnih, Tontić je čitao stihove iz raznih faza stvaralaštva: predratne, kada je kao ugledni pjesnik, esejista i antologičar pripadao "sudbonosnim dječacima" - prvoj obrazovanoj generaciji naših pjesnika, kako ih je nazvao Duško Trifunović, zatim ratne, oličene u knjizi "Sarajevski rukopis", potom faze izgnanstva, kada je živio i stvarao u Njemačkoj, sve do pjesama iz najnovije knjige "Svakodnevni smak svijeta". O pjesniku i pjesniku u čast pričali su književnici i književni kritičari Ranko Risojević i Dejan Đuričković, a u ime domaćina program je vodio Mladen Šukalo.

Ranko Risojević je kazao da je Tontić još od rane mladosti shvatio šta znači identitet koji ne može da se cijepa kao dlaka.

"Ovdje postoje samo složeni identiteti, što bi rekao Amin Maluf, svi drugi su ubilački. Drugačije se ne može. Govorim to vezano za sudbinu Stevana Tontića u Sarajevu, kaga telefonski u toku rata zove Nedžad Ibričimović i pita ga šta to znači biti Srbin. Stevanov odgovor je jedan od najgenijalnijih odgovora iz pozicije kada bi većina njih ponizno ili pak s ushićenjem odgovorila na takvo nešto, a Stevan je ostao čvrst", kazao je Risojević, obrazlažući da je veličinu u životu i poeziji, kao što je to postigao Stevan Tontić, moguće dosegnuti samo poznavanjem veličina pjesničkih vrhova i pjesničkih sudbina. Podsjećamo, odgovor Nedžadu Ibričiću pod nazivom "Biti Srbin" objavljen je u sarajevskom časopisu "Zemlja" 21. juna 1992, a Tontić je iz Sarajeva u Njemačku otišao sljedeće 1993. godine. Tada je Sarajevo, istakao je Risojević, zasigurno izgubilo svog najboljeg pjesnika. O ratnom periodu stvaralaštva Stevana Tontića pričao je i Đuričković, koji je naglasio da Tontića poznaje još od studentskih protesta 1968, a da su postali bliski prijatelji tek u ratu za šahovskom tablom. Pamet, intelektualna pronicljivost i senzibilitet, kaže Đuričković, ono je što odlikuje kako Stevanovu literaturu, tako i razgovor tokom šahovskih partija.

"Govorio sam joj o biti ili ne biti - pitanje je sad, i već smo bili u škripcu čistog 'sada' rekla je: Gle - ima Toga, evo Ga! Glavu spasavaj, sinko!", glase završni stihovi pjesme "Kazivanje majci", koji kao prilog naše priče govore o pjesniku, ono što ne bi moglo stati u desetinama članaka.

Nastavak na Nezavisne Novine...