Izvor: Nezavisne Novine, 20.Dec.2016, 21:55   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Ranko Risojević: Osnov književnosti nije uveseljavanje pučanstva

BANJALUKA - Istrajati na književnoj sceni nekoliko decenija nije mala stvar. Ali, istrajati i biti autor oko 50 knjiga, još je teže. Ipak, to je pošlo za rukom književniku Ranku Risojeviću, koji je za svoj rad nedavno dobio i priznanje za cjelokupno stvaralaštvo "Kočićeva knjiga", koje dodjeljuje Zadužbina "Petar Kočić, Banjaluka - Beograd.

Među mnogobrojnim napisanim Risojevićevom djelima su romani, uglavnom za djecu i mlade, zbirke poezije i proze, dramski tekstovi >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << za djecu i drame za odrasle te brojne radio-igre.

Nedavno mu je objavljen roman "Sestre i drugarice" koji prati sudbinu dviju heroina iz Drugog svjetskog rata, kao i žene današnjeg vremena.

Njegov rad je prepoznat i nagrađivan brojnim priznanjima, a Risojević je bio i dugogodišnji direktor Narodne i univerzitetske biblioteke RS.

NN: Prije 20 godina bili ste dobitnik nagrade "Kočićevo pero", a nedavno Vam je pripalo priznanje "Kočićeva knjiga". Dobitnici ovih priznanja su neki od najboljih domaćih pisaca. Kako Vi vidite ove dvije nagrade i šta one znače za Vas?

RISOJEVIĆ: "Kočićevo pero" i "Kočićeva knjiga" su veoma dinamične nagrade. Naizgled, njih je više nego što se uobičajeno dodjeljuju nagrade, ali one su znak i izraz želje da se u poslijeratnom prostoru bivše nam države nametnu teme književnosti i kulture kao povezujući motivi među stvaraocima koji su koliko juče odrastali i stvarali u jedinstvenoj državi. Uza sve specifičnosti pripadanja nacionalnim književnostima, među njima postoji saglasnost u pogledu tematskih i stilskih opredjeljenja. Kad kažem tematskih, onda mislim na osnovni razlog književnog stvaranja, koji nije zabava i uveseljavanje prostote i dokonog puka, nego želja da se kažu životne istine na književni način. Bar ja tako vidim književnički posao ovih dvadesetak godina. Jer, rat se nije samo očešao o nas, nego nas je žestoko pogodio, zemljotresnom snagom, koja nije razorila samo takozvanu infrastrukturu, nego je potresla i protresla ljude.

NN: Koliko su sva ta dešavanja uticala na književnost na ovim prostorima uopšte?

RISOJEVIĆ: Bezbroj drama odigralo se i još se odigrava na Balkanu. A umjetniku, koji je po prirodi svoga posla samotni tražilac smisla života i događaja, njemu su one jednako mora i nasušna hrana. Dvije, gore pomenute nagrade, da se vratim na njih, onako kako nagradama i priliči, ukazuju i pokazuju na djela koja se ne mire sa podijeljenim i stalno zavađenim svijetom. Dok velike nacionalne nagrade često i prečesto gledaju samo tzv. korist za nacion, ove nagrade prevazilaze tu podjelu ne polemišući s njom - one su jedine eksjugoslovenske.

NN: Koliko je u svako Vaše djelo utkano uticaja i priča drugih ljudi, a koliko lično Vaših doživljaja?

RISOJEVIĆ: Na moje životne i književne stavove uticali su mnogi ljudi i mnogi događaji u mom životu. Jednako domaći kao i strani. Jednako veliki i mali, ili tačnije rečeno obični. Ipak, svaki je umjetnik u suštini samouk. On u mjeri svog talenta traga za svojim putem koristeći se svim pomoćnim sredstvima koje pronalazi na tom putu. Osnovno je da krene, da vidi sebe na tom putu i među putnicima. Hoće li se on zadovoljiti malim regionalnim putem, ili će tragati za onim većim, širim, prostranijim, zavisi od njega. Kao što se i danas  divimo antičkim klasicima, tako još uvijek koristimo rimske puteve onakve kakvi su izgrađeni prije više od 2.000 godina. Isto je sa književnošću, Antigona je jednako uzvišena i neprevaziđena drama. Odrastajući, snažeći se napredujući u književnim poslovima, usvajao sam takve poglede na umjetnost, odbijajući da se povinujem zahtjevima vremena. Jer vrijeme ne zahtijeva, ono nam daje građu, koju vidimo i pokušavamo kroz nju da razumijemo šta se to dešava s nama i oko nas. Jednako u poeziji kao i u prozi.

NN: Iako roman "Sestre i drugarice" u suštini govori o dvije poznate ratne heroine, on je u stvari priča jedne generacije.

RISOJEVIĆ: Roman prati odrastanje nekadašnje generacije tzv. napredne omladine koja se nije mirila sa postojećim stanjem. Bili su to skojevci. U ovom romanu to je još uže, skojevke. Djevojke iz Banjaluke, koje su odbijale da žive na tradicionalan način praveći se da ne vide oko sebe nepravdu, kako vremena, tako i vlastite porodice. Uzeo sam kao prototipove dvije poznate heroine, Radu Vranješević i Vahidu Maglajlić. Ali, ovo nije roman striktno o njima, pogotovo što sam u njega uveo i treću osobu, njihovu drugaricu Jelenu, koja će završiti kao saradnik Ustaške nadzorne službe i prokazivati svoje dojučerašnje drugarice. Među njima je duboka razlika. Prve dvije, istinske heroine, bore se za pravdu, ljudsku, običnu, nikako samo svoju. Jelena svijet vidi drugačije i stalo joj je da ona sama živi onako kako žive oni najbogatiji, koji su na vlasti. Da bude dio tog poretka stvari, nikako da stradava. Tako će konačno i biti, Rada i Vahida, ili Dara i Biba, kako se zovu u mom romanu, poginuće u antifašističkoj borbi, dok će Jelena preživjeti i dočekati čak da bude suđena zbog izdaje, ali ne one ratne, nego poratne, informbirovske. Meni je bilo veoma stalo da pokažem kako odrastaju Dara i Biba. Kako se desilo da one, kćerke uglednih Banjalučana, Dara prote, a Biba kadije, ne prihvataju svijet takav kakav brane njihovi očevi. A one su se borile za ravnopravnost žena, bez koje nema ravnopravnosti ni pojedinca ni društva u cjelini.

NN: Možemo li reći da je savremena književna scena u regionu dinamična, pruža li se šansa mladim ljudima?

RISOJEVIĆ: Mislim da je veoma dinamična. Dolaze mlade generacije koje su istovremeno obrazovane i talentovane. Povremeno mi se čini da čine maticu savremene književne produkcije. Ipak, književnost je individualni posao. Može se vidjeti sličnost, ali razlike su takođe velike. Miljenko Jergović mi je među najbližima jer predstavlja kontinuitet pripovijedanja na ovom pripovijednom prostoru. Slično mislimo o besmislici razvrstavanja pisaca na moderniste i realiste pripovjedače, jer je osnov, romana recimo, ipak priča o nekome ili nečemu, a ne ni egzibicija kojom se maltretira čitalac, ni vođenje politike književnim sredstvima, ni uveseljavanje pučanstva koje nema druge zabave. A upravo se djela po tom, posljednjem nacrtu, kod nas uglavnom prodaju i čitaju. To su naši vajni bestseleri. Na svu sreću, postoji dobra književnost, u kojoj su ključni, recimo, Velikić, Pištalo, Basara, Jergović, da ne nabrajam dalje.

Nastavak na Nezavisne Novine...