Psihologija: Vrištimo kad se uplašimo, ali zašto vrištimo i iz zadovoljstva

Izvor: B92, 29.Apr.2021, 20:08

Psihologija: Vrištimo kad se uplašimo, ali zašto vrištimo i iz zadovoljstva

Prodorni vrisci koje danas možemo da čujemo na toboganima možda su pre više hiljada godina pomogli ljudima da prežive.

"Bila sam jako uplašena, ali nisam želela ništa da propustim, pa sam najveći deo vremena samo žmurila. Na kraju sam rekla sebi da to više nikad neću raditi."

Sa osam godina, Alehandra Mendoza je donela čvrstu odluku.

Ali vrlo brzo je prekršila to obećanje.

I ne samo jednom, već iznova i iznova.

Čin vrištanja >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << kategoriše se kao "potpuno neverbalni" vokalni izraz, prema profesoru psihologije sa koledža Ejmori Haroldu Guzulesu.

"Vikanje znači da ste podigli glas, ali vi i dalje govorite", kaže on.

"Vrisak je prepoznatljiva vokalizacija.

"Sadrži neka akustična svojstva; traje oko tri četvrt sekunde do sekund i po.

"Kreće stvarno glasno i ostaje glasan do kraja."

"I zato mora da bude relativno kratak, da ima svojstvo da uplaši, a amplituda mu je jaka, visokog je tona i dobacuje daleko."

"Ideja je da su vrisci nastali kao način da se preplaši grabljivac i stvori mala šansa za bekstvo", objašnjava profesor Guzules.

Za društvenu vrstu kao što su bili naši preci, vrisak bi služio kao poziv upomoć upućen članovima porodice koji su u blizini.

"Ali ako već vrisak treba da bude vokalna alatka za to, morate da budete u stanju da razlikujete vašu sestru od vašeg brata ili koga god", kaže profesor Guzules.

On sugeriše da nas evolutivno poreklo vriska navodi da tražimo "blago preteća" okruženja u kojima možemo da "vežbamo" vrištanje.

"Sklonost ka vrištanju u toj društvenoj grupi izlaže vaše prijatelje onome kako zvučite kad vrištite."

"Ne želite da čekate da vam život bude ugrožen da biste obučili vašu rodbinu da zna kako zvučite."

Pogledajte video: On uči ljude da plaču i tako se oslobode stresa

Šta se dešava na "toboganima smrti"?

Većina zavisnika o adrenalinu nije motivisana teorijama o evolutivnoj prednosti, već pre mogućnošću osećanja zadovoljstva.

Međutim, kako objašnjava profesor Guzules, ta dva su tesno povezana.

"Naš mozak se razvio tako da pruži zadovoljstvo u kontekstima koji mogu da doprinesu našem preživljavanju", kaže on.

"Živimo u prilično civilizovanim vremenima i većina nas ne mora da vrišti svakodnevno, ali to, naravno, ne znači da povremeno nismo ugroženi."

"I vrištaćemo verovatno kao u vreme naših predaka.

"Pretnje će verovatno biti uobičajenije i možda neprijatne, ali vrisci su i dalje važni u pogledu našeg izlaženja na kraj sa svetom."

Za naše pretke, okruženje za "vežbu" za vrištanje možda je uključivalo "odlazak suviše blizu vodopadu ili vulkanu", kaže profesor Guzules.

Za savremenog čoveka, jedna od opcija su tobogani smrti i zabavni parkovi.

"Vaše srce kreće da tuče kao ludo, skače vam krvni pritisak, tako da doživljavate iste fiziološke manifestacije straha na toboganu smrti čak i ako ste kognitivno svesni da ste bezbedni", kaže profesor Guzules.

"Dolazi do rasta tenzije i vrisak omogućava njeno popuštanje."

To objašnjava zašto, za nekoga kao što je Alehandra, vrištanje na toboganu smrti deluje "kao da ste uplašeni, a zapravo se sjajno provodite".

"Čak bih se usudila reći da je to način da se oslobodite stresa, zato što zaboravljate na sve, potpuno se predajte trenutku", dodaje ova dvadesetpetogodišnjakinja iz Ekvadora.

Za Dimfi, ovaj vokalni izliv "deluje kao otpuštanje pritiska" koji joj omogućuje da "izrazi emocije".

"Mislim da je to nešto što ne možete da osetite inače u normalnom životu", kaže ona.

"Još sam uzbuđenija kad vrištim, tako da je to za mene definitivno dobar osećaj."

Aki Hajaši, koji je rođen i odrastao u gradu Urajsuu, u kom je smešten tokijski Diznilend, kaže da je istraživanje svetskih tobogana smrti postala "njegova životna inspiracija".

"Ne umem da uživam u životu bez tobogana smrti", kaže on.

Ovaj dvadesetsedmogodišnjak je šef grupe "Vozača tobogana Japana", zajednice entuzijasta koji razgovaraju o zabavnim parkovima i grupno ih posećuju.

On kaže da je vrištanje reakcija koju on može da isključi, budući da se do sada vozio na oko 350 tobogana širom sveta.

"Kad se vozim sam, ponašam se kao da nisam toliko uzbuđen, jer svi krenu da me gledaju ako vrištim sam."

"Ali na sastancima vozača tobogana, to ume da bude kao žurka, ljudi samo vrište i viču zajedno.

"Osećamo se srećno kad vrištimo i krenemo da propadamo."

Profesor Guzules kaže da je sposobnost da se potisne vrisak moguća, ali da je to izazov koji će se pokazati posebno tešim za neke.

"Neki ljudi će imati tu kontrolu, neki drugi neće", kaže on.

"Kao i sa svim drugim, postojaće varijacije."

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Izvor: BBC News na srpskom

Nastavak na B92...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta B92. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta B92. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.