Izvor: Nezavisne Novine, 19.Avg.2016, 17:35   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Preživjela iz Jasenovca: Još čujem vrisku djece

BEOGRAD - Još uvijek čujem vrisku djece i majki koje su ustaše razdvajale u logoru Stara Gradiška, to su slike koje ne blijede, počinje priču za Tanjug Jelena Buhač Radojčić (82), koja je kao dijete preživjela golgotu jasenovačkog logora.

Ustaše su 1942. godine u jasenovačkom logoru zaklale njenog četvorogodišnjeg brata Dušana, babu i djeda, zato što nisu željeli da se razdvajaju.

Crnokošuljaši su oca Božu ubili maljem, a prethodno je sa grupom zarobljenika >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << morao sam da iskopa jamu u kojoj će biti sahranjen.

"Sa majkom Anom i dva brata Živkom (9) i Ilijom (2) stigla sam u aprilu u jasenovački logor Stara Gradiška. Bili smo stalno gladni, dobijali smo samo jedan obrok, a kažu da su nam u taj jedini obrok sipali sodu, ali vjerovatno ne dovoljno da nas ubije", priča Jelena.

Ona je u logor dospjela sa sedam godina, ali se dobro sjeća slike iz logora gdje su žene sjedile pokunjeno, djeca izgladnjela tražila da jedu.

Na ulasku u logor, prisjeća se ona, ustaše su tražile da se sa strane odlože sve vrijednosti, novac, nakit... Majka je, kako kaže, nešto novca sakrila u porub od suknje, a još vidi sliku žene koja je u punđu sakrila nakit, ali su ga crnokošuljaši otkrili, a ženu ubili.

Logoraši su stalno bili gladni, nije bilo soli, hljeba, a vodu su pili iz bunara koja se miješala sa fekalijama, jer su oko bunara zatvorenici vršili nuždu.

"Još se sjećam da sam stalno bila gladna, ali da mi je majka objasnila da smo u logoru i da nema hljeba. Sjećam se da sam stalno vadila mrvice iz njenog džepa", priča Jelena.

Iz jasenovačkog logora nju i njenu braću spasila je Dijana Budisavljević, žena koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila, kažu, oko 12.000 srpske djece.

Razdvajanje od majke bilo je nešto najstrašnije za nju i braću, a nikada nije i neće zaboraviti vrisku mališana koje odvode od roditelja.

"To su slike koje ne blijede. Još vidim oca kako odlazi, vidim majku koja se rastaje sa mnom. Vidim baku koja glođe kosti, tu djecu koja plaču dok ih razdvajaju od roditelja", kaže sagovornica Tanjuga.

Iz logora zajedno sa braćom stigla je do Zagreba, gdje se gubi svaki trag dvogodišnjem Iliji, dok su Živko i Jelena smješteni u različite hrvatske porodice.

Majka Ana je iz Jasenovačkog logora prebačena u Njemačku u logor u Lajpcigu, a oslobođena je 1944. godine i tada je ponovo vidjela svoje dvoje preživjele djece.

Jelena priča da ni poslije rata nisu nestale njihove nedaće, glad ih je pratila tokom odrastanja, majka je radila najteže poslove, tovarila drva... samo da bi njih dvoje prehranila.

Ustaše su tokom Drugog svjetskog rata Jeleni ubile baku, djeda, oca, dva brata i još 80 rođaka, a po završetku rata ona, brat i majka nisu imali gdje da se vrate, jer je porodična kuća u Jablancu bila srušena, a i kuća babe i djeda.

"Žao mi je što za Gradinu, na obilježavanje stradanja Srba u Jasenovcu, država nije mogla da obezbijedi jedan kombi za sve logoraše. Otišlo je troje logoraša autobusom, a meni je bilo teško autobusom i u istom danu da se vraćam", tužna je Jelena.

Ona kaže da Udruženje logoraša danas nema svoje kancelarije, nego se petkom okupljaju u kancelarijama SUBNOR-a.

"Danas, ne može niko da nas nađe, a još malo neće nas nikako ni biti", kaže ona.

Ona kaže da Tihomir Stanić već deset godina pokušava da napravi film o djeci logora, ali da za to nema novca i da nailazi na zatvorena vrata i u Srbiji, Bosni i u Hrvatskoj.

Nastavak na Nezavisne Novine...